Članovi Društva za očuvanje šibenske baštine “Juraj Dalmatinac”, njihovi prijatelji i podržavatelji, upravo su se vratili s četverodnevnog putovanja ponajviše talijanskom pokrajinom Toscanom. To je bilo drugo putovanje Italijom, a sve tragom gradova sa spomeničkom baštinom pod zaštitom UNESCO-a, odnosno onih koji su kompletno pod UNESCO-ovom zaštitom.
Ovaj put uobičajeni itinereri putovanja tom lijepom talijanskom pokrajinom bili su ponešto izmijenjeni i prekrojeni prema ideji organizatora – Društva “Juraj Dalmatinac”, što je dobilo visoku ocjenu profesionalnog vodiča Matije Vlaha – i “teke” više posla za njega...
Utoliko, putovanje je možda iziskivalo nešto više napora, ali to je bila cijena da se vide i neka mjesta koja nisu na uobičajenim rutama, onih s obaveznim posjetima i dužim zadržavanjima u najčuvenijim gradovima poput Firence – koju su sigurno višekratno razgledali valjda baš svi putnici ove male ekskurzije, pa je ovaj put to moglo izostati.
Manje je slađe
Tako je u neku ruku, i sasvim uvjetno rečeno, bilo – manje, a slađe. Siena svakako spada u ono što treba vidjeti i doživjeti za života... no nanizali su se iza Siene i manje poznati gradići poput Volterra, ili, opet, poznatoga gradića San Gimignana, pa gradića Pienza s tek oko 7000 stanovnika, ali s gradskom jezgrom kompletno pod UNESCO-ovom zaštitom. Jedan od gradića na tom putu bila je i Cortona, i završno Ravenna – naravno, ponajviše zbog mozaika.
Kad bismo uspoređivali grad iz kojeg je putovanje počelo – Šibenik – i gradove i gradiće kroz koje su Šibenčani za ovoga putovanja prošli, mogle bi se povući neke, pa i za aktivnosti Društva “Juraj Dalmatinac” svakako zanimljive paralele.
Prvo, Šibenik ljepotom ne zaostaje, ali baš nimalo – ako se ljepota uopće može uspoređivati.
Uostalom, zbog njegove je ljepote i težnje da se na svaki način štiti i afirmira i osnovano Društvo “Juraj Dalmatinac”.
U nečemu naš grad i prednjači! To je svakako čistoća stare gradske jezgre (dobro, ovo ljeto bilo je nešto lošije na tom planu nego inače...), a potom i dijelom komunalnog reda u njoj... Jer u spomenutim talijanskim gradovima automobili (povlaštenih stanara, gradske čistoće ili kakve komunalne službe ili dostave...) na svakom kantunu naganjaju prolaznike.
Imamo i mi nužni promet u staroj gradskoj jezgri, ali taj je mila majka prema talijanskim primjerima – i to u najzaštićenijim i “vrlo turističkim” gradovima...
Međutim... od trenutka kad su Šibenčani iz ove grupe stupili na tlo – najprije Siene, pa dok nisu napustili Toscanu i njezine prelijepe i zaštićene gradove i gradiće – nitko od putnika, ni u jednom trenutku, ni na jednom jedincatom mjestu, u nekoj od starih jezgri – pa ni iza kantuna... – nije vidio ni jedan jedincati klima-uređaj. I ni jedna plastična vrata neke prizemne ugostiteljske ili bilo kakve radnje, a bogme i ni jedan apartman u prizemlju, pa ni puste apartmanske table po pročeljima zgrada.
I ne samo to.
Na najvećem i najljepšem sienskom trgu Il Campo na čijem se povišenom dijelu nalaze restorani, vidjeli smo ukupno dva (2) klasična suncobrana, i to manjih dimenzija i očigledno mobilnih. Sva ostala hladovina dolazi od starinskih tendi na izvlačenje – ili jednostavno nema ničega osim hlada kuća.
Nismo vidjeli ama baš niti jedan kafić ili slično, “obučen” u najlonski šator. Ljudi ipak sjede i jedu, pod vedrim nebom, u hladu fasade ili tende, ili kakva suncobrančića koji i dijete može pospremiti svaku večer. Naprosto, vidi se prostim okom da je tu sve privremeno i lako uklonjivo. Malešno i nenametljivo.
Na glavnom trgiću Pienze tek jedan štekat. Bez suncobrana, s tendom na razvlačenje, ko iz pedesetih... Kod nas bi trg bio okovan štekatima i golemim suncobranima.
I sad zaključak. Ono u čemu su – u primjeru ovoga putovanja – Talijani iza nas je komunalni red, a ponegdje i elementarna čistoća. No... to se može riješiti.
Plastične izloge, vrata, stabla i šume divovskih suncobrana od kojih ne vidiš fasade, prizemne apartmane, najlonske obloge i pokrove, kompletno zauzete trgiće i uličice, cijelu tu ružnu gradsku menažeriju od koje se na mnogim mjestima ne vidi – grad! – a koja uvelike ostaje i zimi kad nema turizma – tu samodestrukciju Šibenik nikad neće riješiti.
Ne zato što bi to tehnički bilo nemoguće – premda, oko nas niču sve čvršći i stabilniji objekti pa grad naprosto dobiva nove “zidove” i nove vizure... Nego zato što je od izgleda grada važnije pogodovanje, nezamjeranje te koji euro više u gradskoj blagajni bez puno rada i mrčenja.
Obnova gradskih portala
Di bi nam bio kraj kad bi se našao netko tko bi zadao i osigurao red u staroj gradskoj jezgri – dostojan nje same!
I – digresija koja to i nije – da se vratimo organizatoru ovoga korisnog putovanja koje nam, evo, kao i svako putovanje, širi vidike i omogućava usporedbe... nakon akcije “Jurja Dalmatinca” uskoro će biti objavljeno šest netom obnovljenih gradskih portala, te najavljeno još šest koji idu u obnovu.
Hvalevrijedno i korisno – nema što!