Nekad je bilo lako (pre)poznati Borajca. Jer je o tom bila i pisma: "Lako ti je poznati Borajca, puši lulu i goni magarca." Ali danas više nije tako. Danas Borajac goni "mečku", lava, odnosno Peugeota, Jaguara ili kakvu drugu metalnu zvirku, puši Marlboro, ako uopće puši jer to više nije in. Ne bavi se više ni smokvama ni hvatanjem kišnice, nego ima vodovod i špinu u vrtlu, ko i svi ostali. A umjesto gusterne kopa bazen i bavi se turizmom.
Isto kao i susjedi im Primoštenci. A s njima i Ive Gracin iz primoštenskih stanova, čiji su otac i did živili izrađujući samare za tovare. Kojih je po zaleđu Primoštena, Rogoznice. Danas je i u Gracinovom dvoru, u brdima iznad "Aurore", bazen.
A samar je u njemu samo suvenir. Tovara nema. Tek ponegdje pokoji. Koji se drži kao kućni ljubimac. Kao, recimo, u Gracinovog susjeda Darija Gruje, koji ima jednu malu magaricu, ugotu, i drži je "zbog mlika", da mu se dica "imaju napit". Narod drži da je magareće mlijeko "lik za kašalj kukurikavac" i da je "dobro i protiv korone". A mora je po tu magaricu ić pravo u Liku. Jer ih ni u Boraji, koja je bila poznata po njima, ni u Primoštenu, koji je svome vjernom magi podigao na rivi spomenik u bronci, više nema. Turizam je tovara od domaće pretvorio u – egzotičnu životinju. Skoro pa izumrlu vrstu, poput ptice dodo ili dinosaura.
Turizam je u malo vremena malo-pomalo, skoro pa neprimjetno, potpuno promijenio Dalmaciju. Globalizirao je, pretvorio u kulu babilonsku. Eto, u zaleđu Primoštena, o kojem govorimo, nekad su svi bili Gracini. I bilo je, pored Gracina, još samo tri prezimena – jedna je familija bila Gašperov, jedna Bara i jedna Pocrnja.
A sada, veli nam Ive Gracin, koji je te podatke prikupio iz prve ruke, još kada je 2004. dolazila voda, na tom području ima 48 različitih prezimena. Sa svih strana – iz Hrvatske, EU-a, pa čak i svijeta. Sa 4 na 48! Samo, unatoč tome, unatoč tolikoj raznolikosti, svijeta ima dosta manje. Osobito zimi, i van sezone. Od 300-tinjak stalnih stanovnika ostalo ih je odokativno tek stotinjak, uglavnom starijih, umirovljenika. A vikendaša, fureštih, njih ima i više nego domaćih. Najviše je, veli, Slovenaca.
Nekad je bilo lako razlikovati Primoštence, Rogozničane i Vlaje. Svatko je, naime, imao svoju riječ za drvo od kojeg su se – gotovo isključivo – radili najbolji samari za tovare. U Rogoznici je to bila fafarinka, za Vlaje koštela, a za Primoštence unikatno i jedinstveno – koprva. Bilo je to još jedno bogatstvo jezične raznolikosti na malo prostora koje je danas isto tako za širu publiku skoro pa zaboravljeno, a time i izgubljeno. Kao i samo drvo, od kojeg su se ne tako davno izrađivali ne samo samari, nego i štapovi za hodanje, bagulini.
Danas se i oni, kao i sve drugo, rade u Kini, a kupuju u Kauflanda ili Lidla. I jednostavan je odgovor na svako pitanje "Odakle ti" ili "Di si nešto nabavija" – "Bilo je na akciji!" I ne zovu se baguline, nego treking štapovi, za nordijsko hodanje. I svugdi isto, jednako – i ovdje, i u Švedskoj, i Sloveniji, i u Americi. Gracini su postali Svit, a Svit je posta selo!