Ljubav je najbitnija. Bez nje ništa. A Drago Aužina ima čak dvije - planinu, i Milicu, koja je rodom iz Vrlike, kojom se oženio, i te su ga dvije ljubavi odredile da se okrene prema Dinari. Planini koju i sada, kada je prešao sedamdesetu, i kada su najbolji dani iza njega, pokušava barem vidjeti iz svog Birnja.
Na njoj su on i njegova gospođa provodili najljepša ljeta svog života, kojih se i danas – i jedno i drugo – rado sjećaju. I sutra bi se, vele nam, na nju vratili. Samo kad bi noge htjele ponovno slušati, a godine se nekako dale izbrisati, makar i gumicom. Ali, nema od tog ništa, svjesni su. I jedno i drugo.
Ne samo da se godine ne daju vratiti, nego se danas i živi sasvim drugačije nego u ono vrijeme kada su Drago i Milica bili gončari – ili gončini – čobani ili pastiri, koji su ljeti na planini, u Podinarju i Dinarju, čuvali svoje i tuđe ovce, blago, za plaću. Još do prije deset ili petnaest godina skupili bi što svojih, što susjednih ovaca – iz Danila, Dubrave, Konjevrata, Pakova Sela, pa sela oko Knina, Polače, svaokle – i više od 500 komada, a onda bi s njima iz Podinarja, iz sela Mirkovića kretali prema pastirskim kolibama i nastambama u planini. U kojima su živjeli puna tri mjeseca – od Svetog Ante, koji pada 13. lipnja, pa sve tamo do 10. rujna, kada u planini počinje zima, a često i snijeg zabijeli vrhove, pa se valja hvatati kuće i doma.
A blago vraćati njihovim vlasnicima da prezimi na toplom, nakon što je tri mjeseca ljetnih vrućina, provelo plandujući po svježim planinskim pašnjacima i u bukovim šumama. Dok je nemilosrdni srpanj po Dalmatinskoj zagori palio i kamenje, a kamoli neće travu.
Oboje u penziji
- Otišli smo i ja i ona u penziju, radili smo oboje u Ražinama, a ja nekako tada upoznam u Vrpolju jednog Anđelka Gambirožu, zvanog Peroš, koji se bavio time, i ja čujem od njega što i kako. I imali smo i sami nešto ovaca tada, pa od one otpremnine u firmi kupimo i još, i odemo u Podinarje.
Ako ne znate di vam je to, to vam je tamo di je izvor Krčića, zaseok Mirkovići. To vam je bilo negdje 1998. godine. A tamo nigdje nikog, srpsko selo, napušteno nakon "Oluje", dvije godine smo tamo živjeli bez struje, ljudi koji su dolazili povremeno iz Srbije nisu imali ništa protiv, jer, vele, bolje da smo i mi tamo nego da nema nikog.
Nema ni sad tamo ja mislim nikog, niko tamo ne živi, nit se iko vratio. A ovce smo gonili gore, na planinu, na Dinaru, na Rađin dolac. To je na samoj granici Bosne i Dalmacije, dvije države zapravo, BiH i Hrvatske. Do gore vam ima jedno dva ili tri sata pješke, s ovcama kad ideš i duže, a sve uzbrdo. To je kozja staza, moraš imati kondicije.
A gore, u tom Rađinu docu, ima jedna kućica, oziđana u suvozidu, a pokrivena limom, pastirska nastamba da se u njoj može spremati isti i da se u njoj možeš ogrijati. Jer, mi smo tamo i usred lita ložili vatru! A poslije smo kupili i kombi, Volksagen Transporter, da bi ja i žena mogli ležat, spavat u njemu. Blizu ovaca! Jer, ovce ne triba čuvat samo po danu, nego i po noći, kada se ne vidi. Jer ona se jadna noću pripadne, nešto šušne, bušne, i ona u trk, razvali taj tor, ogradu u kojoj su ležale, pa ti gledaj kako ćeš ih skupit, spasit, po noći - veli Drago.
- One se boje jedna od druge kad se poplaše! Od čega? Od svega! Od pasa, od vuka, od čega god bilo. Spavao bi tako ko da sam u vojsci, na straži, u trenerci, samo bih se izuo. Jer, ako ovce probiju taj tor, moraš isti tren skočiti, svrnuti ih, zaustaviti. Jer, ljudi su ti doveli to blago na ispašu, dali ti to na povjerenje, platili ti, i ti se moraš starati da im to blago i vratiš, živo i zdravo, i još bolje nego je bilo kad su ti dali, jer ti ih druge godine neće dovesti - priča Drago o pojedinosti gončarskog, odnosno čobanskog posla, zbog kojeg se i preko najvrućih ljeta u planini pokrivao dekom.
