Apel šibensko- kninskog županijskog vatrogasnog zapovjednika: Ostat ćemo bez sezonaca i dobrovoljaca - momci nam skaču u vatru i riskiraju život za 3500 kuna!?

Dužnost županijskoga vatrogasnog zapovjednika, reći će svaki upućeniji pripadnik vatrogasnog sektora, ne može obavljati baš svatko. Za taj se posao "sazrijeva" godinama jer u njemu, u standardnom smislu, nema radnog vremena, slobodnih dana ni godišnjeg odmora. To je radno mjesto na kojemu se nekako podrazumijeva da se privatni planovi relativiziraju i uvijek ostavljaju negdje po strani, i da osim strogih formalnih kriterija, čovjek mora imati i "ono nešto" mimo forme što je nemoguće opisati bilo kojim pravnim propisom, ma koliko se nomotehničari trudili.

Iako to o sebi Darko Dukić, šibensko-kninski županijski vatrogasni zapovjednik, nikad ne bi rekao, taj fetivi Zatonjanac je zaista pravi čovjek na pravome mjestu. Odmjeren, ali srdačan u javnoj komunikaciji, priznat će tek da mu je vatrogastvo u krvi još od malih nogu. Odrastajući u mjestu poznatom po tome što se na svakom drugom tiramolu suši vatrogasna odora i obitelji u kojoj mu je autoritet i uzor bio otac Vinko, pogađate - vatrogasac, u srednjoj školi nije imao puno dvojbi oko zanimanja. U Domovinskom ratu, doduše, privremeno je obukao policijsku odoru, no poslije ju je zamijenio vatrogasnom i u njoj "traje" do danas.

Krive informacije

- Nisam uopće ni mislio da ću doći do ove pozicije, ali se tako odigralo. Evo, došao sam i ovo ću raditi dokle god budem mogao. U vatrogastvu želim dočekati mirovinu - veli Dukić, koji je s novinarima, inače, od prvih dana zapovjedne funkcije u skladnom "suživotu".

Informiranje javnosti, naime, smatra važnim segmentom svog rada. To zaista nije floskula. Ako se županijski vatrogasni zapovjednik ne javi na dva uzastopna poziva, novinarima je jasno da je situacija na požarištu ozbiljna i da se valja zaputiti na teren.

A Darko je na terenu zapravo uvijek... Ne odvaja se od mobitela i tableta jer s požarima se nikad ne zna, "vrag ne spava". I na razgovor za Šibenski list došao je "naoružan" s dva uređaja...

- Pratim sve i stalno sam u toku svih zbivanja jer tako mora biti. Prema javnosti mora ići kvalitetna, provjerena i istinita informacija o stvarnom stanju na terenu kako se ne bi stvarala nepotrebna panika. Kod zadnjeg požara u Vodicama, naprimjer, bilo je puno objava svih medija po društvenim mrežama, tako i onih izvan Šibensko-kninske županije. Za naše, domaće, nemam primjedbi jer prakticiraju direktno izvještavanje s požarišta. Problematične su, međutim, objave redakcija elektroničkih medija iz drugih krajeva, pogotovo Zagreba, jer su se njihovi novinari skloni poslužiti komentarima i fotografijama koje je netko objavio na svom FB profilu. Takve podatke uzimaju kao vjerodostojne i onda, ne provjeravajući dalje i ne tražeći službeni izvor, sami prosuđuju i donose zaključke kakva je situacija na terenu, a to pridonosi stvaranju panike. U konkretnom slučaju zaista smo gasili požar po orkanskoj buri, ali niti jedna kuća nije izgorjela, niti jedan vatrogasac ili stanovnik tog kraja se nije ozlijedio, a to je najbitnije. Znači, ne treba dramatizirati i stvarati lažnu sliku zbog "klikanosti" neke objave jer to nikome ne koristi. Medij gubi kredibilitet, javnost ne raspolaže provjerenom informacijom, a vatrogascima je panika u javnosti samo otegotni faktor - obrazlaže Dukić.

Prva i druga obitelj

Na pitanje kakva je svakodnevica čovjeka koji je danonoćno "s jednom nogom na terenu", prvi čovjek šibensko-kninskog vatrogastva prostodušno će odgovoriti kako je to način života...

- Funkcioniram normalno. Ako se misli kvalitetno obnašati tu dužnost, s tim se mora naučiti živjeti, a na taj način života treba se prilagoditi i obitelj. Moram kazati da mi je moja obitelj, supruga Goranka i kći Meri, na prvom mjestu unatoč činjenici što sam dostupan javnosti 24 sata 365 dana u godini i tako točno 11 godina. Na drugom je mjestu vatrogastvo, moja druga obitelj, kako profesionalno, tako i dobrovoljno. Sve se privatne i poslovne obveze mogu uravnotežiti dobrom organizacijom i povjerenjem. Od iznimne su mi pomoći naši dečki iz vatrogasne zajednice koji sedam godina rade u sustavu Centra 112. U stalnoj smo komunikaciji i to je jedan model koji izvanredno funkcionira. Od jutros sam ih čuo desetak puta.
 

- A zapravo danas ne radite...
- Nema to veze. Ta dimenzija je potpuno nevažna. Kod mene, općenito, nema izraza kao što su: ne mogu, neću, ne želim.
 

