Barba Clintone, uzmi instrument i dođi u Pirovac!

Da se u nekom televizijskom kvizu postavi pitanje: "U kojem talentu bi Ivan Gulam, mladi pirovački načelnik, nadmašio Billa Clintona, bivšeg američkog predsjednika, odgovor bi iz "šuc(b)a" znao svaki, ako ne svaki drugi Pirovčanin. Za širu javnost, međutim, nisam sigurna. Jer, tko bi za 32-godišnjeg Gulama, još kad ga vidi u odijelu i s kravatom, rekao da mu je saksofon produžetak ruke i da bi se rečeni Clinton u glazbenom srazu s pirovačkim "dobrim dečkom iz susjedstva" mogao "pokriti ušima". Jer glazba je tom netipičnom političaru nove generacije bila svojevrsni soundrack kroz život još od najmlađih dana.
- Dida Viktor, inače jedan od suosnivača pirovačkog Puhačkog orkestra je svira klarinet, pa se nekako podrazumijevalo da se najprije prihvatim tog instrumenta, iako sam zapeja za bubnjeve. Ma kakvi bubnjevi - usprotivija se dida - ne dolazi u obzir! Nije bilo druge nego poslušat ga. Sićam se, kad sam tek počeja u orkestru, doša bi nas slušat. Uopće nije bitno je li se radilo o sprovodu ili nekakvom koncertu. On bi bija uvik negdi u blizini. E, kad bi doša kući, onda bi zna reći: je, dobro si svira! Ili: ovaj put nije štimalo. Od prvih dana tako sam ima svoga privatnoga glazbenog kritičara koji bi nepogrešivo pripozna falširanje. Nije bilo manevarskog prostora za greške. Kasnije sam se pribacija na saksofon. Tako sam orkestru osta vjeran od trećeg razreda osnovne do današnjih dana, znači 23 godine. Istina je da imam puno obaveza i poslovno i privatno, ali kada se nešto voli, onda se i nastoji pronaći vrime. Trudim se biti što redovitiji i na probama i na nastupima - veli Ivan.
Izbivanje iz kuće zbog proba, inače, u njegovoj užoj i široj obitelji nije potrebno posebno obrazlagati, niti "pisati ispričnice". Gulamovi u Pirovcu slove za familiju u kojoj su svi glazbeno nadareni.

Obiteljski pedigre

- Mater Branka mi piva u našem pirovačkom zboru, brat Mario je također svirao nekad u orkestru, sestra Marija Cvita je u "Gimnazijalkama", jedinoj srednjoškolskoj vokalnoj skupini i šibenskoj klapi koja se već odlično profilirala. Osim gimnazije, pohađa i glazbenu školu, solo pjevanje, tako da bi u tom području sutra mogla bit jaka i ostvarit karijeru. Ćaća Zoran u mladosti je svirao gitaru, a danas sve ukućane "maltretira" s (pre)glasnim pjevanjem, slušajući glazbu s YouTubea. Opraštam mu jer zavirim povremeno u njegovu kolekciju od par stotina ploča, od stvari "Pink Floyda" do "Doorsa", Claptona, "Black Sabatha"... Stric Igor je 70-ih godina piva s našom legendom, Mišom Kovačem, a sestrična Viktorija, stričeva kćer je bila u "Zvjezdicama", pivala sa Vanom - nabrojio je Gulam kao od šale.
Da će saksofonist koji je u srednjoj turističkoj školi u torbi imao više CD-a, nego što ih se moglo pronaći u kakvom manjem dućanu muzikalija jednog dana završiti u politici, rijetko je tko u Pirovcu mogao pretpostaviti. Čak ni on. O privatnom životu, tihi je i samozatajni pirovački načelnik koji je dužnost preuzeo prije šest godina, kao jedan od najmlađih poteštata u Hrvatskoj, rijetko kad (pro)govorio za medije. Poznato je tek onoliko koliko se s društvenih mreža može diskretno iščitati - ponosni je pater familias, suprug predivne Antee, otac plavooke princeze Elle i brata joj Nea.
Je li bolje početi od djetinjstva pa naprijed, ili od danas unazad - činilo se logičnim upitati Gulama. Odlučio se krenuti od ratnih sjećanja, svoje prve uspomene iz djetinjstva.