Pazi se zmije
- Jer, noć je u planini ledena. A po danu ugrije, vrući vitar puše, pali sve. Isto ko i svugdi u Dalmaciji! I tako tri miseca. Dok ne počnu duže noći, kad na planini postane nemoguće živiti. Jedne je godine snig pao krajem osmog! Ledeno, ledeno, šta ledeno, kad vidimo snig pao po vrvima!
Najgora je bila 2012. godina. Onda nas je stvarno bilo zavijalo, snig zatrpao. Bilo je u Mirkovićima minus 18. Snig smrzao u gusternama! Onda možete znati kako je to bilo! - priča Drago, dodajući kako su on i Milica, unatoč svemu tome, sami muzli i po petsto ovaca!
- Ljudi bi s autima dovozili ovce do Podinarja, počevši od 10. lipnja, ta dva - tri dana, jer se ne može sve dovesti u jedan dan. Onda, tribalo je ovce i zabiljužiti, svaki gazda svojom piturom, da se zna koja je čija. I da se, ako je gore na planini ujde zmija, zna čija je, po pituri. Samo, dikod je znala bit ista pitura. Ali, opet bi se riješilo.
A čuvarina se plaćala po ovci, nekih najprije 60 pa poslije i 80 kuna. Kako su cijene išle gori, tako je i cijena čuvarine krešivala, jasno, ko i sve drugo. A ovce su se gori znale i janjiti, pa bi onda janjad išla za ovcama, čim bi malo ojačala. Poslin bi poručili gazdama da dođu po njih, priko posrednika, a poslin kad su došli mobitelima, onda bi zvali - prisjećaju se Milica i Drago.
Okupali bi se jednom tjedno kod kćeri, koja se udala u Knin, kod nje bi oprali i robu, a dikod bi je i Milica prala na ruke, na planini. Znali bi se i okupat na planini, u koritu. A sutra, kao i da nisi, jer kad iđeš stalno za ovcama, ne možeš se sačuvat od prašine nikako. Šta smo sve vidili na planini? A šta nismo – čaglja, vuka, poskoka, medvida... Jedan je Milicu dobro prepao.
- Ja bila vanka, prid kolibom, kad čujem nešto riče. Mislim se, odakle sad krava. Kad ono, nije krava, nego medvid, ide prema meni. Ja bižin, vodim sa sobom pasa i pokušavam dozvati Dragu, mobitelom, ali ko za dišpet, nema signala. A on je bio na drugom mistu, s još jednim čobanima. Pa san onda zvala kćer, pa ona javila njemu.
On je odma stiga, ali srića, medvid se već pripao pasa - prisjećaju se. A pasa, imali su ih četiri-pet. Šta ih je više, to je bolje. Ali, nije ni to lako u planini, jer i njih triba hraniti, brinuti se o njima. Većinom su bili križani, kavkaski ovčari, azijati, šarplaninci, hrvatski ovčari...
- Imao sam jednog križanog šarplaninca, nije bio čistokrvan, ali kad bi on zalajao, ja bih odmah znao po tome kako on laje da je vuk. I čim bi upalio bateriju, vidio bi kako mu svitle oči. Gadna vam je planina! To se mora voliti da bi se na njoj moglo živiti. A mi smo gori u Podinarju bili 19 godina skoro!
Nije lako kada vam gori u kolibi puše bura kroz one suvozide, ili kada vam zmije ulaze, pa moraš gledat di ćeš ugazit ili na što ćeš ruku staviti. Ali, to vam je tako. Neko voli more, a neko, ko i mi - planinu. Ima gori samo jedna stara žena da čuva ovce i sin joj i, koliko mi znamo, niko drugi. A poslin njih neće bit baš niko! Tako vam je to. Svi vole janjetinu, ali čuvat ovce, to vam baš ne voli niko. Ni u planini, a ni ode doli, na Danilu, Dubravi i okolo. Ne znam ima li digdi koja ovca, malo ko to više drži. Svi vam se danas manje-više uzdaju u turizam. Eto, čak i na Dinari, koja postaje Park prirode - dobro su sa svim upoznati naši domaćini.
