U nas ima samo dva godišnja doba – lito i zima. Liti se kuvamo, nikako se razladit, a zimi se smrzavamo, nikako se ugrijat. I lažen, imamo mi ode i treće godišnje doba za koje pantin da je uvik bilo lipo i toplo, čak i onda kad nije bilo, a to je Božić.
Za Božić je uvik bilo lipo i toplo, baš taman, onako kako triba bit. I sad se mislin, pitam, zašto je to tako. Zato šta se na Božić nije štedilo, špaker se palija već ujutro, rano, prije nego bi se podizali, iz toplog kreveta i ledenih soba, pa se trčali ugrijat. Može bit! Ili zato što su kužine bile male, niske, pa ih je bilo lako ugrijat, a kad bi se u njima upalila ona jedna jedina najčešće gola svića po sredini plafona, parilo je da si u Betlehemu.
U kužini našoj
A kako je svugdi bilo puno svita, i starog i mladog, a osobito dice, tiskale bi se u njima po tri generacije iste familije, onda su te kužine bile još manje ili su takvima izgledale. Pa je u njima znalo bit i vruće. Otvarala bi se ponistra, da se uvati malo zraka, friške arije, bez obzira šta je u noći, znala zviždit bura oko kuće. Ki u Arsenovoj pismi, onoj "U kužini našoj/ Svitlo je i vruće".
Zapravo, i cila se kuća, odnosno stan sastojao od te jedne jedine prostorije, u kojoj se događao cili društveni život obitelji. U sobama bi se samo prispavalo, a u tinel, ili dnevni boravak, ko ga je i imao, nije se ni ulazilo. On je ionako služio samo za pokazivanje, gostima ili drugim članovima obitelji, kad bi došli u posjet. I to samo s vrata! Na taj se uglancani parket nije smilo ni ugazit, služile su za to neke krpe, stopalice, na koje bi se ugazilo, da se ne bi ruvinja parket, ulašten s "Četiri aša", kad bi se išlo do veltrine po bićerine ili pićerine, kako me je ispravlja pokojni stric Ante - Koga vraga iđete u školu kad vas u njoj ništa ne uče! Je li se u njih liva biće ili piće?! Piće! E, pa onda je pićerin! Kakvi sad bićerin?!
A na kauču, na kojem je bila inbotilja – ili imbotilja - u navlaci, s velikim otvorom u obliku romba sprida, da se vidi raskoš grimiznog materijala obavezno je stajala velika beba iz Italije koju je u ono vrime imala svaka bolja kuća. Isto ko i venecijansku gondulu na stalku koja bi stajala na kukičanom tabletu na televiziji.
Bilo je to vrijeme u kojem se plelo, kukičalo, rekamavalo, šivalo, krojilo i prekrajalo, vezli su se gobleni – ili goblemi – i sve to usput. Uz sve druge poslove. Danas se ništa od toga ne isplati, iako se – svi tvrde – živi puno gore i lošije nego onda. Kad si malo toga mogao kupiti u dućanu, a većinu si toga morao napraviti sam. Po onom zagorskom vicu, u kojem pričaju tri dečka o tome kako su došli na ovaj svijet – Mene je donijela roda! – veli prvi. – A mene je mama dobila u rodilištu! – važno će drugi – A moji su bili siromašni, pa me je japa morao zdelat sam! – kazao je na koncu mali Zagorac.
Jedinice iz kemije
Tako smo i mi svašta morali zdelati sami. Sami smo pravili petarde, od hipermangana i srebrene prašine, koja se kupovala u apoteci, pa su se od tog kemijale eksplozivne naprave. – Ma gledaj ti, kemiju oba imate jedan, al‘ kad triba napravit kakvo sranje, to vam ide za pet! – čudio se Miljenkov dida ižinju nas mladih nobelovaca, koje je uhvatio jednog dana dok smo u njegovoj garaži pravili "petarde" od ovih dvaju sastojaka, u aluminijskoj foliji. Parili smo Pierre i Maria Curie!
Kako je to bilo vrijeme opće divlje gradnje, koja je u ono vrijeme izgledala skroz pitomo, nije bio problem doći ni do sporogoreće ni do brzogoreće "korde" za paljenje mina. Samo je trebalo pamtiti koja je koja, što nam nije baš uvijek svima polazilo za rukom. Pa se znalo dogoditi da bi ponekad nekome od nas minera "kapšula" eksplodirala u ruci. Ali, to je bilo tako, dešavalo se to i boljima od nas.
