Poznati šibenski liječnik, otolaringolog dr. Čedo Karađole poznat je kao prilično svestran tip, na mnogim područjima čak i inovator. Raspatorije za tonzilektomiju, odnosno nož za skidanje tonzila koji se i danas rabi na ORL odjelu šibenske Opće bolnice, konstruirao je sam. Učinio je to, sad već davnih dana, u tvornici aluminija, mitskom šibenskom TLM-u, uz pomoć preciznih mehaničara, pokojnog Vjeke Stojića i tokara Dušana Miletića. Dr. Karađole i dandanas sam oštri taj nož, samo ga on, kaže, i može oštriti, posebnim brusom za medicinske instrumente.
Nedavno je dr. Čedo Karađole smislio, konstruirao i, naravno, sam financirao, uređaj za snimanje glasnica kakav u takvoj izvedbi u Hrvatskoj ne postoji, a oni kupljeni kao skupocjen gotovi proizvod postoje na klinikama u Zagrebu i Rijeci i koriste se u znanstvene svrhe.
Dr. Čedo Karađole odavno je "fantazirao" o tome kako bi se mogao "vidjeti" ljudski glas, kako bi se moglo vizualizirati njegovo nastajanje i funkcioniranje. A onda je to jedne noći – sanjao!
– Bilo je to doslovno: I had a dream! Ja sam to zaista jedne noći sanjao, probudio se oko dva sata u noći i supruzi ispričao san o tome kako vidjeti ljudski glas. Do tada sam se u svojoj praksi pregleda glasnica služio klasičnom stroboskopijom, kao i svi, ali to je iluzija, a ne i stvarna slika o tome kako nastaje glas. Da, znao sam da su Nijemci još tridesetih godina eksperimentirali i kamerama pokušavali snimiti ljudski glas, no to je postrojenje bilo veliko kao dvije sobe, nije se moglo koristiti za pacijente, nego strogo u znanstvene svrhe. Sjećam se i mnogih ograničenja što se tih snimki tiče jer, prvo, ljudsko je oko ograničeno pratiti slijed slika, limit našeg oka je pet slika u sekundi, a taj stroj je snimao, potom ubrzavao, pa pokušavao ubrzanje svesti na ritam glasnica... Svakako, to jest bio pokušaj, ali se dalje razvio.
Dugo sam maštao o tome kako vidjeti glas, a onda mi je rješenje došlo u snu! Nema znanosti bez mašte, to su govorili i veliki znanstvenici, poput Einsteina, i s tim se potpuno slažem!
A glas je – govori dr. Čedo Karađole – osnova komunikacije, bez glasa komunikacije nema i treba samo pomisliti kakva bi se uopće civilizacija razvila da nije bilo komunikacije glasom. Dvojilo se kako glasnice funkcioniraju; od desetak teorija opstale su dvije, jedna mioelastična, a druga mukonodularna. Razlika je u tome što je prva podrazumijevala da se glas generira na "strunama" tog instrumenta, a druga da se formira na sluznici gdje nastaje vokal, a onda u kombinaciji s ostalim rezonantnim dijelovima iz "nadgrađa", odnosno iz glave, artikulira i ostale glasove, dakle konzonante.
No, kako sve to i vidjeti?
– Onda mi je sinula ta moja vlastita ideja koju sam – doslovno – sanjao! Upalila mi se svjećica kako ću sam napraviti stroj kojim ću gledati kako nastaje ljudski glas. Znao sam da postoje gotovi aparati, znao sam da to sebi ne mogu priuštiti, a kako smo mi poznati kao veliki improvizatori, dao sam se na razradu ideje. Prvo mi je na pamet pao elektroničar Silvio Tarasić, čovjek koji se bavi medicinskom elektronikom. Tarasić je u hipu razumio što želim i što mi treba. Kameru za tehnička snimanja prilagodio je našem instrumentariju, ali onda se pojavio limit: trebalo je jako puno svjetla jer ta tehnološka kamera snima i do pet tisuća frejmova u sekundi. Morali smo do nje dovesti puno intenzivnog svjetla.
Bilo bi najbolje da to bude lasersko, govori mi dr. Karađole, ali to nije mogao kupiti. Postoji i bez premca je i u dijagnostici, jer osvjetljenje u infracrvenom svjetlu, oko ga ne vidi, ali može "prepoznati" tumor, upravo zbog promjene boje.
– Dijagnostički, to je izvrsno. Ali to nisam mogao imati. Najveći problem je bio kako tehnološku kameru prilagoditi medicinskom instrumentu da bi se poslije mogla skinuti slika. Smislili smo dodatni svjetlovod. Sad sve to besprijekorno funkcionira, i to svakodnevno, u radu s pacijentima, a ne u znanstvene svrhe. Do sada sam obradio stotinjak pacijenata i sad mogu vidjeti detalje koje klasičnim stroboskopom nisam mogao vizualizirati. Mogu vizualizirati impostaciju glasa, postavljanje govornog organa za pokretanje glasa, sve to je jedan kompleksan sustav koji povezuje mozak, uho i govorni organ. Ovo je sad vrhunac kod pregleda glasnica: vidiš svaki frejm snimka, vidiš kako izgleda svaka vibracija glasnica, a to je vrlo važno za dijagnostiku.
