Je li presuda Ustavnog suda RH, kojom se ukidaju sve tri presude Općinskog i Županijskog suda u Šibeniku, a nakon toga i Vrhovnog suda RH, a u kojima su odbili traženje “Primoštena” d.d., tvrtke u vlasništvu mađarskih državljana, da im se prizna i nadoknadi ratna šteta veća od tadašnjih 94 milijuna kuna (što bi bilo današnjih 13 milijuna eura) zbog štete nastale boravkom izbjeglica i pripadnika MUP-a u njihovim objektima od 1991. do 1999. godine, zapravo otvaranje – Pandorine kutije?
Na ovaj se način predmet ponovno vraća na odlučivanje Općinskom sudu u Šibeniku, a time se i mađarskim vlasnicima hrvatske tvrtke pruža nova šansa da u ponovljenom sudskom postupku ponovno dođu do svojih milijuna. I to ne samo nesretnih 13 nego i puno više, jer bi se u slučaju za njih povoljne sudske presude, ta svota uvećala i za kamate, pa bi ona, prema nekim računicama, s kojima barataju u Općini Primošten, dosegla i punih 30 milijuna eura.
To nije sve!
No, kao što kažu u onim televizijskim reklamama – i to nije sve! Jer, ako je ova odluka, za koju se činilo da je u kamenu zapisana, nakon tri pravomoćne presude pala, tko kaže da ne bi u pitanje mogla doći i nagodba između Opće bolnice Šibenik i mađarskih vlasnika HTP-a, koji su svojedobno zatražili od Opće bolnice Šibenik, odnosno Ministarstva zdravstva da im plati korištenje primoštenskih hotela u ratu, jer su u njima bili smješteni neki odjeli, poput pedijatrije i neurologije.
Bilo je to zbog toga što je Primošten bio siguran, izvan dometa neprijateljskih granata iz skradinskog zaleđa. Za razliku od šibenske bolnice i poliklinike, koja je, osobito 1993. godine, nakon akcije “Maslenica” i sama često puta bila meta neprijateljskog topništva, pa je, kao i svaka ratna bolnica, najviše bolničkih kreveta, umjesto na odjelima, imala – u podrumu.
Istina, bili su to stari mađarski vlasnici, Laszlo Kerekeš i Tamas Vitezy, a ne ovi novi, koji su ih uspjeli istisnuti iz svih turističkih firmi, koje je ovaj dvojac, pod nikad razjašnjenim okolnostima, u vrijeme “trećesiječanjske vlasti” i Slavka Linića, dobivao po vrlo povoljnim uvjetima. Šakom i kapom su preuzimali i marinu u Tribunju i marinu u uvali Kremik kod Primoštena, pa “Jelsu” d.d. na Hvaru, hotele “Jadran”, i već spomenuti HTP u Primoštenu, koji je imao tri hotela – “Zoru”, “Raduču” i “Marinu Lučicu”.
Vlasnička prava koja su dobili, široko su koristili, zadužujući se, a na obveze su se – uglavnom – oglušili. Za “Marinu Lučicu”, nekadašnji arhitektonski biser, koji je 1971. projektirao splitski arhitekt Lovro Perković, sa 700 postelja, u koju 20 godina nakon privatizacije, i deset godina rata, nisu uložili niti kune, kompliment je reći da je ruševina.
To je danas Černobil, samo bez radijacije! I to na najatraktivnijem mjestu, ne samo u Primoštenu, nego možda i na samom Jadranu. Neki od turističkih stručnjaka procjenjuju da je prihod koji bi obnovljeni primoštenski hoteli danas donosili 12 do 15 milijuna eura bruto godišnje. Što bi značilo da je Hrvatska u ovih 30 godina izgubila 500 milijuna eura prihoda samo od “Primoštena” d.d. Čemu bi se lako moglo pribrojiti i ovih 30 novih. Milijuna u istoj valuti!
Dobili blago za siću
Da stvar bude ljepša, a komedija potpuna, svojedobno je, a bit će tome također nekih dvadesetak godina, na zamolbu “Primoštena” d.d. šibenski “Vodovod” otpisao odlukom Skupštine poduzeća, jer sam direktor Luka Ninić nije htio preuzeti na sebe odgovornost za takvu odluku, obilati a nenaplaćeni dug za potrošenu vodu, koji je navodno nastao u vrijeme dok su u primoštenskim hotelima bili bolnica, MUP, prognanici i izbjeglice. Tako da eto, mađarski tajkuni koji su primoštenske hotele dobili za siću na koncu nisu morali platiti ni vodu, nego je to, umjesto njih, platila šibenska umirovljenička sirotinja. Voda im je otpisana, praktički, kao “ratna šteta”, u vrijeme kada nisu ni radili, a hoteli još nisu ni bili njihovi, nego državni. Sada bi novi – mađarski – vlasnici mogli naplatiti i ono malo u čemu stari – mađarski – vlasnici nisu uspjeli.