StoryEditorOCM
Županijapolicija nemoćna

Mještani na rubu ludila: ‘Krave poznatog drniškog ugostitelja pustoše sela, tjeraju čak i turiste s bazena!‘

Piše Mirela Goreta/SD
28. studenog 2021. - 09:07

Da živimo u Indiji, gdje se tretiraju kao svete životinje, ove retke zasigurno ne bi pisali. Ma krave, a o njima je riječ, ni u ovoj priči iz drniškog kraja nisu krive nego ljudi, koji su se prihvatili njihova uzgoja uz financijsku potporu države i, po svemu sudeći, ne rade to na adekvatan način.

Njih oko dvije stotine u slobodnom uzgoju sa Svilaje redovito silaze u sela podno planine (neke čak i u Petrovo polje) što, ovom slučaju, stanovnike Gradca dovodi do ruba ludila jer u svojoj potrazi za pašom i vodom opetovano uništavaju sve pred sobom. Gaze njihove usjeve i voćnjake, a po novome čak plaše i turiste, jer su ovoga ljeta dvaput upale na imanje s bazenom namijenjeno iznajmljivanju. Za problem koji postoji godinama, još otkako su se u poraću pojedini vlasnici krava počeli baviti njihovim planinskim uzgojem, znaju već sve institucije, no ne događa se ništa. Policija non-stop izlazi teren, pišu se prijave, zovu inspektori... Uzalud.

Problemi su eskalirali ovoga ljeta kada su krave, svjedoče nam mještani, nakon višegodišnjih počinjenih šteta na poljoprivrednim kulturama, dvaput upale u turistički objekt Nikole Čajića u Gradcu, prestravile turiste i napravile štetu na imanju. Čajiću je pukao film, pa je, nakon neuspješnog dogovora oko obeštećenja s njihovim vlasnikom, poznatim drniškim ugostiteljem Tomislavom Gabrićem, odlučio zakonskim putem namiriti štetu. A da s Gabrićem, koji se na Svilaji posljednjih desetak godina bavi stočarstvom (najprije je držao ovce, pa se prebacio na krave) nije lako dogovoriti obeštećenje potvrđuju svi naši sugovornici. Prije Nikole Čajića i Jakov Marijanović, Nediljko Marijanović i Bože Čajić.

image
Bože Čajić, Nikola Čajić, Jakov Marijanović i Nediljko Marijanović
Ante Čizmić/Cropix

- Prvu štetu sam imao 2018. kad su mi Tomine krave upale u bajamik. Posadio sam mladi nasad bajama i kad su mi prvi put upale, uništile su 20 sadnica. Policija je došla, napravila zapisnik, a Tome (op.a. Tomislav Gabrić) me obeštetio s 1000 kuna nakon čega sam povukao prijavu. Nakon nekoliko dana krave su ponovo upale, srušile suhozid, uništile još tridesetak bajama. Zovem Tomu, a on će meni:”Ja sam tebi platio, više ti ne plaćam” - priča Jakov Marijanović, koji od tada, svake godine sadi nove bajame, a Tomine krave ih uništavaju.

- Samo ove godine uništeno je 45 sadnica, a od 2018. više od stotinu. Tome svaki put kaže:”Riješit ćemo”. A ne riješimo ništa. Ali nisu samo u pitanju bajami, nego i porušen suhozid, njegove krave mi popasu travu i djetelinu. Znači, totalno sam u minusu. Ranije sam imao do 500 bala, a otkad je njegovih krava ne mogu navući ni 200. Za sve to platio mi je tih 1000 kuna, a sve ostalo završilo je na obećanjima - priča Marijanović dodajući kako je ranije imao problema s kravama Ivice Vulića Žiže, koji se ponašao kao i Gabrić. Riječ je o stočaru iz obližnjih Kanjana, odnedavno je krave prepustio na brigu kćeri, koja vodi vlastiti OPG. Kad Marijanović svojedobno nije mogao do obeštećenja mirnim putem odlučio se, na privatnu tužbu, pa je odštetu od Vulića dobio nakon četiri, pet godina. I taman kad se, kaže, Žiža smirio sa svojim blagom, sa Svilaje su se u Gradac počele spuštati Tomine krave... Jedan problem otišao, drugi došao.

- U Plavčićima je imanje moje majke poslije rata najprije okupirao Ivica Vulić Žiža. Sadili smo žito i ječam, ali su njegove krave sve uništile. Najprije smo vodili bitku sa Žižinima, a poslije s Tominim kravama. Ali još ranije s njegovim ovcama, imao ih je svojedobno 300-400 i dva čobana Rumunja, koji bi ušli u moju ogradu, naložili vatru i čuvali ovce. I što?! Imao sam tada i ja sedam krava i morao sam, pored svoje trave i djeteline, kupovati travu. Ovdje u Marijanovićima, posadio sam dvadesetak voćaka, ali kako sam ih posadio došlo je 10-15 Tominih krava, izgrizlo sadnice do srži i još ostavilo balegu. Jel me Tomo obeštetio?! Ma kakvi, još me optužio da sam lopov, da sam mu pobio telad. To je takav bandit da ga nema većeg u ovom kraju.

