Priča o američkom avionu, koji se u listopadu 1944. godine srušio u Brnjici, pokraj ceste kojom se prometuje između Šibenika i Drniša, a čije je pilote skrivala prababa Andrije Nakića, šibenskog arheologa, zaposlenog u Tvrđavi kulture, koji je sada, osamdeset godina poslije, otkrio njegove ostatke, postaje sve luđa. I sve filmičnija. Jer, u cijelu tu priču ne samo da je upletena Nakićeva prababa, nego i pradida još jednog poznatog Šibenčanina, Joška Vukovića, direktora šibenskih "Čempresa"! Elem, njegov pradida Dujo, godinama je, kao pravi pater familias i glava kuće Vukovića na Brnjici sjedio pokraj komina baš na aluminijskoj katrigi američkog "B 24 Liberatora". Kao kralj na prijestolju!
Stolica je, sjeća se Jole iz djetinjstva, imala naslone za ruku, i glavu, imala je i postolje, i bila je baš kao stvorena za pradida Duju. Koji nije bio samo glava, čija je prva i zadnja bila u kući Vukovića, nego je vrijedila i u cijeloj Brnjici.
Bogomdane, nehrđajuće
Dujo je, naime, proveo 30 godina u Americi, i slušalo ga je i veliko i malo kada bi on navečer kraj vatre, krenuo pričati, kako je to bilo kad je on bija "u Jamerici" – "Ajde, dide Dujo pričaj!" – molili bi ga unuci, u ono vrijeme kad nije bilo ni radija ni televizije, a kamoli interneta i PlayStationa. I did Dujo bi pričao, o rudnicima u kojima je radio, sjajnim gradovima i velikim bildinzima, o sjajnim "saloonima", cilima u staklu, na čijim se prozorima možeš ogledati i iščešljati bolje nego kod nas na najbojim špiglima.
A Brničanjani su gledali i slušali, otvorenih usta. Među njima i mali Jole, koji je dobro zapamtio i didove priče i njegovu aluminijsku katrigu. Pa mu je, kad je u novinama pročitao priču o tome kako je Andrija Nakić – inače, njegov susjed iz Mirlović Zagore, Brnjica i oni su na puškomet – našao mjesto pada američkog Liberatora iz 1944. godine, i da moli sve one koji o tome nešto znaju da mu se jave, odmah sinulo – To je to! Nema bit što drugo! Nego sjedalo iz zrakoplova! A onda je krenuo na stranicu Nacionalnog muzeja američkih zračnih snaga, i više nije bilo dileme. Je, to je to. Stolica na kojoj je desetljećima, sve do svoje smrti sjedio glavar kuće Vukovića, je sjedalo iz Liberatora.
Ali, ne samo to, nego je Vuković vidio još i štošta drugo. Vidio je, između ostalog, i aluminijske boce za kisik, koje su bile standardni dio opreme aviona, i kojih je bio pun Liberator, a koje su brojnim Brnjičanima, od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do danas služile kao posude za držanje rakije. Bogomdane! Od aluminija, nehrđajuće, bile su u ona vremena, kad nije bilo ni inoksa ni ičeg drugog, pravo blago. Na koje se – kao i na rakiju uostalom – pazilo kao oči u glavi, pa zato nije ni čudo što su neke od njih, žive i zdrave, dočekale i 2023. godinu.
– Je, sve je to baš tako bilo, ali sjetio sam se i priče moje pokojne babe Ane Vuković, rođene Aleksić, koja je bila 1921. godište. I koja je te 1944. imala, dakle, 23 godine, kako je čuvala ovce u Ljuti, kako mi zovemo taj predio, kada su iz aviona počeli ispadati ljudi, odnosno padobranci. Kao bijele pahulje s neba, tako mi je govorila! Jedan je, sjećala se, pao na veliki hrast, pa je lamatao nogama, kao kukac, zakačio se među granama, nije mogao ni gore ni dolje. I onda su došli ljudi iz okolnih sela, s kosorom, to je onaj alat za rezanje drače, s velikom oštrom kukom, pa su s njim lomili granje, kako bi ga nekako spustili na zemlju.
