Pustite vi političare i te njihove fore o revitalizaciji stare gradske jezgre: staru jezgru treba – revilazirati; Odnosno, naći još umjetnika kao što je Zvonimir Vila, i dobrotvora kao što je Ante Šare

Pustite vi političare i te njihove fore o revitalizaciji stare gradske jezgre. Staru jezgru treba – reVILAzirati. Odnosno, naći još umjetnika kao što je Zvonimir Vila, i dobrotvora kao što je Ante Šare, koji je Vili dao besplatno na korištenje svoj podrumski prostor u Ulici Jurja Šižgorića.

A Vila ga je ne samo pretvorio u atelje, nego i u galeriju, muzej, radionicu starih zanata, uglavnom u jedno živo, kreativno mjesto čija su vrata otvorena gotovo 24 sata na dan. I koje je toliko živo da je oživilo ne samo susjedne kuće, ne samo ulice uzduž i poprijeko njegove, nego je oživilo i stare gradske događaje i legende, šibenske vještice kojima su Zvonimirovi vješti prsti i umjetnička mašta udahnuli novi život. I sve to tek s dva-tri važa piture i par kvadrata suhe daske. A rezultat je takav da njegove senzualizirane i erotizirane "coprnice" – izgledaju žive. I straše – ili privlače – Šibenčane u muzeju kluba "Azimut", u kojem ih mogu i vidjeti do kraja ovog mjeseca, na izložbi koja je otvorena zadnjeg dana listopada, nazvanoj jednostavno "Šibenske vještice". Iako one, ovako na prvu, više pare – feminističke heroine.

Šokantne vještice

– Zgodilo se to da je izložba otvorena dan prije Halloweena, ali to nema veze s tim, ja sam protiv tih pomodnih, američkih gluposti. Ja sam htio da to bude nešto novo, intrigantno, da moje vještice pomalo šokiraju, kao što su šokirale i prolaznike koji bi se iznenadili kad bi ih vidjeli u prirodnoj veličini dok su se, jedna po jedna figura, "sušile" pred vratima ateljea. Zato sam išao na seksualnost i erotiku, jer one i jesu bile, u srednjem vijeku, zavodljive žene, u koje su se nerijetko zaljubljivali i plemići – kazuje Vila.

Plemiće bi onda njihovi roditelji išli rastaviti od njih tako da bi zvali inkvizitore koji bi nesretne djevojke osudili na smrt, kako piše u katalogu izložbe njegova djevojka Nikolina Jemo. U dokumentima iz vremena izgradnje šibenske katedrale, iz godine 1443., inkvizitor fra Ivan je došao iz Trogira, pa je djevojku iz puka, krasoticu Dobru – u koju se zaljubio plemić Dragan – i njezinu majku Mrnu optužio za čarobnjaštvo. Bile su podvrgnute raznim mučenjima i torturama, na kraju vjerojatno i smrti, iako o tome nema točnih saznanja. Zato i Viline vještice – piše autorica – odaju snagu i samouvjerenost. One su zagonetne i provokativne, s jasno izraženom senzualnošću.

– I sama riječ "vještica" dolazi od pojma "vješt". One su i liječile ljude, raznim travama, pripravcima, pričama, mistikama; nije onda bilo apoteka i liječnika kao danas. Ne može se, dakle, na njih gledati samo negativno, crno. Eto, ja sam i sebe napravio kao vraga, s rogovima i repom. Ali, taj "vrag" će 1. prosinca, kod onog prekrasnog bunara na trgu Medulić, na isti način izraditi i postaviti Svetu obitelj, u čast nadolazećih blagdana, Badnjaka i Božića... – govori nam ovaj akademski slikar i grafičar, koji je svojim vješticama spojio slikarstvo i skulpturu, dajući im novu umjetničku formu. Tim njegovim vješticama – a ima ih ukupno 13 – stara šibenska jezgra dođe kao – paspartu. Gdje god da ih u nju staviš, savršeno pašu.

Ljudima, veli, nikako u ovom našem prekrasnom gradu nije jasno da u njemu ne treba ništa novo stavljat, nikakav knauf, plastiku, inoks. Starine treba samo očistiti, baš kao što je Vila učinio sa svojim podrumom. U kojem je stari kamen zablistao novim sjajem, kao dijamant, ili staro obiteljsko srebro s kojeg je marna reduša nakon pustih godina samo skinula patinu. A takvih je po starom šibenskom gradu koliko hoćeš, samo ih treba prepoznati. Kao što je, primjerice, klub "Azimut" prepoznao Vilu, financirajući materijal i troškove, katalog, pozivnicu, otvorenje izložbe, piće i spizu.

– U Šibeniku nema sredine. Ili – ili. Za nekog je ovo što ja radim fenomenalno, dobitak za grad, a drugi su prema tome potpuno indiferentni. U Gradu Šibeniku, recimo, nisu me baš doživljavali, potpuno su se oglušili, iako imam preporuku Ministarstva kulture za dodjelu prostora bilo gdje na području RH. To sam ja svojim radom, tu preporuku, zaslužio. Srećom, gospodin Šare mi je izišao u susret, već drugi put – veli Vila, koji je u Šibenik došao iz Zagreba, u kojem je rođen 1966. godine, iako su mu roditelji iz ovoga kraja – majka iz Rupa, a otac iz Potkonja kod Knina.

Kreativan tip

Nevjerojatno kreativan tip. Sve što takne pretvori u umjetnost. Ali ne samo u "lartpurlart", nego u praktične, uporabne predmete. Stare limene važe pretvori u pitare, pera od guske u pisaljke, stari limeni škip, s ostacima žbuke, i ruzine u memento težaku, radu i trudu. To je sve na uvid turistima pred kojima radi, demonstrira im kako nastaje grafika, objašnjava im nešto o tradiciji tiskarstva koje je počelo u renesansi, radi opismenjavanja svijeta. Tu je i slika njegova prethodnika Martina Kolunića Rote, čije je radove Vili neugodno i gledati, jer je to – predobro.

– Njegova portreta nema sačuvanog, ne znamo točno kako je izgledao, to sam ga ja iz glave naslikao – govori Vila, priznajući da baca malo na njega samog. To je uobičajeno kod umjetnika, da kad slikaju, slikaju sebe. Rota je bio u renesansi ono što je Dražen Petrović bio u košarci. Grafičar, kartograf, bakrorezac i čelikorezac. Taj rad u metalu nije se mijenjao od Rotina doba do danas, pa se radi na istoj tehnici i na istoj preši, s istim postupkom i onda i danas. Jedino bi u ono vrijeme pet-šest šegrta tuklo po bakru ili čeliku da bi dobili ove ploče koje ja danas dobijem gotove, za graviranje. To je bilo dostignuće, gravirati, da bi se opismenio svijet... – zaneseno govori Vila.

Da nam je u Šibeniku barem još koji takav. Vraški vješt... i dječački zaigran... pa da nam i sve ove druge kale, skale i bute oživi. Svojim umjetničkim čarolijama, čaranjima i baranjima...