Tradicija ne umire: Sve je počelo još davno u vrtlu iz kuća Dedića i Gojanovića u šibenskom Varošu... Obiteljski posao cvjećara održao se u Škarica sve do danas

Kao da su svi u obitelji Škarica imali dva imena - ono upisano i ono koje se rabi. Tako je i najstariji šibenski - po obitelji cvjećar - kojega poznamo kao Gorana Škaricu zapravo - Blaž.
- I brat mi, stari veslač i olimpijac "Krke" Paško je i Braco, on vam je i danas u svojoj 84. na svoj način sportaš. Ja sam došao 19 godina iza njega, a naša mater Ana bila je od Zjačića... - govori mi uz kavu najpoznatije lice šibenskog cvjećarstva, Blaž-Goran Škarica. Izmjenjivale su se, i uglavnom pogasile, mnoge cvjećarnice u Šibeniku u posljednja dva-tri desetljeća. Ali ono što je u svom vrtlu iza kuća Dedića i Gojanovića u Varošu davnih dana započela Ana Škarica, to stoji i dalje. Sada je to jedna od rijetkih šibenskih gradskih cvjećarnica.

Stara pijaca

- Mi smo vam, naša familija, četristo-petsto godina u Šibeniku, na Gorici odmah pored Svetog Ivana. Kad je bio Drugi svjetski rat trčali smo u sklonište tamo di je danas vrt sv. Lovre, stradala je stara baba, i kuća, svašta se događalo mojima s nas šestero dice. A u Varošu poviše Dedića i Gojanovića bio je naš vrta', tamo di sad stoji kuća moga brata Paške, veslača. I kako se materin brat, ujac Blaž, bavio trgovinom, a moja mu mater prala i kuvala jer je bio stari momak, pala je ideja da se u Dubravi napravi kuća - tako su mnogi Šibenčani poslije onoga rata dospjeli u Dubravu. Stan u gradu dobili smo u Istarskoj i eto tu sam ja živio s roditeljima.

I sad, sve se počelo vrtiti oko toga vrtla u Varošu, iza Dedića i Gojanovića. Mater im je tamo uzgajala verduru i prodavala na staroj pijaci, banak joj je bio baš tamo gdje je danas ona česma.

- U vrtlu je gojila i cviće, najčešće "dalje" (dalije), pa bi ponila koji buketić i to su kupovali imućniji i oni koji nisu imali svoje cviće, doktori, doktorske žene, onako uz verduru. Tako, mater domaćica i prodavačica, a ćaća u polju, bio je i ekonom u jednoj firmi, a uz to je okolo, u gradu i po selima, popravljao singerice. Nismo bili gladni a ko tada iza rata nije bio gladan - bio je bogat!
Gotovo naizust pripovijeda mi svoju obiteljsku priču koja je, stjecajem okolnosti, ostala vezana za cvijeće - Blaž-Goran Škarica. Za cvijeće stasalo u vrtlu u Varošu, od čega je ostala samo uspomena.

Nabava iz Jadra

Ali, bogme, i obrt koji je povezao tri generacije: babu Anu, sina Gorana i sad Goranovu kćer Goranu koja vodi cvjećarnicu "Gorana" nakon što je u mirovinu otišla njena mati, dotadašnja voditeljica posla a Goranova supruga - koja se slučajno ne zove Gorana nego Nataša.

Tako su od onih "dalja" iz Varoša, Škarice krenule s cvijećem...
Kad je sredinom šezdesetih, bila je to možda 67., sagrađena šibenska nova tržnica (pa je, nažalost, napušten stari pazar a potom i Mala loža), Škarice su dobile prostor na gornjem dijelu pored kioska - mesnice koji i danas tamo stoji:

- Zamislite, netko je vodio računa o tome da na tržnici mora biti cvjećara! Zato smo bez problema dobili lokaciju koju smo tijekom godina zamijenili za ovu, udaljenu tek nekoliko metara, a kad smo mi ovo pretvorili u kiosk, jer nije se moglo raditi na otvorenome, po uzoru na nas tamo je, prema ulici, nastao cijeli niz i danas postojećih kioska.
I više se nije nabavljalo cvijeće iz vrtla babe Ane u Varošu nego iz - "Jadra".

