Prošlo je 35 godina otkako je osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo na Zlarinu; Dovoljan razlog za razgovor s predsjednikom i zapovjednikom, Ivanom Grgićem i Darijem Gregovom: Osipamo se, životarimo, ali ne predajemo se!

Kad sam, nedugo nakon havarije helikoptera prošlog srpnja na Zlarinu, otišla na mjesto pada, malo niže naše kuće na Oštrici, tamo su, davno prije, došavši s potpuno druge strane mjesta, već bili - zlarinski vatrogasci.
Pokazat će se da nije bio pad, nego prinudno slijetanje, srećom, bez žrtava i požara.

Toga jutra, u zlarinskom je Vatrogasnom domu trajala obuka u kojoj je zapovjednik Dario Gregov sa svojim momcima razglabao o svemu što ih ljeti čeka, svemu što ih može, a ne smije iznenaditi, svemu što se na otoku može dogoditi, i o postupanju u takvim prilikama: koga zvati, koga aktivirati, tko su vozači, tko su rezerve, koji je redoslijed izlazaka i sve tako redom.
U to je stigla vijest da se srušio helikopter! Nisu imali ništa doli uletjeti u vozilo i u trenu se naći na licu mjesta!

Četiri-pet mjeseci poslije prisjećam sa toga sa zapovjednikom postrojbe Darijem Gregovom i predsjednikom DVD-a Zlarin Ivanom Grgićem.

Dotrajalo i odbačeno

Da bi požari mogli postati opasnost za otok, Zlarinjani su uočili još davne 1983. Opasnost nije bila tako velika kao danas. Otok je bio obrađen i pod kulturama. Pa su isto osnovali DVD.

- Danas je 50 posto Zlarina pod borom i makijom. Nisu to šume, nego neobrađeno poljoprivredno zemljište - kaže Ivan Grgić. Jedino šumu na Malpagi održavaju kampisti. Zlarinjani mogu samo moliti Boga za svoj DVD!

- Kad je osnovan DVD 83., imao sam 16 godina. Prije 20 godina sam i profesionalno prešao u Zlarin, u DVD. Ove je godine 35 godina Društva i mojih 20 profesionalnih i 35 dobrovoljnih godina u njemu. Profesionalni sam vatrogasac, a zapovjednik - volonter. Predsjednik mi je čak odobrio jubilarac pod uvjetom da se potroši namjenski. Za čašćenje postrojbe...

Davni predsjednik DVD-a Kazimir Makale zapisivao je sve aktivnosti Društva pa je danas i to jedna društvena kronika otoka. Od onoga što je u posljednjih 20 godina skupio Dario Gregov - od toga bi se isto dala napraviti zgodna zlarinska knjiga!

- U zlarinskom smo DVD-u uvijek dobivali dotrajalo i odbačeno. Prvo smo vozilo dobili 1996., prastari kombi, i sva ostala vozila bila su 30 “plus“. Danas imamo i dva broda, onaj iz 2002. je najmlađi u parku. Ipak, sad svugdje možemo doći brzo, to je najvažnije! Taj park održavamo jer kad nas netko zovne, ne možemo reći "sorry, ne možemo upaliti motor". Naš stari predsjednik Ćiril Strika sredinom devedesetih pokreće omasovljenje, ljudi, opreme... E, tada se naš DVD jače uključuje u kompletan društveni život. Ne možete ni pretpostaviti, ni zamisliti što to sve znači - govori Gregov.

Bitka s Gaborom

Jedne su godine skupili 3,5 tisuća sati društveno korisnog rada. Znači, ne intervencija, to se ne računa, nego - društveno korisnog rada!

- Tu je sudjelovanje u radnim akcijama, vjerskim procesijama, ispomoć s ljudima i tehnikom u gotovo svim događanjima kulturnog i zabavnog karaktera, tu su razne ispomoći Mjesnom odboru, Turističkoj zajednici, KUD-u "Koralj", pojedincima, a tu su i naša vlastita događanja, uglavnom sportska.

Iza ciklone Gabor, 2012., 16 su dana bez prestanka čistili puteve, bacali sol (iz grada su dobili dvi vrićice - 40 kila za cijelo naselje!), starima nosili spizu i ogrjev, cipali, pilali, čistili snijeg sa šufita. Poslije one diluvijalne bujice 2014. koja je odnijela kilometar ceste, i poslije pijavice koja je poharala predjel prema Marinu, 2015. sve je bilo na vatrogascima!

Za što ih sve znaju zvati njihovi sumještani?
- Nema zašto ne! Jedno su požari, dimnjaci, ispumpavanje brodova, tegljenje, pilanje stabala... a drugo što smo stjecajem okolnosti postali produžena ruka hitne pomoći. Ljudi su navikli da smo tu 24 sata dnevno, i vikendom, što nijedna druga služba nije. Srećom, najviše je lakših situacija, al' neke su, da nije intervencije, mogle završiti loše. Imali smo izvlačenje čovjeka slomljene kičme s neprohodne Gračine, po olujnom jugu, i dolazak Hitne bio je upitan! Bilo je vanjskih prijeloma, ozlijeđene dice... a jedan je čovjek naprosto umro na maslini i ostao visjeti na grani i skalama... Jednu smo ženu sa slomljenim kukom izvlačili iz maslinika preko 250 metara zidova. Nažalost, sva četiri pokušaja da pomognemo defibrilatorom završila su bezuspješno - ljudi su nam umrli. Naravno, prošli smo tečaj, ali s tim defibrilatorom, kasnije su nam rekli, ni medicinsko osoblje ne bi postiglo bolji rezultat. On nam je noćna mora.

