Fra Damir Ćiro Čikara najmlađi je župnik u drniškom dekanatu, 36 mu je tek: On je fratar koji voli i Alana Forda

Fratar koji čita Alana Forda? Ma što čita, bolan, guta ga. I ako ga slučajno vidi, kad krene u blagoslov kuća, sigurno neće propustiti prigodu da ga barem malo prolista. I uživa u izrekama omiljenog mu lika Boba Rocka.

– Oče, znate li onu, bolje sto godina kao bogataš, nego jedan dan u bijedi?
"Kako ne bih znao! Uvijek se ismijem kad je pročitam, svaki put kao prvi put!"

– A onu Grunfovu: Ako želiš pobijediti, ne smiješ izgubiti! – pitam ja oca duhovnika, a on meni uzvraća "Meni je najbolji njegov izum bumerang bombe. Koju treba baciti neprijatelj da bi mu se ona vratila" – smije se župnik, a meni se ote uzdah... E, da je ovakvih fratara i ispovjednika bilo onih godina kad su nama mulariji parali crtane romane... Možda bi i od mene u tom duhovnom smislu bilo nešto... "Zagor Te Nej? – Duh sa sjekirom iz Darkwooda. I njegov vjerni Čiko. Odličan, odmah iza Alana Forda. A iza njega Komandant Mark. Pa Veliki Blek..."

Porazna činjenica

Nabrajamo ja i fra Damir Ćiro Čikara, a moj kolega Ante Baranić, fotoreporter, gleda na onu tablu di piše župnik Drniša, pa me pita: Jesi ti siguran da mi nismo falili?... – Ma kakvi falili, čovik ne može biti bolji nego šta je – velin ja. Onaj ko voli Alana Forda, ne može bit loš čovik, nikako. A dobar čovik može bit samo još bolji fratar, je li tako? I župnik u Drnišu od srpnja 2016. do danas.

Bio je najprije u gradiću pod Prominom kapelan od 2008. do 2010., pa dvije godine na Šubićevcu, pa četiri godine u Lišanima Ostrovačkim... Što se promijenilo u Drnišu, u tih deset godina?

"Pa tada sam radio više s mladima, a tih mladih s kojima sam radio danas više nema tu, a ni moja uloga više nije ista, odgovornost je danas puno veća... A mladi s kojima sam radio? Ili su otišli na fakultet, pa ostali tamo, ili još studiraju, a i ovi što su u Drnišu, nisu više nazočni u crkvi kao prije", veli nam Čikara.

I tu ga ja prekidam. – Sad dolazimo do jedne vruće teme, nema mladosti, oče?
"Pa, ne bih rekao da baš nema. Ima mladosti, ali iz dana u dan je primjetno da je to sve manje", veli mi fra Ćiro, koji je, kaže mi, uzeo taj svoj nadimak iz djetinjstva kao duhovničko ime. Sviđa mi se taj njegov optimistički pristup. U skladu je s njegovim godinama, 36 mu je tek.

"Svugdje je ta situacija manje-više ista. Samo se lakše vidi kad iz Drniša deset ljudi ode, nego iz Šibenika stotinu. Sve je manji broj rođenih, broj umrlih je u zadnjih deset-petnaest godina uvijek isti, broj sprovoda je konstantan, ali krštenja – opada. Od 60 prije deset ili petnaest godina sad smo na nekih dvadeset ili 25 godišnje. A sprovodi su redoviti, njih je šezdesetak godišnje", iznosi nam neveselu drnišku statistiku. Tri puta je više sprovoda nego krštenja! Porazna činjenica! Desetak vjenčanja možda bude u župi godišnje...

