Željku Loziću, pobjedniku prvog otvorenog prvenstva Šibenika u lignjolovu more svakodnevno donosi mir, a isplovljava sa svojim prijateljima - galebovima Stipom, Antom i Šimom 

Kada sam svojoj supruzi Majdi najavio da ću se prijaviti na natjecanje u lovu na lignje u našem portu, očekivao sam nagradu. I to za najmanji ulovljeni primjerak, a ispalo je eto, sasvim obrnuto, kao često u životu, a u stvarima oko mora i ribe pogotovo, smije se Željko Lozić (1950.) pobjednik nedavnog prvog Otvorenog prvenstva Šibenika u lovu na jednog od najpoželjnijih morskih plodova koji zadnjih godina, otkako se lovi sve manje i sve više kao da prelazi u legendu, doseže i povijesno visoke cijene.
Proživljava Željko svojih 15 minuta slave nakon te pobjede, i priznaje, sasvim mu je ugodno u koži celebrityja prvog šibenskog lignjolova koji je u organizaciji Radio-ritma i ŠRD-a “Vrnaža” okupio 11 ekipa s 21 članom u brodicama i devetoricu natjecatelja s kraja, koji su za dva popodneva ulovili jedva deset kila liganja. Željkovoj pobjedi presudila je prava lignjetina, šlapa od 972 grama, zamalo kilašica, a drugog je dana svoj sić dopunio s još deset manjih liganja.
- Sasvim je lipo izaći iz svakodnevne rutine i doživjeti da ono što radiš svakodnevno iz gušta i hobija, bude popraćeno publicitetom, ostane zabilježeno u nekoj kronici i na kraju doživi priznanje i s vrlo lipim nagradama. Ruku na srce, ne more nego nako, govori Željko za hondinu ‘penticu’ od 2,3 konja koju su mu na kracima donijele njegove pobjedničke lignje, a osim glavne premije, dobio je i nekoliko novih peškafonda, kao nagradu za najveći ulovljeni primjerak. Lipo se i družiti nakon natjecanja, priznaje, uvjeren da će već dogodine, nakon što je led probijen, Šibenčani u većem broju sudjelovati u tome natjecanju kojem ni vrijeme nije baš pogodovalo, naročito prvog dana, s kišom i jugom.
Ribolovci se ionako već pripetavaju – barem u ribičkim pričama u dolačkom kafiću “kod Merice”, tik do novog doma JD “Val” gdje se okupljaju ljudi od mora, ribe i jedrenja. Nitko im ne sputava ruke, pa ih mogu širiti gestikulirajući ili se do milje volje mašati za mobitele gdje su ulovi uredno pohranjeni u galerijama fotografija.

Veći brod

Ipak smo nastavili razgovarati u mirnijem ozračju, na Lozićevoj “Istranki” koja se gingolaje vezana na Pekovcu, odmah do veslačkog doma “Krke”, a s Meričinog štekata Željko je vidi kao na dlanu. Kada se bolje razmisli, glavna nagrada kao da i nije mogla dopasti u bolje ruke, dođe kao nekakvo ispunjenje kozmičke pravde budući da je dobitnik, umirovljeni TLM-ov tokar na moru s tunjom i peškafondom ama baš svaki bogovetni dan, ako iz neba baš ne cipaju sikire, a i stari “Tomos 4” već je pri kraju, što je, je. Doduše, penta je njemu pomoćni motor, ako glavni, ugrađeni benzinski “Albin” od 10 konja nedajbože otkaže. Ne bi bilo čudo, domeće Željko dok vršljamo po “Istranki”, brodiću kojem je vlastitim rukama, fino “kao tvornica” produžio krmu na guc: (pra)star je to motor, djelova više nema i sva je sreća da kod kuće ima još dva takva rastavljena, pa se s time snalazi kada što zaškripi na onome u brodu.
- Kada sam bio mlađi, stalno sam priželjkivao veći brod i to me kopkalo, ali uvijek bi ispalo da obitelji treba nešto važnije - govori Lozić samo potvrđujući da bi se svaki brod malih kapetana mogao zvati “Fali metar”. I tako razmjerno malena, nepogodna za deblje more “Istranka” je Lozićima služila za višednevne đite ljeti dok su sin i kćer bili djeca i ništa im nije nedostajalo. Ima kuhalo, ormarić za posuđe, tapecirane ležaje – svaku zgodu na malo mjesta svojim je rukama Željko izradio, a već duže vrijeme sasvim je dovoljna njemu i supruzi Majdi, koja je s njime u ribama kada nije hladno, a ljeti povedu i unuke.
- Ja sam nakon Domovinskog rata doživio, kazat ću tako, zanimljivu preobrazbu. Prestao sam ići vani u ribe, mislim izvan šibenskog porta i kanala. Više mi se naprosto nije dalo i otada sve svoje gušte i potrebu da budem s tunjom u ruci i nešto ulovim zadovoljavam u ovom akvatoriju s pogledom na naš lipi grad i mogu vam reći da sam zadovoljan. Idem najviše sam, bez velikih priprema, dogovora i usklađivanja bilo s kim i uvijek mi je dobro, makar i ništa ne ulovio, nasmijao se. Sadašnjost je dakako, puno škrtija od onoga što je Željko u ribolovu doživljavao nekoć, ploveći na brakove kod Dugoga i Sestrica. Lignje su se recimo, brojile “na siće”, a on posebno voli loviti baš toga glavonošca i nikada mu ne dosadi satima skosavati.
- Čovjek sebe ne može programirati da će sigurno nešto uloviti, ali je najvažnije znati gdje tražiti ulov. Tako sam ja na ovom natjecanju bio na svojim provjerenim pozicijama i tek tada sreća dolazi do izražaja. Jer, umjesto one velike lignje, koja je odlučila o pobjedi, isto tako mogla je doći neka mala. A u našem portu lignje i jesu manje nego vani, no slađe su, ruku na srce, kao i druga riba, valjda zbog boćate vode, iznosi Željko dodajući da ih bude i dvadesetak u kilu. Njegovu pobjedu na natjecanjima dopunile su ipak dvostruko veće, njih desetak od isto toliko deka i kada se sagleda nevoljna situacija sa sve slabijim ulovima liganja, makar se isplovljavalo na udaljene brakove, Lozić nema za čim žaliti. Bolje se love u toplijim mjesecima, govori, već u kolovozu, pa u rujnu i listopadu, a kasnije se prorijede i treba ih tražiti po portu, one velike naročito. I ima ih cijelu godinu, otkriva. Doduše, vjerojatno je tako i vani, no u ono prijeratno vrijeme nije mu padalo na pamet loviti iz izvan njihove jesenske i zimske sezone, tako da o tome ne može pouzdano svjedočiti.