Skupljao čahure

- Sklonište i u njemu majka, brat i ja, skupljanje čahura, dočekivanje ćaće sa ratišta - bija je na minobacačima, oblačenje maskirne robe, pivanje "Čavoglava" i igre sa dicom izbjeglom od Ceranja do Knina su moje prve asocijacije na djetinjstvo, prve slike kojih se sićam. Kasnije su ta dica išla sa mnom u osnovnu školu. Zapravo, i nije to bila škola, nego kuća. Tek u trećem razredu sam osjetio pravu školu i školsko okruženje iako je i ono imalo ratni pečat. Sićam se dobro vrića pijeska i greda kojima su bili zaštićeni prozori. Nakon osnovne ima sam samo jednu želju - upisati srednju Turističku školu koja je u to vrime bila full jaka. Preda sam sve papire i čeka rezultat. Iskreno, bila me je frka hoću li upasti jer sam od maksimalnih 60 skupija 52 ili 54 boda, više se ne sićam, a, uz to, uopće nisam upisa alternativni izbor. Bilo je - ili upasti u Turističku, ili pauzirati godinu dana i čekati ponovni upis. Radilo se o riziku, ali me je jedino to zanimalo. Dogodilo se, na svi sriću, da sam "upa" iz prve - prisjetio se Gulam.
Iz tih srednjoškolskih klupa usjekla mu se u sjećanje popularna svaštara, bilježnica koja je služila za sve predmete osim vjeronauka. Zbog strogosti časne sestre, za vjeronauk je mladi Pirovčanin nosio posebnu bilježnicu. Ostatak torbe bio je rezerviran za CD-e. Glazba se ni u kojem slučaju nije zapostavljala. Sreća zbog prvog discmana u to se vrijeme mogla, kaže, poistovjetiti s dobitkom na lotu.

Obećana zemlja

- Još u zadnja dva razreda osnovne škole počeja sam slušati "Gunse", "Metallicu", "Iron Maiden"... i u svom novom razrednom kolegi Nikoli Vidoviću s kojim sam u klupi proveja četiri srednjoškolske godine našao glazbenog istomišljenika. Vezivalo nas je i to što je on svira u primoštenskom orkestru, a ja pirovačkom i još je svaki vikend bija u Splitu na bubnjarskim probama. Jednostavno smo se našli. Ostao je moj školski i profesionalno u tim vodama. Danas je bubnjar TBF-a.
Nakon srednje škole, visokoškolska naobrazba u turističkom sektoru se podrazumijevala, kao što se, kaže, podrazumijevao Zagreb. Bio je uvjeren da se u Pirovac više neće vratiti i da će to, zapravo, biti jednosmjerna karta za Zagreb. U tim mladenačkim godinama, metropola mu se činila obećanom zemljom, a Pirovac sredinom koju je prerastao.
Da je bilo tada reći...
- Da, da je bilo reći vjerojatno bi bija isključiv – nema me više natrag. I stvarno, na prvoj godini studija, uopće nisam doša u Pirovac, osim za Božić i Novu godinu. Već drugu godinu dolasci su bili učestaliji, a na trećoj godini autobusna karta za doma se kupovala skoro svaki vikend iako sam studira s guštom. To se odmah pokazalo. Od 150 redovnih studenata i ne znam koliko izvanrednih na prvoj sam godini po prosjeku bija najbolji student. Nagrađen sam državnom stupendijom A kategorije i stipendijom Zavoda za poslovna istraživanja pa se, u financijskom smislu, za ostatak školovanja nisam triba brinuti. Ipak, prominija sam prvotno razmišljanje o Zagrebu kao idealnom gradu za provesti ostatak života. Moje me misto nostalgično privlačilo. I danas, recimo, čuvam svoj indeks u čije sam korice, radi lakšeg razaznavanja, uvukao sliku Pirovca. Nešto sam povremeno radio, pa sam shvatio da mi do posla treba sat i pol, da mi toliko treba i nakon povratka i da ću, jednog dana, kad budem ima obitelj provesti život u plaćanju kredita, vozanju i razvoženju, sebe do posla, dice do škole, na nogomet ili plivanje...Mogao sam sve vizualizirati i zaključio kako to ne želim.