- Kako se na tu dimenziju, kako kažete, navikla vaša obitelj?
- Mislite na obitelj broj jedan?! Vrlo lako se naučila. Svjesna je da radim, da je ključno pravilo ovog posla stalna komunikacija i da se ni na jednu dojavu ne može odmahnuti rukom i kazati: lako ćemo. Jer nema dojave manje važnosti, posebno u ljetnom razdoblju. Nebrojeno smo se puta, recimo, uputili na plažu i taman se raspremili. Preostalo je samo skočiti u more. I umjesto da skočim u more, završim, recimo, u Kninu. Gdje god krenem, svugdje je prisutan back up element, odnosno plan izvlačenja i preusmjeravanja - vatrogasnim rječnikom predočava Dukić jednu od bezbrojnih situacija u kojoj je iz obiteljskog okruženja "katapultiran" u vatrogasni.

Život u trku

Iako se radi o stresnom, adrenalinskom poslu, pobornik je, dodaje, pristupanja svakoj situaciji "hladne glave" jer nervoza i panika, kaže, ne mogu iznjedriti ništa dobro...

- O svakom sam događaju vrlo brzo obaviješten. Imam povjerenja u svoje ljude i to je bit svega: nema povišenih tonova, nema nervoze. Kad je panika, formula je: stani, smiri se, pričekaj malo. Sjećam se 2017. godine koja nam je zaista bila teška, danima se nije spavalo, trčali smo s jednog događaja na drugi i u takvim situacijama valjda sam stotinu puta ponovio isto: ako se nešto događa - a događa se, možemo li spriječiti - ne možemo. Prema tome, čekajmo, dočekat ćemo trenutak za intervenciju, a nemojmo dopustiti da se nešto dogodi. Šuma će narasti, kuća će se obnoviti, a ljudski život nikad neće. Samo stani malo, smiri loptu, spustimo tenzije...
 

- Koliko ste spavali te godine kad je Promina bila pretvorena u veliku buktinju?
- Vrlo malo, tako reći u hodu, trčeći. Spavanje u trku, odmaranje u trku ali, na sreću, sve je dobro odrađeno. Te 2017. godine bila su 1203 požara. I ova je godina vatreno počela - bilježimo 228 požara, 20 posto više u usporedbi sa 2017. Samo u veljači bilo je 177 požara. U jednom danu zna izbiti 15-ak požara, jučer ih je bilo 17.

Opreme ima, ali...

- Kako kod toliko požara raspoređujete snage? Ima li Šibensko-kninska županija dovoljno vatrogasaca, bilo profesionalnih, ili DVD-ovaca?
- Naše četiri profesionalne vatrogasne postrojbe su sasvim dovoljne, ali i DVD-ovcima moramo biti zahvalni. To su sjajni momci. Svi su oni dobrovoljci u svojim udrugama, na raspolaganju su svakodnevno iz dana u dan i bez njihova doprinosa teško bismo se hrvali s tolikim poslom. Zato se silno zalažem da se kroz izmjene Zakona o vatrogastvu, o kojima se dosta govori, pronađe primjereni model da ih se nagradi i da im se priznaju određeni bonusi, olakšice. Zapošljavamo sezonce tijekom ljetne sezone od 1. lipnja do 30. rujna, ali plaća od 3500 do 4000 kuna je stvarno nedostatna za posao koji odrađuju, za riskiranje života, rad u nemogućim uvjetima... Ako se, kao država, ne založimo da se taj dio dobrovoljstva ojača, da se tim momcima u DVD-ima dade pravedniji status, bojim se da bismo sutra mogli požaliti i da bismo mogli ostati bez njih.
Opreme ima, vozila ima. Treba raditi s ljudima jer je došlo vrijeme da se doslovno borimo za svakog čovjeka, a najbolje ćemo se izboriti na spomenuti način kroz izmjene zakona. Kako je profesionalac plaćen za svoj obavljeni rad i stoga raspoloživ 24 sata 365 dana u godini, tako moramo imati na raspolaganju i dobrovoljnog vatrogasca koji će se u danom trenutku, kad nam ustreba više ljudi, uključiti u akciju gašenja požara. A svjedoci smo, nažalost, da nam u tom sektoru stalno treba više ljudi.

Ogromni troškovi

- Koliko je vatrogasaca sudjelovalo u gašenju požara u Vodicama, odnosno Tribunju?
- Na tom smo požaru "izvrtili" između 150 i 200 ljudi. Bili su vrlo nepovoljni vremenski uvjeti, orkanski vjetar, niske temperature, a akcija je trajala tri dana i dvije noći. Za to vrijeme konstantno smo rotirali ljude, izmještali... Usporedo je bilo još 30-ak događaja i to samo požara otvorenog prostora, ne računajući tehničke intervencije uklanjanja grana, stabala, iščupanih prometnih znakova i i svega što je već uobičajeno nakon orkanskih udara bure. Naravno, uza sve to u pripremi treba imati i pričuvne snage da se, ne daj Bože, još nešto ne dogodi.
 

- Ljudi su, međutim, ipak nesvjesni koliko su vatrogasci na terenu.
- Tako je. Oni ih vide u vatrogasnim domovima ili postrojbama i ocijene kako ništa ne rade. A zapravo u takvim okolnostima vatrogasac najmanje košta. Sve ostalo su troškovi. Samo gašenje vodičkog požara, računajući angažirane vatrogasce, vozila i protupožarne zrakoplove, košta 259 tisuća kuna. Trošak leta zrakoplova je 70 tisuća kuna po satu. Pa kad se skupi stavka po stavka - ispadne ogromna svota. Od Nove godine pa do jutros u osam sati statistike nam govore da nam je 6000 vatrogasaca na terenu odradilo 41 tisuću radnih sati. To su nevjerojatne brojke, ali, kad bi se išlo analizirati sve podatke, vidjelo bi se da ništa nije pretjerano. Po imenu i prezimenu točno se znade gdje je tko, koliko i zašto bio angažiran - zaključio je šibensko-kninski županijski vatrogasni zapovjednik.