Kao Chanelovi kostimi
A od padobranske svile djevojke su krojile i šile bluze! Na sajmu u Mirloviću, na fešti svetog Jakova, koja pada 25. srpnja i jedna je od najvećih u ovom kraju, idućih su se godina, sve djevojke pojavljivale u bijelim svilenim košuljama. To se zvalo "zagledačina", na koju su dolazile djevojke spremne za udaju.
Možete zamisliti kako je to u ono vrijeme, ratne i poslijeratne sirotinje i neimaštine izgledalo. Ko da se danas pojave u Chanelovim kostimima! Ma, neusporedivo! – jer tih je padobranaca i padobrana, bilo dosta, jer je, što je kasnije ustvrdio arheolog Andrija Nakić, posadu činilo čak 11 članova, i svi su oni, do zadnjeg, preživjeli rušenje zrakoplova.
No, stolica, nažalost, nije preživjela! Preživjela je ona ne samo onaj, svjetski rat, nego je nadživjela i druga Tita, i ovaj naš Domovinski rat, i Franju Tuđmana, i Stjepana Mesića. Jedino nije Jožu Manolića! Glave su joj, kaže nam Joško Vuković, s tugom u glasu, došli skupljači starog željeza i vrijednih metala, u šta aluminij svakako spada, kada su prije koju godinu prolazili kroz Brnjicu, i kupili sve što im je došlo pod ruku.
Tako je nekako stradala i stolica od Liberatora, a na sličan su način stradale, odlazeći u presu, i brojne boce za rakiju, pardon kisik. Pa je Vuković, otišao kod jednog susjeda za kojeg je znao da je još ima u konobi, objasnio mu o čemu se zapravo radi, i preuzeo je, nazvavši nakon toga arheologa Andriju Nakića. S kojim je zajedno, u istom autobusu putovao u školu. I nas, hvala Bogu, kojima je ispričao cijelu ovo priču. Ili bolje reći da ju je s nama podijelio. A priča je stvarno čudesna. Jer, nije to samo priča o američkim pilotima, njihovim moćnim bombarderima, koji su ispisivali povijest, nego je to priča i o dva unuka, i njihovim babama – bake su imali ovi odrasli u gradu – čije su priče slušali u djetinjstvu.
Vrijedni nalaz opreme
– Drago mi je što je ova cijela priča o padu američkog bombardera na koncu, nakon znanstvenog rada koji sam objavio, rezultirala i jednim ovakvim vrijednim nalazom opreme sa srušenog zrakoplova. Uobičajeno je da su ljudi nakon rata, kada nije bilo kupiti takvih stvari i opreme, koristili stvari koje su nalazili.
Vidio sam na TV-u da su, naime, Istrani ovakve boce kad bi se raspolutile koristili za hranjenje stoke, kao korito. Nažalost, kada je krenuo biznis sa sekundarnim sirovinama, dobar dio naše povijesti je otišao u CIOS, Sabirač, Cesar, i ne znam ni sam kako su se sve zvale takve firme, i to relativno nedavno, zadnjih desetak godina.
Vojna oprema rađena je često od bakra i aluminija, što joj daje vrijednost čak i kad se na kilograme prodaju. Ali, su zbog toga i vrlo trajne, pa ih na koncu dobijemo u ovako dobrom stanju u kakvom je i ova boca za kisik, osamdeset godina nakon rata – kazao nam je Andrija Nakić, arheolog zaposlen u šibenskoj ustanovi Tvrđava kulture. Za kojeg se odmah vidi da je jedan od onih rijetkih sretnika kojem je posao istodobno i strast i hobi. I da ga ne radi, nego – živi.