Jedna pronađena davna fotografija učenika drugog razreda osnovne škole iz doba talijanske okupacije uzbudila je nekolicinu živih svjedoka tog vremena i vratila im sjećanja na to teško razdoblje za Šibenik i cijelu Dalmaciju u Drugom svjetskom ratu.
Fotografiju nam je pokazao školski kolega i prijatelj Tomislav Zorić, nekadašnji direktor šibenskog "Mesoprometa" s kojim smo maturirali u Gimnaziji 1953. godine. Snimljena je u dvorištu stare tzv. škole Julović u Varošu, koju smo počeli pohađati uoči rata i neko vrijeme tijekom globalnog sukoba koji se odvijao i u našoj sredini.
Učenicima drugog razreda nastavu je držao talijanski učitelj kojega se dobro sjećamo i koji je često nosio fašističku odoru. Prezivao se Borzatta. Nastava se u toj okupatorskoj školi odvijala isključivo na talijanskome jeziku, a njemu su nas učili jednostavno pokazujući na predmete i povezujući ih s talijanskim nazivima.
Nismo smjeli, prisjeća se i kolega Zorić, reći "stol", nego "tavola", ne "klupa", nego "banco". Bio je to grub načina pokušaja potpune denacionalizacije stanovnika okupirane Dalmacije, već od malih nogu. Sjećamo se da smo na satovima odgovarali pred pločom i ovješenom zemljopisnom kartom Italije, a tema je bila rijeka Po. Nikad nismo učili ništa hrvatskoga niti na materinskom jeziku.
A mi, djeca kao djeca, pravili smo učitelju dešpete, namjerno smo odgovarali pogrešno, pa se derao na nas da smo "morlacchi" (Vlaji), "contadini" (seljaci) i "asini" (magarci). Silno su agitirali da se učlanimo u GIL (Gioventu italiana del littorio), fašističku organizaciju djece i mladih. Nitko nije htio.
Drilali su nas kao male vojnike da u stavu mirno pozdravljamo fašističkim pozdravom. A kad bi taj Borzatta zapovjedio "attenti!" (mirno!), djeca bi odgovarala: "Magarac leti." Pa bi dobivala šibom po dlanovima...
A onda je došao srpanj 1943. godine i pad fašističke Italije s Mussolinijem na čelu, pa je i "naš" učitelj netragom nestao. Slijedili su događaji druge vrste. Nijemci, ustaše, pa onda 3. studenoga 1944. i oslobođenje Šibenika od okupatora.
Na kraju, željeli smo vidjeti ostatke te škole na prostoru gdje se danas nalazi moderan kompleks samostana šibenskih franjevki od Bezgrješne i dječji vrtić u njegovu sklopu. U dijelu dvorišta ostale su samo stare kamene stube što vode u napuštenu kuću. One kojih se dio vidi i na fotografiji.
Prijatelj Tomislav "čitao" nam je s fotografije brojna imena učenika, od kojih je danas malo živih. A u prvome redu, dolje lijevo, prepoznali smo, kako bi rekao Igor Mandić, i "našu malenkost". Davno prošlo vrijeme...