- Sad ste došli odmah, a kad vas mi zovemo godinama da dođete, da pišete kako ni u 21 stoljeću nemamo vode, kako nam žele metnit smećaru od cilog svita ode, tačno isprid nosa, u Lećevicu, onda vas nema nigdi! A sad vas ne triba zvat! - tako su nam kazali u Čvrljevu, u Gornjim Božićima – i ne samo u njima – odakle je rodom Ivica Božić, kojeg od prije neki dan traže sve raspoložive policijske snage, ne samo u Splitsko – dalmatinskoj, nego i u susjednoj Šibensko – kninskoj županiji.
Božića se sumnjiči da se nešto prije jedan sat u noći s utorka na srijedu nije zaustavio na policijski znak stop, nego je automobilom snažno udario 20-godišnjeg policajca vježbenika te pobjegao. Otad mu se gubi svaki trag, a do njega nisu uspjeli doći ni roditelji, ni obitelj. Javio se tek, kako je javnosti kazao njegov otac Ante Božić, koji ga je i pozvao da se preda policiji, samo sestri kojoj je kazao da bi se predao odmah, u pratnji odvjetnika, samo se boji odmazde policije.
- Odmah je pitao kako je nesretni policajac, pravdajući se da ga nije vidio – kazao je otac 29-godišnjeg Ivice Božića.
Da život ponekad zna zaista pisati romane, pokazuje i to da se otac Ivana Božića i stradalog policajca, koji je teško ozlijeđen, poznaju otprije. Nisu iz istog mjesta, ali su iz iste općine, Unešića. Policijski je vježbenik rodom iz Nevesta, a njegov je otac jedno vrijeme u Domovinskom ratu bio i pripadnik 142. drniške brigade HV-a, u tzv. kaštelanskoj bojni.
- Ništa vam to nije čudno. Većina je naših odselila u Kaštela, Split, Božić je u Solinu. Tamo se Ivica i rodio, malo je on dolazio kod nas, u Čvrljevo. Možda jednom godišnje - kazali su nam mještani koje nije iznenadio dolazak ni novinara, a ni policijskih vozila u srijedu navečer.
Bila su dva automobila, jedan osobni u kojem je bilo nekoliko policajaca u civilu, i jedan kombi s njih par u uniformi. Jedan je stao na početku, a drugi na kraj sela. Ali su u četvrtak rano ujutro otišli. Tako da ih novinarske ekipe nisu zatekle u selu. Koje je, rekli su nam to i sami, mještani pod uvjetom da ostanu anonimni, pogođeni sa svim ovom što se dodgodilo.
Malog, odnosno Ivicu, nisu puno viđali, ali ćaću mu Antu jesu. O njemu, i čitavoj mu obitelji, imaju samo riječi hvale.
- Pa i to što je Ante zvao ćaću od stradalog policajca, da pita kako je, puno govori o njemu. Da je čovik na svom mistu. Malog smo Ivicu zadnji put vidili prije sedam miseci kad je pomagao ćaći, ovdje smo nešto čistili uz cestu, dovezli su dampera i bager. Ante se bavi građevinom, ima svoje strojeve, privatnik je i uvik je spreman pomoći kad se šta radi, za selo. Zahvaljući njemu, i općini Unešić, a on je tamo bio u i općinskom vijeću, čak i predsjednik, uspjeli smo urediti i ovo sportsko igralište na ulazu u selo. To je za košarku, nogomet na male branke, pa boćalište, postavljene su i sprave za dicu kad dođu vikendom. Uredili smo tu i mali društveni dom, pečenjaru. Tu smo svi skupa gledali svjetsko prvenstvo, ono 2018. u Rusiji, prije četiri godine. To nam je kao mali društveni dom. Radili smo svi, dali ruke, skupili bi se nas i po 30 – 40, ali Ante je tu najviše pridonio. Valja reći kako je! - kazao nam je jedan od mještana.
Ovo je sve brdo bilo, kamenjar, a sada je lijepo uređeno, mali vidikovac. - ‘ Cijela je familija OK, ima njih dva brata i dvije sestre, i mali je bio dobar dok je bio ovdje. Nije nikad bio agresivan, a ovo što se sad dogodilo, s tim gaženjem. nikom nije jasno. OK, ako je imao tih prekršaja u prometu, što je njemu značio jedan više ili manje? - nije jasno našem sugovorniku koji je, kao i svi drugi, htio ostati anoniman. Nitko nije htio pred kamere, čak ni stric Ivice Božića, Antin brat.
- Nemam vam što reći!‘ - kratko nam je kazao. I otišao u kuću. Slično i(li) gotovo isto reagirali su i svi drugi.
- Jadni roditelji, i od jednog i od drugog. Reci tako! Šta će ljudi? Rade, muče se, goje, nadaju se najboljem, ali zlo se dogodi! Ko da za zlo puno triba? Sekunda i gotovo! - vele nam rijetki koji stanu s nama.
Nude nas pićem, domaćom orahovicom, vinom, dat će nam i marendat, ali slikavati se ili pričati o bilo čemu vezanom za Ivicu Božića – ništa.
- A šta se ima tu reći? Nego, dajte vi napišite koju o problemima. Kojima? Ko da ih nemamo? Evo, mi smo u Šibensko – kninskoj županiji, a ništa od njih nemamo. Čak ni uplatnice za struju, one nam stižu od Elektrodalmacije iz Splita. A vode – nemamo. A skoro ni struje. Evo, ako uključim hidrofor, onda mi se ugasi sijalica u kužini, takvi ti je napon. Vodu nam dovoze iz općine Unešić. Cisternama! Sedam kubika za 300 kuna. Gospođa Ana nam u svom dućanu na kolima, u kombiju svaki dan osim nedjelje dođe pred kućni prag i dostavi sve što triba. Ako šta nema, mi u nje danas naručimo, a ona onda sutra doveze! - pričaju mještani Čvrljeva, odnosno Gornjih Božića kojima je do Šibenika 50 kilometara, a do Solina u kojem žive Božići, 35 do 40 kilometara.
- Iako, nije baš ni cesta najbolja. Dalo bi se i tu štokod popraviti, novo napraviti. Bilo bi i policiji lakše doći kad zatreba, kad se dogodi jedan ovakav slučaj - dodaju na koncu i malo crnog humora u cijeli ovaj mučni slučaj.
Malo ih je ostalo u cijelom Čvrljevo – Gornji Božići, Jurasi, Perajice, Donji Božići, Bakušići, Grozdanići, Mandarići... U sve to 50 do 60 ljudi, većinom starijih. Mlađi su doli, u Splitu, Kaštelima, Solinu, dođu vikendom. Ante Božić je dolazio često, bio je jako vezan uz selo u kojem je odrastao, posvećivao mu je često puta i pjesme koje je objavljivao na društvenim mrežama. Vodio je na fejsu čak i grupu ‘Šesnaest sela Unešića‘ koju je i uređivao, pisao tekstove, objavljivao fotke...
