– Ako u Šibeniku zaživi makar jedno stablo nakon svehrvatske akcije krajem listopada "Posadi drvo, ne budi panj!", smatrat ću da je stvar uspjela – govori Vice Krnčević, dipl. ing. šumarstva zaposlen u Šumariji Šibenik.
Vice je kao stručni edukator i sudionik akcije koja je na Fejsbuku okupila 20 tisuća pristalica iz svih krajeva zemlje spremnih posaditi stablo tijekom vikenda 25., 26., i 27. listopada, na javnom predavanju početkom tjedna građanima održao predavanje o povijesti vegetacije na šibenskom području i u Dalmaciji općenito, te ih podučio o prirodnim procesima i nastajanju šuma, polazeći od uvjerenja da je najvažnije kod građana pobuditi svijest o vrijednosti zelenila i stabala za zdravlje stanovnika i Zemlje u cijelosti. Utoliko je i ono "makar jedno stablo" s početka teksta više simbolički početak u promišljanju zelenilom i kisikom oplemenjenog prostora oko nas s drugim blagodatima koje nosi, premda se na kraju akcije može očekivati da će Hrvatska nakon posljednjeg vikenda u listopadu osvanuti zelenija i zdravija za nekoliko stotina tisuća novih stabala.
Izbjegavajmo bagrem
– Poanta je ovdje ne da se stabla posade pa ostave na brigu isključivo gradskim komunalnim tvrtkama, nego da onaj tko ih je stavio u zemlju i dalje vodi brigu o njima, oplemenjujući sebe i ambijent – naglašava Krnčević, dodajući da je u šibenskom primjeru najviše riječ o urbanom šumarstvu s posebnostima koje treba uzeti u obzir. Ta se disciplina ipak razlikuje od uzgoja na velikim šumskim površinama, pri čemu je u Hrvatskoj fokus na što prirodnijem razvoju. Budući da u akciji sudjeluje isključivo kao građanin i obrazovani šumar, Krnčević je, osim najopćenitijih konstatacija, unaprijed otklonio govoriti o poslovima i uzgojnoj politici Hrvatskih šuma, za što nije ovlašten.
Inače, Hrvatske šume uključile su se u ovu akciju u svim sredinama, a da je i na drugim službenim adresama mobilizatorska snaga zamisli Varaždinke Mateje Angeline Kramar ozbiljno shvaćena, svjedoči i nazočnost predstavnika gradske uprave na Krnčevićevu predavanju.
Grad treba odrediti javne površine na kojima bi se posadila nova stabla, a bit će ih sigurno i na privatnim zemljištima. Na to je već teže utjecati u smislu odabira sadnica, no Krnčevićeva je stručna preporuka da se sadi što više autohtonih vrsta jer su one biološki prilagođene podneblju, no kako je riječ o urbanim prostorima, teško je izbjeći unesene svojte jer se u zasnivanju takvih nasada ima na umu da biljke zadovolje također estetske i ambijentalne kriterije.
Inicijativa gospođe Kramar zacrtala je sadnju što više medonosnih biljaka, radi zaštite sve ugroženijih pčela, no Krnčević napominje da bi svakako trebalo izbjegavati bagrem. To stablo, premda kvalitetno medi, istodobno predstavlja opasnost za drugo raslinje jer agresivno osvaja prostor onemogućujući razvoj i opstanak drugih vrsta.
Paulonija iz Kine, vrlo razglašena u zadnje vrijeme budući da brzo raste i stvara drvnu masu također treba biti izuzeta iz ovog masovnog ozelenjavanja, a na toj listi još je nekoliko vrsta, na koje će do početka akcije biti vremena upozoriti.
Od šume se uočilo drvo kada se stvar zakotrljala Fejsbukom i spontano postala lavinom u pravom trenutku, kada smo valjda svi bili ranjivi i senzibilizirani zbog strahovitih požara u golemim prostranstvima Amazonije i Sibira. Ta spontanost uopće nije loša, naprotiv, važno je da se pokaže dobra volja smatra Krnčević, no bujicu "zelenog" raspoloženja koje se doima dosta konfuznim ipak treba usmjeriti, te je logično i dobro da su uključene Hrvatske šume i lokalne samouprave.