Posao u 'Valamaru'

Prvo mu je zaposlenje, priča, u istarskom "Valamaru" nakon diplome pronašao Fakultet, a velika se hotelska kuća pokazala fenomenalnim poslodavcem i savršeno posloženom tvrtkom u kojoj je u godini dana udario čvrste poslovne temelje i stekao još dva certifikata-jedan za voditelja turističke poslovnice i drugi za turističkog animatora i organizatora događanja. Da "Valamar" postoji u Šibensko-kninskoj županiji bio bi, uvjeren je, njegov poslodavac do kraja karijere. U radnoj je knjižici potom upisao dvije godine staža u šibenskom NCP-u, odnosno marketinskoj tvrtki "Media In", pa mu se otvorila prilika za posao agenta za mega jahte u švicarskoj tvrtki B.W.A. Iskoristio ju je. Bilo je to, zaključuje, super iskustvo..
I tad je vjerojatno polako počela politička priča - zaključila sam zbrajajući godinu po godinu staža.
- Tako je, otprilike u to vrime. Dok sam radija kao agent za megajahte, upisa sam nastavak studija u Zadru i nisam ga doveja kraju-to mi je ža. Ostalo mi je 5-6 ispita i uvik se mislim - sad ću, sad ću i nikako. Ne sumnjam da oću, al' to je digresija. Oću reći da smo Ante Čubrić, moj današnji zamjenik i ja u tom razdoblju paralelno osnovali jednu tvrtku i počeli se baviti privatnim biznisom - nudili smo neka rješenja za turističke zajednice i tako smo se sve više počeli angažirati tu, u Pirovcu. Na jednoj kavi s ekipom, nezadovoljni situacijom u mistu naprosto smo se odlučili – ili idemo svi u tu političku priču, ili ne ide ni'ko. Nismo bili od onih koji će stalno grintati na nekom štekatu, prigovarati - tribalo bi ovako, ili tribalo bi onako, a ništa ne napraviti da se nešto promini, ne dati vlastiti doprinos.

Tako smo zaključili da ćemo krenuti u kampanju, a oni su rekli - e, ti ćeš biti kandidat. Zamjenik mi je prvotno triba biti pokojni Boris Čubrić, ali je iz privatnih razloga odustao, pa je ispalo da ćemo Ante i ja ići u tu kombinaciju. U startu sam vjerovao da ćemo pobijediti. Jednostavno sam to vidija, ni trenutka nije bilo sumnje. I eto, dogodilo se i to čudo u drugom krugu nakon kojeg je doista uslijedila prava fešta koja mi je još urezana u sjećanje. Puno njih to nije očekivalo, a par puta smo i mi u našem internom krugu imali rasprave, pa bi mi Boris pitao: zašto si toliko siguran, moglo bi ispati drugačije... Međutim, to je bilo zapisano u zvizdama. I tako, evo me tu već šestu godinu. U drugom mandatu osvojili smo 64 posto glasova u prvom krugu, Nismo znali što će biti s Vijećem, bilo je dosta lista, ali i to je ispalo super. Iako generalno mislim da nije kod nas politička situacija "nabrijana". Nedavno smo imali sjednicu i sve su odluke usvojeno jednoglasno, sjednica je trajala 40 minuta, nakon toga smo svi išli na kavu - zadovoljno je zaključio moj sugovornik.
Počeli smo razgovor glazbom, pa smo ga u tom stilu i završili. Iako je veljača, pirovački se načelnik već "nabrijava" za koncert "Foo Fightersa” u Puli 18. lipnja. Karte su, naravno - osigurane. To je totalno razumljivo. Zar bi saksofonist sa dušom rockera sebi dopustio ne poslušati uživo Davea Grohla, bubnjara “Nirvane” njegove mladosti?!