Korzikanca Jacquesa Nicolaia prvi put sam vidjela neposredno nakon akcije Miljevci u kojoj su tog lipnja 1992. godine oslobođena miljevačka sela. Bio je jedini stranac u odori 113. šibenske brigade Hrvatske vojske i objektiv Nikona manualca koji nisam ispuštala iz ruku se gotovo mahinalno okrenuo prema njemu. Fotografija je sutradan objavljena u "Slobodnoj", a negativ je kasnije, nažalost, završio tko zna gdje.
Taj primjerak novina, međutim, Jacques je sačuvao kao uspomenu na ratne dane. Sačuvao je i sjećanje na žensko čeljade u novinarskoj ekipi koje mu je na lošem engleskom i nikakvom francuskom obećalo originalnu fotografiju u većem formatu. Niti je od tada vidio fotografiju, a niti to čeljade.
Susret u Oklaju, kao i spoznaja da je davni ratnik dječjeg lica i radoznalih očiju sa crno-bijele fotografije, upravo taj srednjovječni Korzikanac u jeans jakni s kojim sam, uz posredovanje prominskog načelnika Tihomira Budanka, dogovorila razgovor u Oklaju, dogodio se ovih dana. Povod je bila donacija vatrogasne opreme koju je iz Francuske dovezao prominskim i drniškim DVD-ovima i pripadnicima Javne vatrogasne postrojbe.
- Tražio sam te 25 godina i konačno pronašao. A bio sam uvjeren da se prezivaš Martinović. Nemam pojma zašto - srdačno mi je, uz izdašnu prevoditeljsku pomoć "prominskog Korzikanca" Ivana Barišića - kazao Nikolai.
Zanimljivo je da sam ga vidjela i prije dvije godine kada je, zbog svojih ratnih zasluga, iskrenog prijateljstva i iskazane humanosti postao počasni građanin Promine. Jednostavno ga nisam povezala s onim miljevačkim bojovnikom pod koštelom.
- I tako si ti prvi počasni građanin Promine u Hrvatskoj, a inače drugi... - kazao mu je kasnije Budanko, uz čašicu razgovora i solidne kave na štekatu jedinog oklajskog kafića koji je svakome "s ruke".
- A tko je prvi inače... - zanimalo me je
- A Tito...z naš, tako je vrime bilo. U onoj državi... - više u opravdavajućem, skrušenom tonu odgovorio je Budanko.
- Maršal, maršal Tito... - Jacques je ljubopitljivo podigao obrvu, a nakon potvrde se presavinuo od smijeha.
I društvo, a s nama su bili i momci iz DVD-a "Promina" predvođeni zapovjednikom Antoniom Škovrljem i prominski donačelnik Žarko Duvančić, pošteno se nasmijalo. Nisu znali za taj podatak.
Nakon što smo obišli prostorije DVD-a i vidjeli opremu dopremljenu iz Francuske, spontano se poveo razgovor o ovoljetnoj katastrofi koja je zadesila općinu. U požaru koji je sredinom kolovoza izbio na Promini u zgarište su pretvorene šume i livade, stradala je turistička signalizacija, biciklističke staze, planinarski putovi i vidikovci. Plamen je progutao gotovo dvije tisuće hektara površine, a štetu je teško procijeniti u novcu. Nemjerljiva je - rekoše mi.
Sedam su se dana s moćnim neprijateljem, u dugoj i neravnopravnoj bitci borili prominski i drniški vatrogasci, njihovi kolege iz Šibenika i svih krajeva Hrvatske, vojska, HGSS-ovci, planinari, civili...
Prizore s požarišta na malom je ekranu u svom domu u mjestašcu nedaleko od Bastije s tugom i zebnjom u srcu je promatrao i Jacques.
- Suze su mi došle na oči gledajući ljude kako se bore s vatrom u neprikladnim uniformama i s manjkavom opremom. Neki nisu imali ni čizme, ni kacige... samo srce. Odlučio sam nešto poduzeti i odmah alarmirao svoje prijatelje, ljude u vatrogasnoj zajednici, hrvatsku dijasporu u Francuskoj... Moramo, rekao sam, pomoći u okviru svojih mogućnosti i poslati pošiljku vatrogasne opreme - ispričao je Jacques.
I akcija je, reče, počela. Uz pomoć francuskog prijatelja hrvatskih korijena Bruna Načinovića, Marka Martinovića, Sonje Kovačić, Silve Tadić i brojnih drugih, ali i vatrogasne zajednice Korzike koju je animirao zapovjednik Orlandini, kapetan Savignoni i poručnik Bellagamba u dva mjeseca pribavljeno je 120 hlača, 80 jakni, 25 kožnih jakni, 22 para čizama, 6 kaciga. Donatori su poslali i 2900 eura.
- Sve je to došlo u prave ruke i sretan sam zbog toga - skromno je rezimirao Jacques.
U spomen na poginule suborce i sve smrtno stradale branitelje, s prijateljima i domaćinima je na kraju zapalio svijeću i položio vijenac pred središnjim spomen- križem u Oklaju.
Na pitanje kad ćemo ga opet vidjeti, samo se nasmijao.
- Možda prije nego što mislite - trepnuo je i namignuo.
Jacques, baš kao i više od 500 stranaca koji su kao dragovoljci sudjelovali u Domovinskom ratu, nije riješio svoj braniteljski status. Također, osnovali su i Udrugu stranih dragovoljaca – branitelja Domovinskog rata ne bi li stvar pogurali s mrtve točke. Nada se da će se procedura pokrenuti i zbog osobnih planova. Obitelj Nicolai, naime, rado bi se u skoroj budućnosti preselila s Korzike u Hrvatsku. Konkretno - baš u Prominu.
- Hrvatska je moja druga domovina i želio bih jednog dana upravo ovdje sagraditi kuću i živjeti od vlastitog rada. Divni su ovo ljudi i prelijepa zemlja, toliko slična mojoj Korzici. Previše je sličnosti i previše emocija da se ne bih osjećao kao u vlastitom domu - jednostavno je kazao Jacques.