Lignje “iz vanka”

Posljednje lignje “iz vanka” pofrigala je njegova supruga za ljude u skloništu dok su trajali napadi na grad u Domovinskom ratu, jer nije bilo struje i škrinje su se ionako otapale sa svim pohranjenim blagom od jestvina. Potom neko vrijeme Željko uopće nije lovio i s tim u vezi postoji obiteljska anegdota: u vrijeme obilja, dok su se ulovi mjerili na kašete, djeca bi se mrštila grintajući: “Opet lignje za ručak!” A kada su jednom željno zavapili: “Ajme da je onih liganja!” pater familias odgovorio im je da sada moraju patiti za sve ono grintanje u obilanci!
Kada bolje razmisli, Željko će reći da on i nije mogao drugačije ispasti nego čovik od mora, premda nitko od njegovih nije bio ribarske krvi, makar Lozići dolaze s Brača. Jer, rodio se u palači Pelegrini, ili kući Tambača, tik do katedrale i dočim bi ujutro protrljao oči, iz svoje sobe ugledao bi Martinsku, pa trk u Dolac, gdje je zajedno s drugom mularijom provodio bezbrižno vrijeme s tunjicom u ruci, nadivajući na udicu morske guje koje su gambali za oseka ispod stare Peškarije ili “na pržini” u Docu. Tako je more Željku ušlo u krv doslovce preko pogleda, a o tome da će cijelog života ostati vjeran kaiću, tunji, naročito peškafondu, uvjeren je da je bilo presudno to što ga je kao 15-godišnjaka pod svoje uzeo ujak Mladen Kesić, poznati šibenski ribolovac i podučio ga važnim tajnama i finesama ribolova.
- U tim godinama znade se dogoditi da te povuku drugi interesi, pa mladi ljudi zapuste svoje prve ljubavi. Ujac je produbio tu moju strast, vodio me loviti izvan porta, da bi mu se ja eto, na kraju trajno vratio kao ribolovac. Ne propuštam ni jedan dan, ribolov mi donosi mir i uklanja sve brige, nerviranja i ljutnje, naročito otkako sam prije četiri godine operirao srce i imam premosnicu - kazuje Željko. I po prehrambenim afinitetima Željko je gotovo kao Japanac, ribu bi mogao jesti svaki dan.
- Moja Majda ipak voli malo raznolikiju prehranu i ne bi mogla bez mesa. No ja bi ipak mogao bez maslinika, nasmijao se. Njegovi nisu imali polja, to je supruga iz loze Baranovića-Zelenka donijela u dotu, a Željko kaže, krotko radi oko maslina iz osjećaja dužnosti, no srce mu je ipak na pravom mjestu tek kada je na moru.
Ispravio se na kraju, jer na more već godinama zapravo idu njih četvorica; osim njega, to su Stipe, Šime i Ante, no jedino je Lozić od ljudskoga roda, a rečeni su – galebovi. S time da mu je Stipe miljenik, kako ga je nazvala supruga Majda, po Željkovu krsnome imenu. Sam Bog zna - zadivljen je Željko svojim prijateljem i pratiteljem s kojim na moru razgovara - kako on nepogrješivo zna da sam isplovio i sleti na krmu, očekujući da ga pogostim ulovljenim špurjanom, na čemu se svaki put zahvali kliktanjem. A kada privučeni Stipom, u blizinu dođu Šime i Ante, nastane barufa među njima, ali ja se ne mišan u tičja posla, sa željom da ostanu divlji, slobodni i uvijek pomalo tajanstveni, makar smo prijatelji...