Austrijanci su prije sto godina shvatili važnost pravca Šibenik - Drniš - Knin. Mi ni danas!

Je li slučajno što je luka, preko koje su se iz susjedne države Bosne i Hercegovine izvozili drvo i drvna građa, bila baš u Šibeniku, na Šipadu? Naravno da nije. Da jest, ne bi ta djelatnost i ta prometna veza trajala čitavo jedno stoljeće. Još od 1892. godine, kada je njemački poduzetnik i industrijalac Otto von Steinbeis otvorio pilane u Dobrljinu i Drvaru, nakon što je dobio koncesiju za korištenje šuma, prvenstveno smreke i jele, pa je, akonto toga, pokrenuo i gradnju uskotračne pruge kroz Bosnu do Drvara i Knina, preko kojeg je drvena građa išla dalje, normalnom prugom, do Šibenika. U kojem je skladištena i pretovarana na (paro)brode.

Golema investicija

Deset godina trebalo je Steinbeisu da drveno pristanište njegove firme na poluotoku Klobušac počne s radom, 1903. godine, što i ne čudi, jer je jedna takva investicija u ono vrijeme bila golemi industrijsko-infrastrukturni pothvat. I danas bi bila, a kamoli ne prije stotinu godina. U tih 25 godina, sve do propasti Austro-Ugarske i uspostave nove jugoslavenske države, Steinbeis je sa svojim austrijsko-njemačkim partnerima stvorio ne samo golemu infarstrukturu za prijevoz i preradu drva, u BiH i našoj županiji, nego su u susjednoj državi gradili - pored pruga i željezničkih stanica, koje su danas zbog svoje ljepote i spomenici kulture - i stambene zgrade, bolnice, tvornicu celuloze, tvornicu bačava i tvornicu opeke. Sve je to nova - i prva - jugoslavenska država poslije preuzela i pretvorila u ŠIPAD. Što je zapravo akronim za Šumsko Industrijsko Privredno Akcionarsko Društvo. Koje je već između dva svjetska rata izvozilo 150.000 kubika drvne građe u svijet. Uglavnom preko šibenske luke.

Najkraća veza s morem

Kao i svaka priča iz povijesti, i ova govori ponešto o sadašnjosti. I važnosti prometne infrastrukture. I - evo nas, tu smo opet - važnosti brze ceste Šibenik - Drniš - Knin. A može i obratno, kao što je bilo u Steinbeisovo vrijeme, Knin - Drniš - Šibenik. Tom bi brzom cestom - dvije trake za gore, i dvije trake za dolje - i njezinom izgradnjom Šibenik ponovno, kao što je to već bio čitavo jedno stoljeće, bio najbrža i najkraća veza s morem, ako ne cijele, a ono najvećeg i najpotentnijeg dijela BiH. Sada je ta uloga pripala Splitu. Da je barem nešto od te brze ceste, o kojoj se u Šibeniku govori sporadično i deklarativno, već godinama, dosad napravljeno, barem obilaznice Knina i Drniša, vjerojatno bi se drugačije slagali i prometni koridori u susjednoj državi. Pa bi u Šibeniku, na moru, na rivijeri od Murtera do Rogoznice, nacionalnim parkovima i parkovima prirode, u perspektivi, završavala ne samo BiH, nego i dobar dio Slavonije. Kojoj bi bilo kraće preko Banje Luke i Grahova nego okolo. I ne samo kao turisti, nego i kao sezonci u turizmu. Što bi išli u Njemačku ili Austriju kad iz Livna i Posušja mogu relativno brzo i sigurno do posla i natrag kući?

U Livno na provod

Da nisu u pitanju fantazije ni tlapnje, svjedoči već i pogled na portale, na kojima se kninski ugostitelji ovih dana jadaju kako i sada po nekoliko tisuća mladih Kninjana putuje vikendom u Livno i Posušje na provod. "Izlazi se vani u stotinjak kilometara udaljeno Livno, zabavi se pet, šest, sedam sati i vrati kući. Uz niže cijene ulaznica i pića, a da ne spominjemo i znatno jeftinije gorivo i cigarete, lako se nađe računica za odlazak u zabavu preko granice", žale se Kninjani. No, kad jednima smrkne, drugima svane, pa bi takvu pogodnost, da mogu za pola sata doći do Strmice, vrlo rado koristili Šibenčani, ali i svi ostali u županiji. Na kraju krajeva, komunikacija je uvijek dvosmjerna, pa bi od nje - i ceste - imali koristi i jedni i drugi. Ovako, nema nitko, a Šibenik i cijela županija ostaju zakinuti za tu vrlo važnu razvojnu okomicu, žilu kucavicu. Koja bi dovela do toga da "tri otoka", Šibenik, Drniš i Knin, u urbanom smislu funkcioniraju kao jedan grad, s odličnom prometnom povezanošću, učinkovitim javnim prijevozom, jednim funkcionalnim Sveučilištem koje će uvezati dva sad odvojena Veleučilišta, izvrsnom zdravstvenom skrbi koja bi uvezala dvije trenutačno tragično razdvojene bolnice, koje su se dosad papirnato fuzionirale i separirale, kako se koja garnitura na vlasti mijenjala. Umjesto da ih približi jednu drugoj na pola sata, pa da se tako cestom riješi i dio problema zdravstvenog sustava. Nije vrag da mi sami ništa ne znamo, da moramo sve dati drugima, Nijemcima, Austrijancima, Slovencima...