Kad smo zadnji put pisali o Kljacima, lijepom mjestašcu - kojeg mještani dijele na Gornje i Donje - na prostoru općine Ružić u Šibensko-kninskoj županiji - a tome ima dvije godine - povod su bile glasine da su baš Kljake ili "Kljaci" mjesto čuveno ne samo po legendarnom Torcidašu, pokojnom Žanu Ojdaniću koji je otamo povukao porijeklo, nego i po neženjama, ili kako to naš narod grubo voli reći: "starim momcima".
Zato smo priču i započeli prigodnom narodnom pjesmicom: "Sinoć san se vratija iz Kljaka, suvog njega, mokrih opanaka", a zaključili konstatacijom da tamo više - ni starih momaka nema! Izumrli kao i arhaična kategorija "dalmatinski galeb", kao nevine nevjeste...
Zato smo, neopterećeni svim tim stigmatizacijama, krenuli sad put Kljaka drugim povodom, puno egzaktnijim, a to je: potraga za toponimima. Što znači naziv "Kljake", tko li ga i zašto skova?
Teorija kaže da je relativno tvrd zvuk kroatizirane riječi zapravo izveden iz latinskog "cliachit", što znači "boksit", saznajemo zahvaljujući novinaru i istraživaču Damiru Šarcu.
Pola Promine bija je rudnik
Naše terensko istraživanje, pak, pokazuje da su i Kljačani na tragu rješenja, znaju ljudi znanje barem za ocjenu dovoljan. A zna se da je u školi puno veća razlika između jedan i dva, nego dva i pet, jer s dva (kao i sa pet) - godinu prolaziš...
- Kako ne bi zna, Kljaci su nazvani po rudači! Otac mi je radija u starom rudniku u Moseću, posli je ugašen. I braća su mi radila u rudnicin, u Siveriću. Šest miseci tu, pa onda šest miseci u Njemačkoj. Isto u rudniku, u Essenu. Pola Promine bija je rudnik - kaže nam prvi sugovornik kojega zatječemo - u Kljacima, i to ispred samoposluge uzbudljivog naziva: "Market Kljaci".
Čovjek se zove Slavko Čule, umirovljenik je - ne kao rudar, nego policajac - a k tomu je neoženjen. Dobro, još se ima vremena za sve, tek mu je pedeset peta...
- Slabo cura ovde ima. Dolazile jesu neke ka pojačanje, bilo je Ukrajinki tu, priko puta, u Čavoglavan, ali nisu se zadržale niti dicu rađale. Samo bi sredile papire i otišle - primjećuje Čule.
Kavu ispred "Marketa Kljaci" - jer je zbog epidemioloških mjera zatvorena susjedna (i jedina u mjestu) gostionica "Jezero" - ispija u društvu 41-godišnjeg Nikice Mešina iz susjednog mjesta, Umljanovića u istoj općini. Nikica nije siguran u značenje toponima, oprezno se ograđuje.
- Ne bi zna - veli Mešin, inače građevinar, ponosni vlasnik traktora i, što je najvažnije, otac kćerkice koja pohađa drugi razred škole u Gradcu. S njom je u klupama samo još šest učenika, ali i to je dobro; u nekim selima Zagore zna se dogoditi da dijete pohađa nastavu - usamljeno.
Gase se, gase Kljaci
- Ovde u općini žive većinom stariji ljudi, eto ja ispadan jedan od mlađih po toj statistici. Ali lipo je ovde, pogotovo za našu dicu; nema droge ni kriminala, lipa je priroda, hrana, čist zrak. Meni nije žaj šta san osta u Umljanovićin jer ima i posla ko oće radit. Dobro je - sažima 41-godišnji Nikica.
Još malo ćakulamo sa Slavkom, on ima više vremena; živi sam, nema puno obaveza. Slavko je radio i u Njemačkoj, i u Zagrebu, gdje mu i danas obitavaju brat i sestra; potomak je brojne obitelji, otac je ostao udovac pa se dvaput ženio, a njih čak šestero nagradio!
Dvojica su Slavkove braće bili rudari, dvojica pak policajci, jedan (pokojni) radio je kao staklar, a sestra Slavkova je umirovljena aranžerka i živi u Zagrebu. Njemu je lijepo i u Kljacima, mjestu pod zaštitom svetog Ilije-gromovnika, koje se ipak neumitno demografski gasi: davne 1948. godine bilo je tu čak 1100 ljudi, a po zadnjem popisu stanovništva iz 2011. Kljačana ima - 300.
- Ja bi ih jedva sto pobroja - govori, pak, Slavko Čule.
Neki u Kljake i dođu, ali pod stare dane.
- Doša čovik iz Kaštela, tu podno Svilaje živit. Osta je bez posla, pa nabavija desetak ovaca, malo-pomalo je pojačava stado. On, žena i sin došli. Njivu nije ora, ne isplati mu se. Eno i sad njega i žene; sin je otiša u Irsku - sumorno konstatira Slavko.
Nije demografska erozija, međutim, jedina nevolja koja je snašla Kljake; ima tu i nešto puno gore.
- Ne dolazi nam "Slobodna". Triba ić pet kilometara u Gradac, u poštu kupit. Tamo dođe, i u Drniš udaljen petnajst kilometara. Svi mi ovde patimo za novinan - tužno će Kljačanin Slavko.
Novine se, i to friške(!), na sreću domogla Cvita Perković, umirovljena radnica splitskih "Parkova i nasada" iz Kljaka. Uživa u čitanju u automobilu dok čeka sina da obavi spizu u marketu. Nije novina jedino "di je Cvitu Bog providija".
- Sin mi se oženija, ponosna sam baka - kazala nam je Cvita Perković.