Dunavska zvijer hara kraškom ljepoticom: ljudi se nemaju čega bojati, ali zato velike štuke bez po muke zgrabe i patku i vidru i manjeg psa...

Nitko ne voli migrante. Uvijek s njima neki problemi. Čak i kad ne dolaze sa siromašnog juga, nego s bogatog sjevera!

Uplivala je tako u naš pitomi Nacionalni park, na našu ljepoticu Krku i čarobni Roški slap, iz podunavskog sliva štuka i napravila među njezinim autohtonim stanovnicima dar-mar. Nije tu prije njezine pojave bilo predatora, pogotovo ne njezina kalibra, koji kao u pjesmi grupe "Metak" guta sve što pliva Krkom odreda, "ribe, zvijezde i torpeda". U zadnjih desetak-petnaest godina toliko se namnožila da je zaprijetila svakoj od 31 vrste riba koliko ih živi u Krki, od čega je 12 endemičnih, a od tih 12 iz jadranskog sliva tri su stenoendema koji žive samo u Krki i nigdje drugo u svijetu, kako nam je kazao dr. Drago Marguš, čovjek kojem valja vjerovati, jer ima vrlo dugačku titulu – stručni je voditelj poslova zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja, korištenja i nadzora NP Krka.

Laički mi bi rekli "sve vidi, sve čuje i sve zna", pa je logično da smo ga u petak zatekli na Roškom slapu, na kojem se počeo raditi projekt da bi se utvrdilo prvenstveno na koji način adekvatno izlovljavati štuku da se smanji njezin broj i zaštitilo druge vrste.

Nema neprijatelja

– Drugi je cilj upozoriti lokalno stanovništvo na opasnost koja dolaze kad se poribljava nekim vrstama koje nisu autohtone, kada se nekontrolirano puštaju u rijeku vrste koje tu ne pripadaju i koje poremete cijeli ekosustav – kazao nam je dr. Marguš dodajući kako štuka nije usamljen primjer jer je bilo unošenja alohtonih vrsta u zadnjih pedesetak godina u Krku. Čak i sto godina. Jedna od njih je i gambuzija, koja se tada stavljala čak i u bare, zbog iskorjenjivanja malarije, s obzirom na to da se hranila ličinkama komaraca, poslije je došla riba sunčanica, pa kalifornijska pastrva koja se već sto godina uzgaja u Kninu, a poslije je iz dunavskog sliva došao američki somić, pa som, pa šaran koji je tu ima jedno pedesetak godina, pa babuška, lipljen... No, nitko se od njih ne može mjeriti s "riječnim vukom" – štukom koja naraste do 15-20 kilograma i koja u Krki nema prirodnog neprijatelja. Ima samo prirodnu trpezu. Na kojoj se često nađu i druge, manje štuke – velike jedu manje u slast, kaže naš sugovornik.

A izgleda da nisu izbirljivi, da jedu i sve drugo što im dođe pred usta puna oštrih zubi, jer nam doktor Marguš kaže da su u jednoj, u petak ulovljenoj štuki našli i malog vranca, pticu iz porodice kormorana, od kojeg su u ždrijelu ostale samo cijele noge. Ostalo je već bila probavila. Očito, ga je zgrabila na površini vode! Znači, ona priča da je toliko grabežljiva i halapljiva da grabi krave za njušku dok piju vodu u rijeci, i nije toliko nevjerojatna?

– Mislim da su to ipak legende! – vrti glavom naš doktor, i dodaje kroz smijeh:
– Nismo u Amazoni, a ni štuke nisu pirane...
– Pustite vi to, doktore, ja ću se drugi put ipak suzdržat ako me uvati potriba za učinit "pi-pi" digdi pokraj Krke. I pričekat do prvog kafića. Jer, nikad ti ne znaš di gladna štuka vreba...

Strujni udar

Posebno kada sam čuo dr. biologije Dušana Jelića, voditelja projekta uklanjanja štuke iz NP Krka, iz Hrvatskog instituta za biološku raznolikost. Koliko god me je dr. Drago – koji je i sam iz dunavskog sliva, rođeni Osječanin koji je kao gimnazijalac hvatao štuke na Dravi – umirio, mlađi doktor me je opet iznenadio podatkom da ga ne bi začudilo da pojede – manjeg psa. Ili mačku!

– Pa, kako onda ne bi domaće vrste ribe – nestaje u Krki ilirski klen, drlja, pastrve od kojih su neke vrste potpuno nestale. A štuka narasla u nevjerojatnom broju, što mora biti međusobno uvezano. Zato smo i imali kontrolirani ribolov, zajedno sa sportskim ribolovcima iz ŠRD "Krka" iz Knina, u kojem smo u jedno sat, sat i pol vremena, što na varalicu, što na struju, odnosno agregat, čija struja ribe omami, pa se lako izvade one koje vas interesiraju, a ostale pustite, ulovili dvadesetak komada štuka. Sve skupa teških 15-ak kilograma. Najveća je bila teška 6,90 kilograma. To je ulovljeno na potezu stotinjak metara od Roškog slapa do šaša, u širini od sto metara, na jednom hektaru površine – kazao nam je dr. Jelić.

Zamislite sad samo koliko štuke ima na 109 četvornih kilometara cijele rijeke! Na vagone! Dr. Marguš se ipak nada da je u gornjem toku Krke nema toliko, da joj brza i hladna voda ne odgovara toliko, pa da se gore autohtone pastrve mogu ipak malo lagodnije osjećati...

Slađa je tuka

U svakom slučaju, osim prijedloga kako ih loviti, dr. Jelić je malo pregledao i želuce ulovljenih štuka. Pa našao u njima endemsku koljušku. Odnosno, čak tri u jedan. U želucu velike štuke je pronašao malu, a u njoj sitnu malu koljušku. A vrlo veliki primjerci bez problema mogu pojesti patku, vidru, malog psa, ili bilo koju životinju koja im stane u usta!

– Ljudi se, ipak, nemaju čega bojati, ali sigurno nije ugodno vidjeti ribu s tako velikim ustima, dugu čak metar i pol, kad propliva pored vas. To izgleda kao krokodil! – veli nam dr. Jelić, koji kaže da bez obzira što je ribolov zabranjen na cijelom području NP Krka, ipak postoje priče da su ulovljeni neki primjerci teži od 20 kilograma. Jedan čak navodno od 28!

Navodno, moguće je, sigurno bi bio svjetski ulov, jer najveći ulovljeni primjerci štuke ikad na svijetu, rekorderi, teže između 25 i 30 kilograma. Inače, meso joj je bijelo, tečno, kažu i jako ukusno. Ovim ulovljenima u petak sladit će se ili novaci u samostanu na Visovcu, ili oni iz manastira Krka, ili korisnici pučke kuhinje u Kninu, oni koji budu bliži našim domaćinima...

– Neka oni njih samo nose. Ja bi ipak rađe tuku! – kazao nam je jedan od njih, kojeg smo zatekli na porti Parka.

Domaći svit, nema njima štuke do tuke! A drugi je doda:
– Jadna naša Slavonija. Neće niko u njoj ostat. Evo, sad i štuke iz nje biže, kod nas na more!