Đuro Perlić prisjeća se starih dočeka novog ljeta: Gdje su danas čestitke sa šminkom s usana?

Nove godine bude uvijek sjetu u našim sjećanjima. Ma o čemu sanjali, ma čega se spominjali, u krajičku duše osjeti se drhtaj, možda i lagana tuga, i čovjek tada shvati kako vrijeme najbolje radi ono što zna, potire sve u zaborav. Uhvatim se često u mislima na djetinjstvo, na ono vrijeme kad nisam ni slutio zašto dečku valja imati curu i obratno. Bilo je to vrijeme teške besparice, neimaštine, krpanja kraja s krajem. Nas je bilo puno u obitelji i trudili smo se imitirati život koliko god se moglo. Uvijek nas je razdirala čežnja za nečim višim, nečim boljim, a da često nismo uspijevali spoznati što je to više, što je to bolje.
Ne može čovjek zaboraviti poetiku čekanja novih godina u onom davnom vremenu kad su se mnoge društvene ograde naprosto podrazumijevale.

Ćaćine riči

Nemaš novaca, nemaš prigode. a i ne znaš što je to Nova godina. Ja sam uvijek pažljivo pratio starije sestre i njihove pripreme za Novu godinu. I same su pričale o prijateljicama koje su šile posebne haljine za sam doček, išle bi na frizuru davati trajnu. Sestre nisu imale novaca i onda bi one glavu ukrašavale viklerima. Sav provod u kući sveo bi se na malo bolju večeru s obveznim arambašićima i gledanje televizije. Onda su bili aktualni humoristički programi Radivoja Lole Đukića i Čkalja, i kad ti to puste na ekran, onda to i gledaš.

Meni je bilo čudno zašto se sestre moraju prati kad nikuda ne idu, a nismo ni imali kupatilo. Red je taki i tako mora bit, rezolutno bi rekla moja mater. Sestre bi napravile dosta pašta s kremom i nabavile bi Bakarsku vodicu kao krunu užitka. Nisam nikad obožavao pjenušce. Klasična bevanda bila mi je puno draža. Gemišt se nije ni pio jer je ćaća procijenio da je mineralna voda preskupa. Djeci, pa tako ni meni, nikako nije bilo jasno kako u jednom momentu imaš jedan broj godina, a u drugom momentu iza pola noći godinu više. Meni je dopadljiva bila činjenica da se za doček Nove godine ne ide spavati. Naravno, iznimka je bio moj ćaća. Nikad nije čekao Novu godinu govoreći: Doće ona i bez mene! Bio je u pravu.

Dvorana i Karamba

Ono što je pobuđivalo pažnju svih nas bio je doček Nove godine organiziran u gradu. Puno prije Nove godine izvjesili bi se oglasi o organiziranju dočeka. Vršile bi se rezervacije kako ne bi došlo do nemile situacije da zajedno sjede ljudi koji su u zavadi.

Dvorana u kojoj bi bio doček bila je ukrašena ukrasima od raznobojnog krep papira. Nije bilo LED svjetala i milijuna lampica kao danas. Najčešće bi svirao drniški sastav "Karamba" pod vodstvom Petra Škarice. Karamba inače znači "dovraga". Doček bi obvezno uključivao večeru, a ne samo pjevanje kao sada. Večera je, kako i priliči Drnišu, počinjala pršutom i sirom. Bilo je malo i kiseliša. Prije toga aperitivi. Da se moju mater pitalo, to bi bile višnjevača i orahovača. Kad smo već kod moje matere, moram još nešto napomenuti. Intelektualni krug žena među kojima se ona kretala nije nikako mogao shvatiti kako te žene na dočeku mogu biti s velikim dekolteima i skoro pa golih leđa. Kako su one govorile, sve su imale kupovnu kosu jer su je radile pod haubom u frizerke. Ma zamislite, još bi i nokte lakirale. Kako im roditelji to uopće dozvole, rezignirano bi zdvajala moja neeuropeizirana mater. Ja sam, što se nje tiče, imao odriješene ruke kao "muško dite" i mogao sam ići vani koliko mi je bilo po volji. Dok bi gosti na dočeku plesali, mi mulci bi diskretno ušli i pomalo ispijali sa stolova vermut, ajer konjak, prošek ili šeri brendi. Onda nastavak večere. Arambašići, tuka i zelena salata.

U pola noći kad muzika odsvira tuš i kad sat učini svoje, počinju poljupci. Upravo je Nova godina i doček bila ona inicijalna kapsla nakon koje bi eksplodirala strast i rodile se mnoge ljubavi. Bilo je situacija da su si neki parovi, koristeći čari Nove godine, međusobno čestitali po tko zna koliko puta. U početku, ranih godina, nije mi baš bilo jasno zašto je to tako.

Ponoćni valcer

Točno u ponoć svirao se valcer. Naravno, Strauss. Bili bi to "Dunavski valovi" ili "Na lijepom plavom Dunavu". Ovdje nije bilo ovovremenog pravila ruke gore, ruke gore. Ruke su bile gdje treba, oko pasa partnera ili na ramenu, u zagrljaju. Novogodišnja lutrija s konkretnim dobicima samo je bila dopunski ukras ljepoti večeri. Zamislite sretnu dobitnicu koja osvoji tri miksera i cipele koje nitko u obitelji ne može obući. Već sutra sav bi Drniš znao što je tko dobio na lutriji, tko je s kim plesao i tko se s kim ljubio.

U kompletnoj sali nije bilo nepoznatih lica. Svi se znaju i svi čestitaju svima. Umjesto petardi mi bi opalili poneki važ na karabit.
Sve je fino bilo dok i ja nisam počeo shvaćati i osjećati zašto je fino onako puno puta čestitati Novu godinu. Vrhunac emocija do tada bile bi čestitke koje bi slale tetke i redovito bi zaželjele puno zdravlja. Onda su počele čestitke, sada već legendarne: U ponoć Godine nove ja pokraj tebe biti neću, ali znaj da sam prva koja ti želi sreću! Znale su takve ili slične čestitke dolaziti s otisnutom šminkom s usana i dobro natoćane kolonjom. Pa ti usporedi sada nekakav es em es s takvom strašću.
Nekako sa zorom zgasne strast, ljudi odu na počinak. Iz prikrajka se čuje tek poneki onemoćali lokalni pijanac.

Djeca ujutro idu u čestitanje. Idu od kuće do kuće s jabukom u ruci i čestitaju domaćinu. On ubada kovanice u jabuku, eventualno daruje i poneki bombon. Gospođa Keti Adžija, žena Nikole Adžije, svakome bi djetetu dala novaca, ali su njeni apoeni redovito bili najsitniji. To se zvalo radost, to se zvalo sreća.

Iz ove sadašnje perspektive kao kroz maglu nazirem drage likove, neke zaboravljam, nekima se radujem. I onaj ponoćni valcer, ona lijepa mladost i prvi poljupci, sada su samo drago sjećanje. Vrijeme i dalje uporno ide i potire sve u zaborav!