Zašto ne priznati da nas je najpoznatiji hrvatski imunolog prof. dr. sc. Zlatko Trobonjača, nogometnim rječnikom, osvojio na prvu loptu!? Umjesto stručnjaka, prikovanog mislima za laboratorijski rad, cjepivo i bolničke hodnike, čekao nas je ugodni sugovornik spreman na ćakulu o svemu, ama baš o svemu. O Učkoj i Kvarneru, Dalmaciji i Hercegovini, balunu i pismi, Hajduku i riječkoj Rujevici.
Ćaćini Bratiškovci
- Rođeni sam Šibenčanin, porijeklom iz skradinskog zaleđa. No, kao malo dijete sam se preselio u Matulje kod Rijeke, pa se osjećam Riječaninom. Kastavska čakavština je dijalekt koji obožavam. Opatija je grad moje mladosti. Stalna adresa mi je malo mjesto Pobri pod Učkom. No, priznajem da mi srce jače zakuca kad ugledam Skradinski most. Povremeno ćutim i vrelu dalmatinsku krv. Korijeni su vražja stvar. Kako se odreći Miše, Arsena i Vice, dalmatinske pisme – kaže nam vrsni imunolog i prodekan Medicinskog fakulteta u Rijeci, 57-godišnji prof. dr.s c. Zlatko Trobonjača.
Možda ne bismo toliko inzistirali na potenciranju Zlatkovih korijena da ga neki mediji nisu proglasili Zadraninom. A poznata je stvar da je Trobonjača često prezime u Bratiškovcima, mjestu u zaleđu Skradina. Nedaleko od kraške ljepotice Krke, žile kucavice Šibensko-kninske županije.
- Ne, nemam posebne, pogotovo rodbinske veze sa Zadrom, osim što mislim da je to izuzetno lijep grad. S divnim ljudima, od kojih neke smatram dragim prijateljima. No, zar nisu i Šibenčani takvi, pa i gotovo cijela Dalmacija!? Malo se, premalo sjećam mog ranog djetinjstva. Znam samo da su ćaćini Bratiškovci u nekim drugim, mirnijim vremenima bili poznati po Mitru Škrobonji, uspješnom direktoru tamošnje poljoprivredne zadruge. No, to sam čuo iz druge ruke. Od mojih roditelja, koji su hvalili poslovnost i ljudskost šjor Mitra. Baš kao što su ga, čujem, poštovali i mnogi Šibenčani – do kraja nam je naš sugovornik objasnio svoje korijene.
Vrhunski stručnjaci
Dr. Trobonjača je inzistirao na neposrednoj, iskrenoj ćakuli. Neovisno o brojnim titulama i znanstvenim radovima (op.p. - napisao ih je više od 130), te podatku da je bio najbolji student pete godine Medicine u Rijeci. Bježao je čak i od epiteta "da je, po mnogima, najpriznatiji hrvatski imunolog"?
- Ne, ne doživljavam sebe tako. U Hrvatskoj ima veliki broj izuzetno priznatih i poznatih, vrhunskih imunologa. U mom, riječkom okružju radi nekolicina njih, poput prof. Stipana Jonjića, prof. Pere Lučina, prof. Bojana Polića, te njihovih kolega i suradnika. A svi smo mahom potekli iz imunološke škole akademika Daniela Rukavine. Rođenog Sarajlije koji se usidrio u Rijeci, a koji je posebno poznat po izjavi "da riječka medicina nije slijedila šablone" – pomalo skromno će riječki Dalmatinac.
Naš sugovornik je već danima, da ne kažemo tjednima uporan u tezi da će problem pandemije koronavirusa biti bitno ublažen, da ne kažemo riješen, ako se mahom cijepe osobe starije od 40 godina. Uz objašnjenje koje zvuči više nego logično.
- Svoje mišljenje ponavljam kao u refrenu neke poznate pjesme. Nepisano je pravilo da djeca i mlađe osobe prebolijevaju COVID-19 kao vrlo blagu, često i asimptomatsku bolest. Kad se relativno brzo izliječe, zadržavaju imunost koja u svom staničnom obliku, posredovanom limfocitima T, može trajati i po više desetaka godina. Stoga, ako prebolite COVID-19 kao dijete, imat ćete u kasnijem životu imunitet koji vas možda neće potpuno štititi od moguće nove zaraženosti, ali od teških oblika bolesti gotovo sigurno hoće. Cijeli problem s aktualnom pandemijom nastao je kao posljedica činjenice da nitko, ama baš nitko nije imao imunost protiv koronavirusa.
