Ako se pitate po čemu je Obala Maratuša u šibenskoj Brodarici dobila naziv, odgovor je – po istoimenom izvoru pitke vode, vrulji, u uličici iznad poznate pizzerije „Delfin”. Nepresušna izvor voda Maratuša vrije negdje po sredini između magistrale koja presijeca Brodaricu na dvoje, i obale. Stoljećima prije polaganja vodovoda taj je izvor stanovnicima bio od neprocjenjive vrijednosti. Životvorna voda bila je kao suho zlato, pa ako je stoljećima „bila nešto”, danas je „došla u ništa”: novo vrijeme, kada voda dolazi cijevima „iz zida”, odvrtanjem česme, pretvorilo je Maratušu - izvor na javnom zemljištu - u prolaznicima opasnu rupu, obraslu divljom travom i zatrpanu svakovrsnim otpadom.
-To van se najbolje vidi sada, u proliće, kada mi susidi pokosimo travu i poredimo malo otvor izvora. Bacaju u Maratušu čak i šutu! - govore Ante Gović i zet mu Branko Vrzić koji žive u kući desetak metara udaljenoj od izvora.
Neko vrijeme bit će to donekle uljuđeno, napominju, no uvijek postoji pritajena opasnost od ničim prekrivene Maratušine „rupe”. Ante Gović ispričao je događaj što je prethodio ograđivanju Maratuše bočno i s gornje, povišene strane, nedaleko autobusnog stajališta na magistrali. Zamalo tragična nesreća završila je na sreću, kao komični skeč, a bilo je i dima na kraju nastupa.
-Zimsko vrime, debeli mrak okolo 8 uri navečer... Jedan naš odavde, taman se iskrca iz autobusa, zapalija španjulet i krenija put doma. Nije napravija dva korka – kad ono tres! - pravo u Maratušu, apjombo. Mislili smo da je gotovo, kad ono, čovik je iz rupe fala bogu izaša živ i zdrav, bez da mu je dlaka falila na glavi. I sa upaljenin španjuletom u ustima! - nasmijao se Gović. A i mi: zabranjeno nam je propagirati pušenje, no teško je nakon ovoga ne zaključiti da španjulet glavu čuva! Što bi bilo da sretniku u potencijalnoj nesreći nije dimio cigaret pod nosom?
Šalu na stranu, Ante Gović zalaže se za to da gradska uprava zbog sigurnosti na prvom mjestu, a onda i radi uljudbenoga duga prema izvoru koji im je život značio, natkrije otvor u kojem je i nekoliko kamenih stepenica za lakše dohvaćanje vode. I drago mu je što to može javno reći.
-Neka se to osigura i postavi barem ručna pumpa. Još bolje, bunarska kruna. Mogu se postaviti i klupice, kao nekakvo malo odmorište, s natpisom da je to bio naš izvor pitke vode – i života. Toliko se možemo odužiti Maratuši i svemu što nam je značila dok voda nije došla vodovodom nakon izgradnje Jadranske magistrale sredinom 60.- tih godina. I Krapljani su dolazili s brodovima napuniti sude vodom s Maratuše, pa i Zlarinjani. - prisjeća se Ante Gović.
Doduše, mala je vjerojatnost da bi javno zdravstvene vlasti, s obzirom na, u međuvremenu postrožene sanitarne kriterije dopustile da se voda s Maratuše koristi za ljudsku upotrebu, no skromni znamen u znak zahvalnosti izvor vodi bio bi čin poštovanja prema vlastitoj, ne tako davnoj prošlosti.
-A da znate, nekad, kada bi bile velike plime, Maratuša bi postala boćata. Onda bi ubrali raštike u vrtlu, zagabili vode i na vatru! Nikad bolje i ukusnije raštike... Nije tribalo soli dodavati! - sa sjetom se prisjetio Ante Gović.