Koliko mu je poznato, u petak, 20. rujna, u gradskoj upravi zakazan je prvi sastanak s predstavnicama inicijative u Šibeniku, a to su Ana Tepić i Marina Škrapić.
– Na kraju ove vrijedne akcije sigurno ćemo biti pametniji, a ja se iskreno nadam da će sadnja stabala u režiji građana uhvatiti korijena i nastaviti se i dalje – entuzijastičan je Vice Krnčević. On nije specijalizirao urbano šumarstvo jer je diplomirao prije uvođenja Bolonjskog sustava, no taj je kolegij bio poseban dio njegova studiranja i stekao je solidno znanje o toj grani šumarstva.
Beton pojeo zelenilo
Šibenik je, nastavlja ovaj mladi stručnjak, u deficitu sa zelenim zonama, a svi znamo da je kvaliteta života bolja u sredinama okruženima vegetacijom. Švedski liječnici odnedavno propisuju, kao službeno priznatu terapiju izvučenu iz povijesti zapadnjačke medicine, boravak u prirodi, a šibenski su urbanisti u prošlosti – proučavao je i prostorne planove – mislili na zelene zone i predviđali im mjesta u prostoru. Gutao ih je međutim, i s obzora gurao beton, i industrijski kompleksi ostali su zanemarenima, pa ne čudi da je šetnica u Kanalu sv. Ante naišla na toliko dobar odjek kod građana.
Prostor nekadašnjeg TEF-a, pa uvala Minerska, sve su to potencijalne, a zanemarene zelene zone grada, pogodne za boravak u prirodi i različite edukacije na otvorenom, te Vice Krnčević smatra da je došlo vrijeme pri gradskoj upravi ili komunalnoj tvrtki zaposliti i diplomiranog specijalista urbanog šumarstva.
– Jedna mlada žena iz Šibenika to je diplomirala – a sad je ne mogu spomenuti budući da nemam njezino odobrenje – napisala je brošuru o mogućnostima sadnje šumskih voćkarica u gradovima. Dakle, iziđete u šetnju do obale i putem se zasladite divljom jabukom ili kruškom... Ne samo da proizvode kisik i kao svako zelenilo, vezuju na sebe štetni ugljični dioksid, nego su i bogomdana hrana za gradske ptice i usputni voćni desert za građane – nasmijao se Vice Krnčević.
Preko alepskog bora do hrasta crnike
Prvo javno predavanje Vice Krnčevića bilo je lani, pod intrigantnim naslovom "Heroj, a ne zločinac", a odnosilo se na alepski bor, vrstu koja je zavladala našim prostorom i sačinjava većinu dalmatinskih šuma. Na tu vrstu "kao korov" povika je u javnosti uvijek nakon velikih požara, no Krnčević, poput ostalih šumara, stalno podsjeća da se proširio do te mjere da su ljudi masovno počeli napuštati poljoprivredne kulture, što je glavni uzrok njegova širenja kao pionirske vrste. Šumarima dragocjene jer stvara podlogu za razvoj stoljećima prije suzbijenog hrasta crnike ili česmine, autohtonog, nekoć davno dominantnog stabla ovog podneblja s rijetkim preostalim šumama. I kada se prouči statistika, tada je jasno da požari izbijaju ne u šumama bora, nego na poljoprivrednim površinama, najviše prilikom paljenja korova, podsjeća Krnčević. A u uvjetima velikih suša i vjetrovitog vremena, nema te šume koju je moguće sačuvati od vatre.
Svijetu treba što više zelenoga
Unatoč požarima na golemim prostranstvima Južne Amerike i Sibira, globalno govoreći, ne trebamo biti zabrinuti za zeleni pokrov Zemlje. Njega je zapravo sve više posljednjih godina na karti svijeta i jednako kao Amazonska prašuma proizvodi kisik, napominje Vice Krnčević. Međutim, to ne znači da ne treba ozelenjavati i dalje, stalno i uporno, jer je to najbolja zaštita od emisija štetnih plinova uslijed ljudskog djelovanja koje uništava Zemljin omotač. Klimatske promjene su nam za vratom i treba nam što više zelenog – i ekološki proizvedene energije i stabala, smatra Krnčević.