Već na prvu bilo mi je jasno da su preda mnom vragolanke kada žele pokazati takvo lice, i kako ću s poručnicom Ivanom Černakovom i satnicom Helenom Khanovom, češkim policajkama na ljetnoj ispomoći šibenskim kolegama, napraviti jedan od razgovora koji ću rado pamtiti. U javnosti ih predstavljaju s riječima "naše“ ili "udomaćene policajke iz Češke“ i to je više nego istinito, naročito kada se godinama boravka na Jadranu u službenoj odori pribroje sva ona njihova ljetovanja na ovom moru još od djetinjstva. Jednako uostalom, kao kod brojnih Čeha i Slovaka već desetljećima, a u posljednjim godinama oni su među pet najbrojnijih turističkih nacija u nas na listi predvođenoj Nijemcima.
- Da se malo otvorimo, otkrijemo nešto o sebi izvan posla i uniforme? Pa jesmo li se onda trebali družiti uz litru graševine!? - slatko se nasmijala Ivana, uz jednako veselo odobravanje povučenije Helene.
Poručnica i satnica dame su čvrstog stiska kada se rukuju, iza čega nedvojbeno stoji samopouzdanje, a barem jednako toliko su šarmantne, duhovite i druželjubive. Vrlo dobro govore hrvatski, a u Pragu, metropoli Češke, obje rade na poslovima osiguranja: Černakova u parlamentu, a Khanova u zračnoj luci. Iskusne su policajke, s 28, odnosno 26 godina u službi i zanimljivo, upoznale su se i zbližile tek na poslu u Hrvatskoj, čiji je MUP prvi, zasad i jedini u Europi, potakao ovakvu razmjenu i ispomoć svome redarstvu zbog turista. Ubrzo su otkrile da su upravo idealan tandem.
- Ja nešto pomislim, a Helena to izrekne, napravi, ili obrnuto. Odlično se razumijemo, na mig - opisuje Ivana odnos cimerica u hotelima "Solaris" gdje su smještene. Razgovaramo uz kavu u jednom od vodičkih kafića na obali s pogledom na marinu, točno na struji blagog, spasonosnog maištrala koji rashlađuje vrelinu kasnog prijepodneva. Ništa od graševine, barem ne ovom zgodom, budući da je alkohol za vrijeme radnog vremena zabranjen policajcima, jednako i novinarima, a izgleda da će za litricom lepršavog bijelog vina one žudjeti sve do godišnjeg odmora. Ili barem do svojih skorih rođendana u srpnju: 21. kada ga proslavlja Helena, horoskopski rak, a lavica Ivana 28., otkrivaju i te detalje. Tada će još uvijek biti ovdje u službi, a misija im istječe posljednjeg dana srpnja.
Ivana i Helena su, naime, cijelog dana "stand-by", da netko ne pomisli kako su došle na ljetovanje pod krinkom "ozbiljnog posla“. I poslije redovitog radnog vremena do 15 sati, neprestance, na plaži ili u hotelskoj sobi uz njih je službeni mobitel izravno povezan s Centrom 112. Pitam ih što misle o zamisli hrvatskih policijskih vlasti da na sezonsku ispomoć dolaze strani policajci, a one me gledaju pomalo začuđeno.
- Izvrsna ideja! Pa kako biste se vi osjećali u stranoj zemlji, osim sigurnije i ugodnije sa spoznajom da se možete obratiti svome policajcu? - nasmijale su se. I u jednakom tonu dodale kako su one najbolja policija, jer ne kažnjavaju niti zatvaraju, jedino su pomoć u komunikaciji kada hrvatski kolege plavci ureduju sa Česima i Slovacima. Uvijek rade isključivo kao njihova pratnja, nipošto samostalno. Pa eto vam onda jedne bajkovite želje: dabogda cijeli život imali posla s takvom policijom!