- E, bilo je to ipak malo bolje cviće. Slali su nam autobusom a ja sam još ka dite - kutiju na leđa pa od autobusa do cvjećare. Ja sam osta s roditeljima i to je onda dopalo mene. Braća su otišla, ja sam osta...
Blaž Goran radio je, kaže kod vatrogasaca, ali je materi bio desna ruka. Kad mater više nije mogla bilo im je, kaže, žao napustiti taj obiteljski obrt pa ga je preuzela njegova supruga, a Goran je i dalje ostao i dobavljač, i nosač i Katica za sve. Radili su i kroz cijeli rat, doduše samo dopodne, i bježali iz cvjećarnice uokolo po skloništima.

Žene uvijek vode

- Nažalost, mrtvih uvijek ima i naš posao nije mogao stati. Svakako naš se obiteljski obrt koji je počeo i desetak godina prije dovršenja tržnice, održao, i sad ga vodi moja kćer Gorana, znači treća generacija. Ja sam u tome bio uvijek samo pomagač, žene su uvijek nositeljice - govori Goran.

Njihov je obrt povezao i okupio njihovu obitelj, zato žali što su danas obrti, općenito, zanemareni.
- Sad se cviće kupuje za prigode, i nije to više kao nekad kad bi usput uz verduru kupili kitu cvića na pijaci. Sad vi imate i Interfloru, i mi smo u tom điru, i možete slati cviće s kraja na kraj svita. Po nekim bi standardima na deset iljada stanovnika trebala bit jedna cvjećara, ali teško je to postići jer ljudi imaju druge prioritete. A imate i cvića po trgovačkim centrima i samoposluživanjima. Mi smo ostali vjerni izradi aranžmana - evo sad za Dan mrtvih imamo one naše košare koje su nekad bile puno skuplje. Moraš u ovom poslu, kao i u svakom, kalkulirati, al najvažnije ja držati do kvalitete i - održati se.

- Mijenjaju li se običaji i navike oko cvijeća baš, evo, uz Dan mrtvih?
- Ma ne, uvijek vam je to isto: košarice s aranžmanina, buketi margaritela, gerberi i krizanteme, ili ko hoće neki poseban aranžman od toga cvića. Krizantema je lip i skup cvit, ali, eto, sve to smo nekako prozvali mrtvačko cviće premda ima ljudi koji to cviće vole i traže i inače.

Ecclestone i margarite

Mrtvačko cviće... o tome vjerovatno ništa nije znao Bernie Ecclestone kad je prije koju godinu, dok se u Šibenskoj luci kočila njegova jahta "Petara" s njegovom novom, mladom suprugom. S domaćicom i kuharom obišao je pijacu i obližnji "Konzum" a onda - pravac Škaričina cvjećara i - margaritele!

- Za njega je to naprosto lipo cviće ka' šta margaritela i je', a ne mrtvačko, kako smo mi to proglasili. Nama i one, i krizanteme i anturiumi koje poneko traži, dugo traju jer ih nabavljamo kod nas, u Splitu.
Škarica misli da su domaće krizanteme bolje od uvoznih, no kad je, općenito, cvijeće u pitanju onda 90 posto toga dolazi - iz uvoza!

- Dosta su nas uništili uvozni pitari koji traju par dana i gotovo, samo se gomila plastika. Ma, cviće vam je umjetnost, za to čovjek mora imati dar i to je posao koji ne može svak raditi. Možeš prodavati cviće, ali ga složiti, e za to moraš imati žicu, da se rad prepozna po ruci koja je radila.
Nažalost, došlo je vrijeme kad se i u ovom poslu treba snalaziti, kalkulirati, mijenjati, da bi se preživjelo... i da i obiteljski obrt ne bi umro, i dobio mrtvački cvit - šalim se ja.

- Ljudi pored nas prolaze na tržnicu, s tržnice i, naravno, važnije je mliko, kruh, meso nego cviće. Da, tako su se promijenili oni običaji šibenskih "likaruša" i likara da cviće kupuju za kući, u vazu. Eto, to se promijenilo.
Sad je sve to postalo više-manje, prigodno, rođendansko, svatovsko, aranžmansko za neke prigode... A dok ovo čitate, najbolje kuri mrtvačko cviće... no prelijepo, kao i svaki cvijet!
Zna Bernie Ecclestone da je i margaritele lijepo donijeti dragoj na jahtu!