Nije tih godina bilo kuće u novijim dijelovima grada koja nije prokišnjavala. Jer su kod minavanja obavezno letile stine, kao geleri, desetke metara, pa bi susjedima obavezno razbili koju kupu ili mediteranku. Koju bi susjed obećao popraviti, odma sutra, čim bi se uvjerio kako, fala Bogu, stina nije nikog ubila. Pa bi to, odma sutra, postalo "malo sutra". Zaboravilo bi se, do "prve kiše".
Doduše, nisu ni apotekari i apotekarice "cicale vesla" znale su one za šta nama treba "hipermangan", i to ne na grame, nego na deke, a još bolje, ako je bilo moguće – a nije – na kile. Pa bi mi izmišljali svašta! – Triba babi ili didu, za pranje rana! – Ma nemoj?! Pa ovoliko?! Šta mu je, ruku otkinilo? – čudili bi se na Vanjskom u apoteci – A skoro, jedva se drži! – samo što nam suza iz oka ne bi kanula. – A jeben ti, morat ću ga obać, mi smo stari prijatelji! – uzvraćao bi barba s druge strane pulta.
– Nije to taj, to mi je drugi dida. U stvari, on mi nije baš dida, nego ga mi tako zovemo! – petljali bi mi nešto, odnosno svašta. Bilo je to vrijeme u kojem si se morao snaći. Nije to ka danas, kad je mušterija, bez obzira koliko imala godina, uvijek u pravu. Koje pravo?! Nas je odgajala ulica, odnosno cijeli grad. Dobija bi po ušima ne samo od apotekara, nego i trgovca u dućanu, nakon toga od starije ekipe koja bi ti dala jednu uz uši, frnjokulu i čvoku, nakon što bi ti skupila to što si kupija – carina – pa onda bi na koncu dobija još dvi ako bi se bunija, a onda bi te na koncu natamburali još i kući ako bi im se požalija. I još stari sutra, dodatno, kad bi se vratija s posla, i kad bi mu drugi rekli di si bija, i šta si radija.
Riđan i Dimnjačar
E, da, biće onda bilo pravobranitelja za ovo i ono, ka danas. Da ih je bilo, dobili bi i oni svoje "pravo", uz uši. Tako je to bilo tih sedamdesetih godina, kada je najpopularnija serija bila "Kapelski kresovi" a u njoj dva druga, Riđan i Dimnjačar, i – miner Prsan! E, da je nama bilo dat onu spravu, šta okreneš ključon, pa ono pukne, tamo, ko zna di. Grune, a ti daleko, niko te ne može uvatit!
Ali, za Božić bi sve to utihnulo.
Božić je bio najtopliji i zato što nije bio javan, kao danas, nije bio ulični, a ni svjetovni, za njega se nije pucalo, kao danas, nego je bio pravi obiteljski blagdan.
– Za Božić se ne iđe po tuđim kućama! – govorili su baba, mater i ćaća.
Onda nam je to teško padalo, jedva bi se zadržali za stolon ono malo vrimena koliko je trajalo dok bi se upalila, pa ugasila svića. Ćaća bi je gasija kruvon, koji bi umočija u crno vino, a onda bi kapa u plamen i gasija ga. Jedna kap, dvi, tri, dikod je tribalo i dvi tri fete kruva, i dvi tri čaše vina, dok bi je uspija ugasit. Tome bi se onda svi smijali.
– Ma, nu! – a danas bi se rasplaka kad se svega sitin, ki malo dite. Koje i dalje, nestrpljivo, ko zapeta puška, ne vidi ni čas ni trena, čeka kad će izletit, od stola, od kužine, vanka, u veliki svit. A sad bi nakon svega, sve da, da se more makar jedanput, samo na tren, vratit u onu malu, toplu kužinicu, u kojoj plamsa peć, jedna mala žaruljica od 60 wati, i jedna mala božićna svića, između zelenog bršljana, u varćaku punom žita, u kojoj jedna ruka drži bokunić kruva našeg svagdašnjeg, umače ga u čašu mirisnog, crnog vina, iz vinograda ispod naše stare kuće, ruka očinska i topla, ruka Božića. Pružite tu ruku nekome, dok još možete.