Jasno, lijepih bajka tu je najmanje. Poručnica i satnica bave se životom i to njegovim neugodnijim licima; u najvećem broju primjera, njihovi zemljaci na ljetovanju u Hrvatskoj žrtve su mnogobrojnih lopova što se sjate na more u sezoni ili nesretnih slučajeva, najvećma u prometu ili iznenadnih smrti. Doduše, i ti turisti, poput svih ljudi na svijetu, znadu biti "svoga groša vrijedni“ grebatori, jer nije rijetkost da Ivanu i Helenu naprosto zanovijetaju nazivajući ih na broj oglašen i na web-stranici u Češkoj ne bi li im isposlovale oprost od kakvog banalnog prekršaja, poput globe za pogrešno parkiranje. Upravo je Helena Khanova imala takav poziv uoči našeg susreta.
-To rješavamo brzo, savjetujući im da plate kaznu i idu dalje, kao što uostalom, rade u svojoj zemlji ne postavljajući suvišna pitanja, napominju o takvim "izvoljevanjima" svojih sunarodnjaka. Dakako, najteže im je, kao policajkama i osobama uredovati u slučajevima ozbiljnih stradanja i životne opasnosti.
Jednom su sudjelovale u spašavanju grupe Čeha, koji su bili nadomak smrti od teškog pijanstva za izleta na more kod Vodica u iznajmljenoj brodici. Srećom, domaći ljudi u blizini uočili su da s njima nešto nije u redu, te su alarmirali 112, nakon što su prvi priskočili pružiti ruku. Pomorska policija kojoj su Ivana i Helena također na ispomoć, zatekla je češke mornare potpuno dehidrirane i onemoćale, u alkoholnom deliriju, nakon što su, potpuno bezumno, na vrućini iskapili četiri litre tekile! Zato su "celebrity policajke" koje ovih dana traže brojne redakcije, najsretnije kada se ljudi vrate kućama živi i zdravi - a imovina - manje-više; sve se dade nadoknaditi osim života.
- Da su sobom ponijeli pokoju pivu, ili bijelo vino, za gemišt, ali žestoki alkohol… - blago se nasmijala Helena, nakon što je kazala da je s tim ljudima na kraju ipak sve dobro završilo. Nisam ih uspio navesti na razgovor o osebujnim, tipično češkim (avan)turističkim porivima, kada ih spašava HGSS. Uostalom, i sam sam jednu osminu Čeh, po pradjedu koji je za Austro-Ugarske doselio u Liku pa smatram da mi je dopušteno zadirkivati barem propocionalno udjelu češke krvi, no dame, kao prave predstavnice svoje zemlje nisu dale na svoje. Samo su slijegale ramenima s riječima da nisu imale slučajeve poput "u japankama na vrh Biokova" ili "pedalinama po buri do Brača."
Zlu ne trebalo, a nije, budući da se s Ivanom i Helenom lako sporazumjeti-pozvao sam i prevoditelja, rođenog brata Radovana koji je pradjedovim tragom učio škole u Pragu. Kao, lukavo sam pokušao dvije osmine zbrojiti u jednu četvrtinu dopuštene zafrkancije na račun Čeha, no bez uspjeha: izašle su poručnica i satnica na kraj i s jačim žmuglerima!
Radile su one na početku ove suradnje dviju policija i na omiškom području, no ovaj, šibenski dio Dalmacije najljepši je i njima najdraži na obali. Heleni se eto dogodilo, da je već šestu godinu raspoređena u Vodice, gdje su njeni roditelji bili na medenom mjesecu, te je uvjerena da su je tu i začeli! Za razliku od Ivane, koja je hrvatski naučila sama, tijekom službovanja u nas, Helena je srpski učila po službenoj dužnosti u Češkoj, jer su u vrijeme Domovinskog rata srpski i crnogorski mafijaši tamo pustili pipke, a ona radila na njihovu suzbijanju.