Pljusak, a požar!?

Baš ove, jubilarne godine, zlarinski DVD imao je niz neobičnih intervencija. Nije bilo velikih požara na otoku (pljuc!pljuc!pljuc!), no, ove su godine prvi put gasili požar - po pljusku!
 

- Ma gdje to?
- Na Kapriju. Izbio je požar zbog groma, a tamo je tako gusto raslinje da to ni sto kiša ne bi ugasilo bez vatrogasaca!
Što se Zlarina tiče, planulo je početkom jeseni u obiteljskoj kući, blizu crkve. Poziv je kasnio pa je prizemlje izgorilo, ali spašen je kat, a, bogme, i kuće uokolo. Tu je zaista moglo biti svašta! Kad su došli kolege iz JVP-a iz Šibenika, s dodatnom opremom i termokamerom, požar je već bio lokaliziran.

Sve te godine zlarinski vatrogasci pripremaju se baš za sve vrste ugroza jer ozbiljna pomoć s kopna teško da može stići ispod 45 minuta!

Zlarinski DVD jedino je otočno društvo čije je operativno područje cijeli šibenski arhipelag. Razlika između kopna i otoka u vatrogastvu je - ogromna.

- Pa da ništa drugo - oni na kopnu mogu gorivo za vozila uliti na pumpi! A mi ovdje, dovoziti kantama iz grada, pritakati, paziti... - kaže Gregov.

Da bi u malom otočnom mjestu poput Zlarina dobrovoljno vatrogastvo opstalo, ono mora biti i hrpa zabave - govore moji sugovornici! Pa ko bi zadržao mlade ljude koji u svakom kafiću mogu zaraditi duplo više!? DVD Zlarin je na proračunu Grada Šibenika, a prije pet-šest godina Grad je svim DVD-ovima, pa i otočnima, skresao novac za 16 posto!!! Svaku kunu okrenemo tri puta. I životarimo - kaže Ivan Grgić.

Naši 'takići'

U DVD-u je 75 članova, 12-13 operativaca. S onih 3800 kuna plaće - tu se zaista ne može govoriti o novcu, već o ljubavi.
A tu ljubav, kao i svaku, treba stalno motivirati, kokolavati, pofriškavati, zabavljati, ugađati joj... Zato je oko zlarinskog DVD-a, rekoše Dario i Ivan - hrpa zabave. Razne.

- Nepisano je pravilo da kolega koji prvi put ide u intervenciju časti gajbom pive. Al' nije to sve. Jednom momku su za prvu intervenciju dali ribarske čizme i rekli da je to baš odlično. Na kraju je imao valjda trideset žulja, a oni,u propisnoj obući, niti jedan... Do dolaska koncesionara mijenjali smo žarulje na javnoj rasvjeti. Uvijek bi dopalo istu dvojicu, a dežurni bi se u domu slatko smijao! Morali smo nešto u grad, a njemu rekli da stiže načelnik i neka ga čeka na brodu. Čekao ga je, u punoj opremi, čekao, a načelnika nigdje... Tako smo se osvetili za žarulje.

Spletom sretnih okolnosti Zlarin je 2011. dobio Vatrogasni dom.
- Nikad nismo mislili - to je sad naša kuća, naš dom, i nitko osim nas nema pristupa. No, dolaskom doma i sve boljom organizacijom troškovi su enormno porasli! Naš Dom ujedno je društveni centar Zlarina. Jedino tako i možeš animirati ljude i vezati ih uza se. Jako su važna vatrogasna natjecanja, imamo dvije muške i jednu žensku ekipu. Naša ženska ekipa, naši "takići", sudjeluje u vježbama i natjecanjima. Sad će i zimski kup u Zatonu, a kad smo mi imali natjecanje o proslavi 35 godina, u svibnju, "takići" su dali ogroman doprinos! U našoj se garaži održavaju izložbe, susreti s umjetnicima, prezentacije, dječje predstave, igra se stolni tenis... Ukinu li turističke zajednice kako su naumili, dogodine ćemo o svemu moći samo sanjati. Kroz advent imamo natjecanje u spremanju bakalara, pet-šet ekipa kužinaje pet-šest sati, neopisivo je duhovito. Organiziramo doček Nove godine, i maškare.

Što čeka država?

Jedino... već se snažno osjeća nedostatak ljudi.

- Ove smo godine nekako popunili sezonu, ali što će dalje biti? Više ništa ne možemo planirati za dogodine. U ovih smo 35 godina odgajali dobrovoljce, i mlade ljude privržene vatrogastvu, ali, uza sav trud, više ništa nije u našim rukama. Dobrovoljna vatrogasna društva na otoku, to je nešto sasvim različito od dobrovoljnog vatrogastva na kopnu! Kome to objasniti? Stvari u dobrovoljnom vatrogastvu kod nas u priobalju, mislim da ne stoje dobro jer sve se prepušta nama, najnižim razinama, uključujući i odgovor na temeljno pitanje: zašto netko uopće želi postati dobrovoljni vatrogasac? Evidentno se osipamo, iz godine u godinu.

Mislim da je država već trebala taj problem početi rješavati onako kako to čine zapadne zemlje, na primjer - raznim beneficijama. Kad kornatska tragedija tu ništa nije promijenila, ne znamo tko će!? Po Zakonu o udrugama, DVD-ovi su vam isto što i KUD-ovi, kulturno-umjetnička društva, ili društva ljubitelja ptica pjevica... Ako se to nastavi, osjetit će se i kod nas, vrlo brzo!