Dr. Vladimir Skračić zaronio u sve od Punte Planka do Punte Bjanka i obradio nazivlje šibenskih otoka

Nakon Kornata i Murtera, izišla je i treća monografija koja obrađuje nazivlje otoka naše županije, onih koji teritorijalno, odnosno administrativno, pripadaju gradovima Šibeniku i Vodicama. Sad se može reći da su zabilježena imena svih točaka, mula, rivica, predjela, ulica, prolaza, dijelova sela, lokvi, bunara, kapelica, ribarskih brakova... koji imaju svoje ime, na svim šibenskim otocima. Učinjeno je to u opsežnoj i višegodišnjoj istraživačkoj akciji koju je vodio dr. Vladimir Skračić, Murterin i Kurnatar, dugogodišnji sveučilišni profesor u Zadru, ploveći najprije sam, a onda sa svojom ekipom, od škoja do škoja, i bilježeći sve što su im kazivali stanovnici, starosjedioci.



Toponimi, nazivlje, geografska imena – to je najugroženiji dio nematerijalne baštine, upravo zato što znanja o imenima odlaze kako s ovoga svijeta odlaze stari otočani. Znanstvenici kažu da se tada, kad više nema starih poznavatelja nazivlja, toponimi mijenjaju, nestaju, zaboravljaju...

 

Dr. Vladimir Skračić je u Centru za toponomastička istraživanja Sveučilišta u Zadru, s ekipom suradnika, deset godina popisivao i obrađivao otoke od ruba zadarskog do ruba šibenskog arhipelaga, od Punte Planka do Punte Bjanka, kako bi se reklo u narodu. Knjiga o šibenskim otocima je sedma i zadnja u toj prevrijednoj seriji.

Objavili ste tijekom istraživanja oko 15 tisuća toponima – imena otoka i otočića i valjda svih imenovanih njihovih dijelova, uključujući šibenske otoke, Kornate i Murter. Kako su nastajala ta imena?

– Svi toponimi koji postoje na svijetu, pa tako i šibenski, nastali su od apelativa, što bi se reklo od običnih riječi koje u jeziku imaju svoja značenja. Nekad te riječi razumijemo (Dolac, Prvić, Poljana, Vanjski…), a nekada ne (Tmara, Žirje, Zlarin…). I ove koje danas ne razumijemo su u trenutku nastanka bile razumljive imenodavcima.

 

No, kako su se jezici na našoj obali stoljećima nadslojavali i preoblikovali, završilo je s onim što danas imamo. Međutim, za onu funkciju koja nas najviše zanima u toponomastici, a to je identifikacija objekta pomoću nekog imena (toponima), potpuno je nevažno razumijemo li što ime znači: plovili mi prema "nerazumljivom" Žirju ili "razumljivom" Prviću, jednako ćemo sigurno doći do cilja ako se razumijemo u plovidbu brodom i ako znamo koji objekt u prostoru dotično ime predstavlja. Važno je, dakle, ono što riječ predstavlja (identificira), a ne što ona znači. Nijedno ime koje eventualno znamo a ne znamo na što se odnosi, onomastički "ne vrijedi ništa".

Zašto je važno spasiti stara imena?

– S obzirom na to da su mnoga imena nastala davno, još u jezicima o kojima malo znamo ili gotovo ništa ne znamo (liburnski, na primjer) i budući da su se sačuvala do danas u funkciji koju su i onda obnašala (Žirje ili Zlarin, na primjer), njihovim popisom zapravo kompletiramo korpus hrvatskoga jezika.

 

S druge strane, naš je pristup građi cjelovit i ne odnosi se samo na poznate toponime. Upravo suprotno, on ide za tim da popiše i locira i najslabije poznate i da ih sve interpretira zajedno. Naši podaci samo djelomično dolaze iz postojeće arhivske građe. Glavni cilj projekta i Biblioteke je terenskim istraživanjem doći upravo do podataka nepotvrđenih u dokumentima, iz usta posljednjih govornika, jer će inače ova imena zauvijek nestati iz hrvatskoga jezika.

Točno je: što u Biblioteci, što prije nje, do sada je objavljeno oko 15.000 toponimskih likova. Istina je da se mnogi od njih ponavljaju bezbroj puta, ali im to ni najmanje ne umanjuje jezičnu vrijednost. Štoviše, analizom tih ponavljanja može se doći do iznimno važnih zaključaka: koje su riječi najpogodnije za tvorbu likova, koji tvorbeni obrasci prevladavaju, gdje je više a gdje manje zastupljen romanski element, postoji li razlika između imenovanja "na moru" i imenovanja "na kopnu" itd.

 

S kojim ste impulsom uopće krenuli u ovaj posao?

– Kad sam na poticaj akademika Vinje započeo toponomastička istraživanja na otocima, imao sam nekoliko spoznaja. Prva je bila da je riječ o najrazdrobljenijem arhipelagu na Mediteranu, s najviše otoka u najmanje mora, što samo po sebi pobuđuje zanimanje kod istraživača.

 

Drugo, isto tako važno, bilo je da na tim otocima živi sve manje stanovnika i da su sve stariji. Budući da su memorija i znanja otočana na odlasku postali jedinim čuvarom otočne baštine, valjalo je krenuti upravo prema njima, prema najmanjim i najslabije napučenim otocima, ne bi li se u zadnji čas spasilo ono što je još ostalo. U tome smo u velikoj mjeri uspjeli iako su svakim danom informacije s terena sve rjeđe i sve manje pouzdane. Na koncu, veliku ulogu u svemu odigrala je i moja emocionalna veza s arhipelagom.

 

Navedite najzanimljivije slučajeve tvorbe likova, obrazaca koji prevladavaju, o nazivlju za koje se danas zna što znači i o danas notornim imenima koja ne znamo što znače, u šibenskom arhipelagu? Počnimo s "najkrupnijima" – s imenima naseljenih otoka Žirje, Kaprije, Prvić i Zlarin... Kako, zašto i odakle im imena?

– To je jako mnogo pitanja i ne znam bi li bile dovoljne sve stranice vašega lista da na njih odgovorim. Ljudi se obično pitaju što znači ime njihova mjesta ili njihova otoka, a često je riječ o vrlo starim imenima koja su prošla kroz mnogo jezičnih filtera, pa tu ni ozbiljni lingvisti nemaju jedinstvene stavove.

 

Za pet naseljenih otoka moglo bi se uz mnogo opreza reći da je Žirje i Krapanj grčkog postanja, Zlarin predslavenskoga, Kaprije dalmatoromanskoga i Prvić hrvatskoga. Koga ovo pitanje zaista zanima, upućujem na zadnje poglavlje u našoj knjizi – za kraj će dr. Vladimir Skračić.