U suradnji sa šibenskim kolegama lani su raskrinkale i pravi gang čeških Roma, džepara i provalnika te ih potrpale u zatvor. To je naročito pogodilo oca jednog od najspretnijih lopova, jedva punoljetnog momka. Stari, vjerojatno "ciganski knez" i organizator posla na Jadranu, danima je iz Češke nazivao Ivanu uvjeravajući je da pusti maloga iz pržuna, jer da je sasvim dobar dečko!
Otac me ne čudi, primijetio sam, budući da su mu vjerojatno utamničile najboljeg radnika, pravu vrijednu pčelicu, na što je Marko Čuklin, njihov šibenski kolega iz prve policijske postaje koji je Ivanu dovezao u Vodice službenim kolima, namignuo društvu i kazao pomirljivo da policiju eto, ljudi baš i ne vole. A onda, pogledavajući berekinski na nas, dometnuo da smo i mi novinari "tu negdje".
- Eto, imamo dobar razlog zajedno plakati! - ispalio sam smijući se, a satnica Helena Khanova vragolasto je postavila uvjet: "Jedino uz graševinu!"
Česi-Slovaci, Hrvati i Fefelj
Koji dan uoči utakmice svih utakmica protiv Francuske, Ivana Černakova, inače Slovakinja i glasna navijačica "vatrenih" lakirala je nokte na ruci u crveno i bijelo, a na to Česi reže, rekla je tobože ozbiljno i pogledala u Helenu. Onda su obje prasnule u smijeh, pa je Helena objasnila da joj je to zasad previše smjelo, pokazujući na ruci svijetlo plavi lak u tonu odore.
Gotovo je nemoguće uspoređivali češko-slovačke odnose s hrvatsko-srpskim. Međusobni antagonizmi ovih prvih nacija, razdruženih iz nekad zajedničke države mirno i u prijateljstvu mogu se staviti u navodnike i postoje jedino na razini vica, govore Ivana i Helena o odnosu dviju najuspješnijih zemalja tranzicije. Hrvati se eto, na spomen Fefelja, pa i kad je ovako napisano i izgovoreno njegovo prezime, ne mogu nasmiješiti osim kiselo, toliko je krvi skrivio četnički huškač i ostala bratija.
Helena kao "devojče Makedonče"
Kolega novinar, već vidim, pritisnut žurbom, rokovima i malim milijunom drugih misli, prenio je u jednom tekstu da je Helena Khanova policajka iz Makedonije, a da Ivana Černakova ne kasni na posao. Helena je, kako znamo, Čehinja iz Praga, a za Ivanu Černakovu je trebalo napisati "da nikad ne kažnjava". Doduše, govori Ivana, sama je dijelom kriva jer je iskrivljeno kazala "nikad ne kazni", što je novinar povezao s kašnjenjem. Smiješna pogreška stalno ih zabavlja: nakon ovoga, pogađete, Slovakinja je Čehinju prozvala - Makedonkom!
Uzgajivačica boksera i cvjećarka
Ivanu i Helenu zbližuju još neki detalji iz privatnog života. I Helena, poput Ivane, ima odraslu kćer i rastavljena je. Za Ivanu ne znamo-nije se naime izjasnila-no Helena se očito sretno razišla s bivšim mužem. Em joj, naizmjenice sa kćeri hrani kućne ljubimce, bokserku i njezinih 12-štenadi (!) uz još jednog mužjaka stafordskog terijera dok je ona u Hrvatskoj, em bivšega psi ne grizu, što valjda znači da se njihovoj gazdarici nije baš previše zamjerio.
Helena obožava pse, boksere naročito, uzgajivačica je, a Ivana je u slobodno vrijeme vrlo uspješna, talentirana aranžerka cvijeća, vidi se na slikama koje nam je pokazala i s ponosom najavila velik događaj u obitelji-na jesen udaje kćer.
-Treba imati neki hobi uz ovaj naš policijski posao, još kada si žena, kažu. Ne bi se dalo izdržati bez toga!