Krivajice pune krivina
Drago je bio vodič i etnologu, dr. Jadranu Kali i dr. Marku Sinobadu, arheologu zaposlenom u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture, kojima je pokazao čobanski put na Dinaru uz Krivajice, koje su oni snimali kamerom i dronom. Krivajice su tako nazvane zato što imaju 76 krivina, koje su danas zarasle u borovinu, gusto šipražje i grmare.
- Tuda su domaći ljudi koji su tu živjeli gonili sijeno, s Dulera, Samara, Brezovca, pa su išli cika-caka da bi sašli doli. Gori smo našli i jedan bunar, Riđanac se zove, u kojem smo našli jedno metar i pol vode, koje stalno ima. To je bilo za čobane, ili sad za ove planinare. Njih ima puno, osobito pred kraj tjedna. Najgore je bilo ponediljkom i utorkom, do sride, kad nema nikoga.
A planina ogladni, pa sam ja tako, u jednom momentu, prije nego smo večerali u Kninu, rekao - Jadrane, meni padaju gaće! - smije se Drago.
- Apetit ti je ko u vuka! A paše ti i rakijica, čak i ako uopće ne piješ. Tamo bi recimo janjetina bila ko med! Samo mora si je brzo pojist, jer nisi ima frižidera, nisi ima di držat hranu da se ne pokvari. Dan, najviše dva! A čim bi se spustio u Podinarje u Mirkoviće, ne bi ni upola bila tako slatka kao gore. Okus drukčiji. A ista janjetina, isto meso! To je čar planine, njezin šmek, kojeg ona daje! A tek mišni sir, od čistog ovčijeg mlijeka!
- Rekli smo vam već da bi mi znali pomusti sami i po 500 ovaca. Drago vata jednu po jednu i daje meni. I znali bi umusti i po 50 litara mlika. I onda bi Milica to sirila. Sto kuna je bio kil mišnog sira, iz mišine. Znali bi ga napraviti i 300-tinjak kili, dikod više, dikod manje, ko je to vaga. Danas ja mislim da takvog sira više i nema - pričaju nam dok se mi mašamo za vruće prispalje koje nam je Milica stavila na stol.
Majstorski ih je napravila, a iz špakera na drva je taman izvukla i vrući kruh koji je sama umijesila i ispekla. Nema šta, svemu ju je planina naučila, ali je naukovanje, veli, i platila – otišli su joj kukovi, pati kralježnica, pa se služi i štakom. Ali, i ona bi, veli, na planinu opet išla, samo da su uvjeti tamo malo bolji.
Snimanje EKG-a
- Ma, pustite vi nju, nismo mi više za nigdi ići. Jer, planina satare i konja i junaka, veli stara izreka! - domeće Drago. Kojemu je sedamdeset i treća. A gospođi je jedna manje od sedamdeset. Nisu ovce više za njih. Nego samo koja kozica što je imaju kod kuće na Danilu. Da ih meketom sjeti na dane na planini. Koja je ko droga. Kad se jednom na nju navučeš, teško se s nje skidaš.
- Koliko sam kilometara prošao? A ko će to znati, nije onda ko danas bilo tih kilometar satova šta ih danas ima po mobitelima, pa vidiš koliko si pripješačio. Imao sam kondicije ka vuk!
Jedanput kad sam ti iša snimat kod doktorice EKG na onu traku, nije je mogla više ni pojačavat koliko sam ja moga šetat. A prve dane kad sam se vratija na Danilo kući, s planine, tamo negdi 2015. ako se dobro sićam, bilo mi je ko vuku kad bi ga zatvorilo u kavezu. Samo sam se šeta gori-doli, nigdi mira. Poslin sam se navika! A i ostarija! Tako to iđe, jedno s drugin! - veli nam Drago. Ako ne zadnji, onda barem predzadnji dalmatinski i dinarski gončar, odnosno gončin, čovjek s planine, čije je ako ne sve, a onda mnoge tajne znao, mnoge njezine ljepote vidio i doživio, brojne i zaboravio, strahove doživio i proživio. Sa svojom Milicom. Ali, veli, bilo je lipo. I još uvik je lipo svega se toga barem sititi.
A ako Kale i Sinobad još koji put zovnu, tko zna, svemu se tome i navratiti. Da im još koju stazu pokaže. Kojom će danas-sutra, umjesto čobana, ići turisti, kroz Park prirode, pa će se zvati, recimo, Poučna staza "Putem Milice i Drage Aužine"...