Povijesna točka

– Kolika je župa Drniš?
"Ne usuđujem se to procijeniti, ali reći ću evo gornju granicu – tri tisuće župljana. Ne samo grad, nego cijela župa! Prije deset godina bilo je to sigurno četiri tisuće. A sam grad, tisuću i pol do dvije tisuće duša... Ne usuđujem se reći broj, evo sad ćemo, kad krenemo u blagoslov kuća, napraviti popis, pa ćemo biti pametniji...", veli nam. I uginje, sliježe ramenima kad ga pitamo –

Zašto je to tako?
"Ne znam! Da znam odgovor, znao bih i rješenje. A da znam rješenje, prvi bih ga ponudio... Možda je odgovor razočaranost u kompletan sustav broj jedan. Ali, s druge strane gubi se svijest da sustav stvaramo mi, a ne on nas."

– Ljudi obično kažu da nema posla! – primjećujem.
"Pa, nije to baš tako jednostavno. Evo, ja bih se usudio čak i reći da u Drnišu ima posla. Tako barem govore. Samo, što je taj posao malo slabije plaćen. A očekivanja su veća. Apatija je opća, a nesigurnost općenita. Ne želim nikoga ni napadati, ni braniti, ali kako odgovoriti čovjeku kad kaže – je, imam posao, ali što ću kad odem u mirovinu? Može li se uopće planirati mirovina u Hrvatskoj, hoće li je s ovakvim trendovima uopće biti...", upali smo ja i najmlađi župnik u drniškom dekanatu (deset župa) u teške teme, unatoč fra Ćirinom optimizmu.

Koliko sad ima novaka na Visovcu? Pet! Pa to je dobro, velim ja. "Nažalost, mi smo se pomirili s tim da je to dobro, ali nije dobro, mali je to broj...", veli fra Ćiro. Koji ipak voli vjerovati da će svega biti, i nas. Bilo je i gorih povijesnih trenutaka. Učimo o njima na satu povijesti. Evo, mi svaki dan govorimo misu u džamiji, bili su u njoj Turci, koji su je ostavili. Je, riječ je o crkvi svetog Ante, koja je bila džamija Halil hodže prije 300 godina. Mi tu činjenicu učimo samo kao povijesnu točku. A za 300 godina i mi ćemo biti samo povijesna točka! Zašto ne vjerovati da će biti bolje. Malodušnosti nema mjesta, iako ona začas uhvati. Ali na muci se, kažu, i poznaju junaci", pun je poleta naš župnik.

Pusta događanja

Koji taj polet demonstrira sudjelujući "tuta forca" u društvenom životu grada Drniša. Tako barem tvrdi Đuro Perlić, drniški kroničar, tvrdeći da ne znaš ko je življi – fra Ćiro ili Drniš.

Je, stvarno nije fraza kad kažemo da je Drniš grad po mjeri čovjeka. Da mogu birati gdje mogu živjeti, to bi bio baš Drniš ili baš ovakva sredina. U kojoj će svatko naći nešto za sebe, ako želi naći. Nema dana da se ovdje nešto ne događa! Šta ima? Evo, ima dva dana bio je tu koncert, gradski pjevački zbor Neuma, došao je pjevački zbor Mirta iz Splita, tu je naš dječji zbor imao prvi nastup zajedno s dječjim zborom iz Gradca, u crkvi Gospe od Ružarja. U glazbenoj školi svako malo imaju neka događanja, pa večeri Pasionske baštine u korizmi, bude veličanstvenih događaja, glazbene večeri u crkvi svetog Roka u korizmi, Festival zborske duhovne glazbe u listopadu, dolaze vrhunski zborovi... Pučko otvoreno učilište isto vrhunski djeluje, pa grad, različite udruge, obilježavanje godišnjice 142. brigade je bilo prije neki dan, nemoguće je to sve često i popratiti, osobito ljeti, oko Svetog Roka, festivali pršuta, sira, uvijek ima nešto, predstava, izložbi... Samo, tko bi ljudima udovoljio. Nekad se vratiš s vrhunske predstave, na kojoj je bilo samo 15 ljudi, a onda čitaš komentare na Facebooku nekih koji žive 10 metara dalje, i side kući – "Ajme, nikad ništa u Drnišu".