Mladi su se inficirali, prenosili starijima, koji su često teže obolijevali od te bolesti. A kad se stariji imuniziraju cjepivom, onda epidemija među mlađima i djecom neće predstavljati problem. Nešto slično nalazimo i u priči s ona četiri virusa, uzročnika prehlade, koje gotovo svi prebolimo do 15. godine života. Tako steknemo imunost koja nas kasnije štiti od teške bolesti – na svoj je način naš sugovornik potencirao razliku između mladih i starijih osoba kad je riječi o zaraženosti COVID-om 19.
Kavice na terasama
U zanimljivoj ćakuli bio je neizbježan spomen novih sojeva virusa...
- Ne krijem da bi moglo biti većih problema ako iskrsne neka virusna varijanta koja u potpunosti izbjegava prethodno stečenu imunost. Zasad su, na svu sreću, svi novi sojevi pokriveni. Neki gotovo u potpunosti, a neki barem djelomično. Uz uvjet da smo imunitet stekli tako da smo preboljeli COVID-19 ili toliko potrebnim cijepljenjem. Zato mi se katkad čini i suvišnom agitacija da se cijepimo. Recite mi, koja je B varijanta cijepljenju? Neovisno o realnoj procjeni da će, ako cijepite 20 tisuća osoba dnevno, barem jedna imati teže nuspojave – glasno se zapitao dr. Trobonjača.
Naš sugovornik ne vidi problem u odluci o ublažavanju mjera Nacionalnog stožera. Dapače, osobno nema ništa protiv ispijanja kava na terasama, štekatima kafića...
- Mislim da kavice na terasama neće značajno pogoršati epidemijsku situaciju. Problem su druženja u zatvorenim prostorima, kafićima, klubovima, konobama… Neću reći da se možda i na otvorenom prostoru, ako ne poštujemo temeljne epidemiološke mjere, ne može dogoditi prijenos virusa, ali je takva vjerojatnost, ruku na srce, puno manja - drži dr. Trobonjača.
Profesora Zlatka Trobonjaču, kao riječkog Dalmatinca, dobro su upoznali i studenti Medicinskog fakulteta u Mostaru, gdje predaje već godinama. Posve spreman da odbaci neke neprimjerene etikete i predrasude o Hercegovcima.
- U gradu na Neretvi, preciznije na mostarskom Medicinskom fakultetu vodim predmet Patofiziologija. Osobno ne volim generalizacije ni etikete koje se nekritički lijepe nekim ljudima ili populacijama. Kad ih bolje upoznate, za tren shvatite da su Hercegovci nevjerojatno vrijedni i ljubazni ljudi. Rijetko gdje ćete osjetiti toliko gostoprimstva i topline kao u Hercegovini. Ako vam se dogodi nešto nezgodno i neplanirano, za tren iskrsne cijela spontana organizacija sa željom da vam pomognu - veli prof. Trobonjača.
Navijač Rijeke
Na putu za Mostar naš sugovornik ne može izbjeći rodnu Dalmaciju. Uz jednako neizbježno priznanje da mu je pokojni otac bio veliki navijač Hajduka.
- Malo je reći da je moj ćaća bio žestoki hajdukovac! Sjećam se straha moje majke da će otac dobiti infarkt poslije one davne i famozne utakmice kad je Hajduk neočekivano i nesretno poražen u europskoj Ligi prvaka od francuskog Saint Etiennea. Nažalost, moj otac već dugo godina nije s nama. Pokojni ćaća je razlog više da ne krijem kako sam rođeni Šibenčanin, porijeklom Dalmatinac.
No, ponavljam da sebe doživljavam prvenstveno kao Riječanina. Kvarner je zapravo moj istinski zavičaj, pa sam u skladu s tim i navijač HNK Rijeka. Ne, usputni, već žestoki. I ne krijem da mi je posebno drago što je Šibenčanin Goran Tomić postao trener riječkih nogometaša.