Ljudi moji, pa šta je ovo? Uvik stoj u redu! Cili život u redu! Stoj, čekaj! Ma ne mogu više! Ajte ća! Koga vraga više čekate, pa crveno van je! Radi li ovaj svit? Ima li dicu, počela in je škola - žestio se pokraj mene, u dućanu u Kalelargi, moj znanac, čekajući red na kasi, koju su u petak, u 11 sati ujutro, taman oko marendu, okupirali turisti. Čuješ im po govoru da su furešti. Netko nosi kroasan, netko voće, boce s vodom su im u rukama, ruksaci su im na leđima. I domaćima već lagano idu na živce. -
Je, štufalo me. Tako sam prije rata čeka u redu za ulje, kavu, deterdžent, pa u ratu za crni kruv, diza san se ujutro u pet uri... I sad kad je sve prošlo, kad san mislija živit u slobodi, u miru, a ono – šipak. Okupacija! Turisti! Ne moš proć od njih ulicon. Sve zauzeli, iznili im stolove i stolice, pa marendavaju, ručavaju, užinavaju, večeravaju. Ka na traci! Jedni dolaze, drugi odlaze. Pari mi se da san u menzi, a ne u gradu!
Šibenčanima je ove 2021. godine turizam pored finog lica - 'Money for nothing and chiks for free' – počeo pokazivati i naličje. Jer, postao je - industrija. I to monokulturna. Na isti ili sličan način na koji je to prije bila teška industrija – TLM i TEF. U kojima je radilo pet, šest tisuća Šibenčana. Koji danas drže tri ili četiri puta više kreveta u privatnom smještaju, oko dvadeset tisuća. Ako smo rekli da je turizam postao industrija, onda su i gradski kvartovi postali prave turističke tvornice. Od kojih zavisimo jednako kao nekad od aluminija iz Borisa Kidriča. Govorilo se: "Kad Ražine kihnu ili zakašlju, cili se Šibenik razboli". Danas je isto – ali kad podbaci sezona.
No, živjeli smo – izgleda - svi skupa u zabludi kako je turizam fina, uslužna djelatnosti koja ne zagađuje. Nego samo donosi pare - Cimer fraj i uživaj. Mislili smo kako ćemo, kad se riješimo manganske prašine iz Crnice i flora iz Ražina, od kojeg su se kilometrima oko elektrolize sušili čak i neuništivi alepski borovi, uživati u raju. Ali, svaka industrija zagađuje, pa tako i ova fina, turistička. Samo to čini ufino, usitno, pomalo.
Paralizira promet, čak i onaj koji miruje, jer nema parkinga, diže cijene domorocima, u trgovini i ugostiteljstvu, na štekatu, na pazaru i peškariji, a na dostupnost zdravstvenih usluga, liječenje, utječe tijekom sezone više nego korona. Zimu prije pandemije bi se na šibenskom OHBP-u pregledalo mjesečno dvije tisuće ljudi, a ovog ljeta – četiri tisuće! Dvostruko, na isti broj liječnika, sestara i kreveta.
Najgore je preko vikenda, kad ambulante ne rade, pa sve ide na Hitnu, pa još kad se dogodi da isti dan bude i do pet prometnih nesreća. I onda je normalno da domaći pucaju – kao ovaj moj znanac iz reda pred kasom – ako mjesecima ne mogu doći na red za pretrage i(li) zahvate. A ako ste se zbog Crnice ili TLM-a razbolili, a danas se zbog turizma ne možete liječiti, onda se postavlja pitanje – što smo to izgubili, a što dobili? Ako ništa drugo, učimo se istini, da kako god nema besplatnog ručka, tako nema ni čiste industrije. Turizam će morati u svoju cijenu uračunati i skrivene troškove i ekološku rentu.
Starim socijalističkim rječnikom kazano - tvornički će dimnjaci morati ugraditi filtere.
