Šibenčanin (50) otkriva kako je izašao iz pakla droge: Nisam se uplašio da ću umrijeti od predoziranja; Dodijalo mi je svako malo odlaziti u Split po drogu, prelaziti iz jednog auta u drugi, paziti da me policija ne uhvati...

Da je život moguće vratiti i živjeti ga drugačije nego u prošlosti, danas pedesetogodišnji Šibenčanin (podaci poznati redakciji op.a.) sigurno bi to učinio. Govori to nakon što se desetljećima vrtio u krug, ovisan o heroinu bez kojeg nije mogao funkcionirati i koji mu je život pretvorio u pakao. Živio je u nekom sasvim drugom svijetu, upadao u ovisničke krize, krao, završavao iza rešetaka, dizao se i padao, "zaradio" hepatitis B, a potom i C da bi tek 2005. godine potražio pomoć u Službi za mentalno zdravlje, prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti Zavoda za javno zdravstvo Šibensko-kninske županije. Odrastao je, kaže na početku našeg razgovora, u jednoj normalnoj radničkoj obitelji, završio srednju školu i to dva zanimanja, zaposlio se s 18 godina i imao dobar posao u jednom tada velikom šibenskom poduzeću. A onda je došao rat...

- Bio sam sportski tip u mladosti, aktivan u Radio klubu Šibenik, kao vozač sam kombijem obilazio skloništa za vrijeme Rujanskog rata, pomagao ljudima i braniteljima. Nisam čak ni cigarete pušio, ali te devedeset i prve "tu i tamo" s društvom sam znao zapaliti "đoju". Heroin sam prvi put uzeo 1992. godine kad sam bio ročnik hrvatske vojske u Sinju. Do "piza" heroina tada nije bilo teško doći i mnogi su kao i ja "turistički" krenuli u začarani krug droge. Tada još nisam bio pravi ovisnik, jer bi heroin uzeo neki put jednom mjesečno, nekada pet puta, a nekad niti jednom, priča naš sugovornik, pokušavajući nam se na neki način 'opravdati' turbulentnim ratnim vremenima kao uzrokom što će postati ovisnik. Nakon temeljne vojne obuke iz Sinja je premješten u Križevce, pio je tada apaurine, nije se osjećao dobro i nakon odlaska liječniku dijagnosticiran mu je hepatitis B, a potom i C, iako, kaže, heroin nije uzimao intravenozno, već ga je šmrkao. Završio je u bolnici, oslobođen je vojske na dvije godine, a potom i trajno.

Ostao bez posla

U Šibenik se vratio 1993.godine i nastavio je raditi svoj posao, i tada je polako ali sigurno, sve dublje upadao u ovisnost. Dvije godine kasnije ostaje bez posla, pošto se poduzeće u kojem je bio zaposlen raspalo u pretvorbi i privatizaciji na hrvatski način. Nije se na vrijeme prijavio na Zavod za zapošljavanje i ostao je bez zdravstvenog osiguranja.

- Nisam imao novaca za drogu i nekoliko nas koji smo bili klapa, krali smo sirovinu iz jednog šibenskog poduzeća i prodavali da bi mogli kupiti drogu. Jedne noći uhvatila nas je policija koja se užasno ponijela prema nama, pretukli su nas. Ne želim se toga niti sjećati. Zaradio sam deset mjeseci zatvora i kaznu odslužio u Šibeniku.

Bilo je to 1997. godine i s obzirom na to da nije imao zdravstveno osiguranje, a tada se metadon još nije davao na liječnički recept ovisnicima zatvorenicima, proživio je stravičnu ovisničku krizu. Kaže da mjesec dana nije mogao spavati, imao je užasne fizičke bolove, a psihički je bio na rubu.- Bože sačuvaj, to je užasno, užasno i ne bih nikomu poželio da prolazi te muke.

Po izlasku iz zatvora, uz pomoć jedne socijalne radnice riješio je pitanje zdravstvenog osiguranja, a dobio je i socijalnu pomoć. Na žalost, ni zatvorsko iskustvo i muke koje prošao nisu ga "prizvale pameti", već je po izlasku nastavio s konzumiranjem opijata. Kombinirao je heroin i metadon, ovisno do čega bi došao. U svojoj ispovijesti o životu s heroinom, a tad je prešao na intravenosno konzumiranje, spomenuo nam je i pokušaj liječenja od ovisnosti u terapijskoj zajednici Cenakolo. Ne sjeća se točno koja je to godina bila, no nije uspio izdržati i nakon petnaestak dana vratio se u "svoj svijet".

U Split po heroin

-Trebalo mi je dugo dok nisam donio odluku da se skinem s heroina. A dogodilo se to kad sam vidio kako neki moji prijatelji odlaze, umiru od predoziranja. Nisam se uplašio da će se to isto i meni dogoditi, već mi je dodijalo svako malo odlaziti u Split po drogu, prelaziti iz jednog auta u drugi, paziti da me policija ne uhvati i odlučio sam 2005. godine da se skinem s heroina. Od tada sam na metadonu i jedan sam od rijetkih koji ga pijem, napištite to obavezno, ispred medicinske sestre ili doktorice. Mnogi to ne rade, već metadon prodaju.

Kaže da se nikada nije bavio preprodajom droge već je heroin nabavljao za svoje potrebe, a termin kojeg spominje 'narkomanska solidarnost' podrazumijeva pomoći prijatelju u nevolji.

Danas je i dalje na terapiji metadonom, nije stvorio obitelj iako je, kako nam je reako, imao nekoliko dugih veza. Živi sam i prima socijalnu pomoć u iznosu od 920 kuna mjesečno. Međutim, nedavno je ponovo došao u sukob sa zakonom, ali ne zbog droge već iz drugih razloga i zbog, kako je slučaj na sudu okarakteriziran, napada na službenu osobu mora provesti 700 sati rada za opće dobro. Presudu odrađuje u jednoj humanitarnoj organizaciji u Šibeniku. Upitan na kraju razgovora kako danas gleda na godine života iza sebe i svoj život uopće odgovara:

- Normalno da mi je žao što sam upao u taj svijet. Svima je jasno, pa tako i meni da ne postoji gumica kojom se sve to može izbrisati i život početi pisati ispočetka. Ako smijem, poručio bih mladima da bježe od tog 'đubra', jer danas ima svega na tržištu, te da se uhvate sporta. Samo što dalje od bilo koje vrste ovisnosti, rekao je na kraju.