Prije operacije dr. Karađole pogleda videozapis. Tako u najsitniji detalj shvati što treba učiniti a da se sačuva vrijednost sluznice i sačuva glas. Fonokirurgija je vrlo delikatna, glas se može sačuvati samo ako se sačuva sluznica, a ovdje se ona i ne dira, nego se incizijom izvuče ekstracelularna, znači izvanstanična tekućina.
– Ovo je bitno i za rano otkrivanje raka glasnica, i pomaže da se izbjegnu devastacije koje često proizlaze iz operacija, a čiji rezultat može biti doživotni invaliditet, doživotna kanila, nestanak glasa. Ovdje je moguće do te mjere dobro matematički izračunati zahvat da se isključi mogućnost narušavanja govora. Ako govorimo o malignim tvorevinama na glasnicama, kod malih karcinoma, onih u začetku, gotovo da i nema problema. Sve je to rezultat činjenice da se na tehnologiju ovakvog snimanja nadovezuje operacijska tehnika koja daje odlične rezultate.
Fotoaparat Casio je zapravo tehnološko-tehnička kamera; njome se, na primjer, mogu raditi balističke snimke ili snimke u prometu. Stajala je dr. Čedu Karađolu oko 23 tisuća kuna.
– Pravo je ludilo što ta kamera može snimiti! Kad snimite let muhe tom kamerom, onda on ima jednu sasvim drugu dimenziju, to ne možete ni zamisliti – govori oduševljen njezinim mogućnostima.
– Sad tu kameru imam vezanu uz medicinski laringoskop uz dodatni svjetlovod, a nabavio sam najbolji što postoji ove vrste. Led je bolji, a laser najbolji, ali sve je to skuplje. Vidio sam u literaturi da postoje i aparati od deset tisuća dolara. A to nemam. Ovo je improvizacija u kojoj samo kamera košta 800 dolara, ali improvizacija koja – radi! I to besprijekorno! Omogućava kudikamo bolju dijagnostiku i bolji predoperacijski tretman, odnosno bolji uvid i predviđanja što u operaciji treba učiniti. Jer nema dobre dijagnostike bez optičkog pristupa, a ovdje okom vidiš – glas! Svaki detalj mjesta na kojem nastaje. Postupak traje nekoliko sekundi, a film se poslije pretvori u pet minuta sjajne analize u kojoj se sve vidi! Bilo bi dobro, ali nije bitno, nije presudno, da se sinkrono može snimiti ton. Značajno je i to što je kamera kompatibilna s fiberscopom, što je manje agresivno od stroboskopa jer se kamera može spustiti kroz nos.
Četiri videozapisa na kojima se vidi glas mogu se vidjeti i na YouTubeu. To zanima, kaže dr. Čedo Karađole, samo profesionalce, a nedavno mu se javio i pretplatio na kanal jedan kolega iz Rio Grandea!
– Najviše referencija ovaj postupak ima iz Južne Amerike i sa Sveučilišta California u Los Angelesu. Iz Južne Amerike javljaju se Japanci koji su se tamo odselili i rade slične stvari.
Čedu Karađolu posjećuju mnoge osobe iz javnog života u našoj zemlji, oni kojima je glas instrument za rad. Svojedobno je Đani Stipaničev s pozornice šibenskog teatra rekao da publika ne bi slušala to što sluša da mu nije bilo doktora Čede.
O ostalim pacijentima ništa nismo doznali, čak ni onako, sa strane...
– Zamislite samo kolika je potreba za glasom kod nekih profesija – glumaca, pjevača, predavača, političara... Ja nisam pedagog, nego patolog pjevanja. A pjevači najčešće nisu educirani oko te "matematike" nastanka glasa kojom se ja bavim.
Svaki tekst prije početka vježbanja treba proučiti jer sve ovisi o vokalima, i to vokalima visokog ranga, a A je najniži. Dogodi se pjevaču i nezamisliv lom i pucanje glasa kad, na primjer, na kraju izdisaja želi dignuti glas za kvintu ili oktavu. Ali, eto, to je često samo stvar pedagogije u koju spada i nošenje sa stresnom situacijom, a javna je scena u svakom slučaju stresna. Ovo što omogućava moj "stroj" kojim glas "vidim" može služiti samo u medicini, u znanosti, i ne pomaže u takvim situacijama.
Odnosno, pomaže ako se dogodi "kvar" – veli nam na kraju dr. Karađole.