Taj ima u ruci sve drniške političare, svi oni jedu kod njega u restoranu, a on je lokalni šerif, kojemu nitko ništa ne može. Može ovdje sutra doći sto novinara, opet će biti isto. Pa koliko samo poticaja dobiva! Oko četiri i nešto milijuna kuna. Pa to su pljačkaši republike Hrvatske - žesti se Nediljko Marijanović. Mirnijim se tonom na njegovu priču nadovezuje Bože Čajić, koji u gornjem Gradcu posljednjih sedam, osam godina, na vlastitoj zemlji sadi krumpir, luk i kapulu.

image
Bože Čajić
Ante Čizmić/Cropix

- Ali Tomine krave sve sataru. Mogao sam tu imati tonu i pol krumpira, imam dva sina, imaju obitelji. Malo toga za njih ostaje... Ali nikada nisam od Tome tražio da me obešteti niti ću. Samo želim da mi prestane praviti štetu. Neka ne gazi po mojemu trudu. Mene samo 7000 kuna koštala ograda kojom sam ogradio tu zemlju. Ali uzalud, njegove krave su to sve potaracale. Ponovo sam okrpio ogradu i samo tražim da mi više njegove krave ne dolaze. Ne želim njegove novce, jer dobro znam tko je i što je on. Samo sam mu rekao da ima obraza, nikad ovuda ne bi prošao, jer bi se sramio ljudi. Ali on to nema, jednostavno nema - nemoćno krši ruke Božo Čajić.

Prezimenjak mu Nikola s početka priče istodobno podastire svu dokumentaciju koju je prikupio posljednjih mjeseci - u podebljoj fascikli prijave policiji, dopisi Ministarstvu poljoprivrede i Ministarstvu turizma i sporta, glavnom državnom inspektoru, dopis načelnika općine Ružić svim nadležnim državnim tijelima, fotografije krava na njegovu posjedu, Zahtjev za obustavu isplate poticaja stočaru Tomislavu Gabriću zbog uzgoja životinja suprotno zakonu... Nema kome se nije obratio nakon upada krava na njegovo imanje površine 2000 kvadrata s objektom za iznajmljivanje turistima i bazenom. Na njemu odmaraju mahom Nijemci, ocjena na Bookingu 9,5. Ovoga ljeta bio je, kaže, popunjen 100 dana.

- Tomine krave obilaze moje imanje već dulje vrijeme. Prije dvije godine razvalile su mi cisternu za vodu kapaciteta 1000 litara. Tome mi je rekao da će mi je kupiti i donijeti. Bilo je to u rujnu, baš kad so otišli gosti... Vukao me za nos od rujna do travnja iduće godine:”Sad ću ja dotrat'. Evo, sad ću....”. Dobro, zimi mi nije trebala ta cisterna za zalijevanje drvoreda, ali došlo je proljeće, ide ljeto... Treba mi voda. I eto jednog dana njegovog momka Ante, donosi cisternu. Al' prokinutu. Rekao sam mu da je vrati natrag i donese ispravnu. Ne mora biti nova, koja košta do 1000 kuna, ali ispravna. To je, na koncu, na ljutu silu donio. Tako je počelo - govori Nikola Čajić navodeći kako samo možda pet od stotinu dana, koliko je imao goste ovoga ljeta, nije došao jutrom na imanje (čini to redovito zbog čišćenja bazena), a da njemu nije zatekao Tomine krave. Stalno su tu...

image
Nikola Čajić
Ante Čizmić/Cropix

- Otkako su mi dvaput upale, napravile štetu i prepale turiste, nazivao sam Tomu da vidi kakvu su štetu napravile, a on mi svaki put samo kaže:”Ja ti vjerujem”. I ne dođe vidjeti, do dana današnjeg. Samo govori:”Ti reci”. A ja želim da vidi, ne mogu sam određivati obeštećenje. Dođi, pa ćemo se dogovoriti. Prolazi ovuda s džipom svakoga jutra, nekad i dva, tri puta dnevno. Mahne i ode. Ali nikad nije došao pogledati – pokazuje nam Nikola ispise telefonskih poziva Tomislavu Gabriću, veterinarskom inspektoru u Drnišu i policiji.

Nakon što je desetak, petnaest Gabrićevih krava koncem srpnja jedne noći oko 23 sata provalilo ogradu imanja i uplašilo njemački par dok se kupao u bazenu, Nikola ih je čak počastio s dva dana boravka samo kako mu ne bi napisali negativnu recenziju na Bookingu. I tako je i bilo - pruža nam Nikola dokaz o povratu novca njemačkim gostima za dva noćenja.

- Naravno da sam nakon tog incidenta zvao Tomu, bilo je to 4. kolovoza, dan uoči proslave Oluje. Javio se i rekao mi da se žalim Ministarstvu turizma, poljoprivrede... Rekao sam mu da ću zvati policiju i veterinarsku inspekciju na što mi je kazao:”Zovi ti koga god hoćeš, evo ovdje kod mene i policije inspektora. Evo ih, jedu i piju. Imam ovdje 400 gostiju, pečem janjce”. Bogati on ima goste, pa čekam i ja goste. Moram i ja svojima ugoditi kao i ti svojima. I policija je bila. Moram pohvaliti te ljude, jer su došli u civilu.

Zamolio sam ih da učine tako, jer su mi u međuvremenu stigli novi gosti, pa da se ljudi ne bi uzbuđivali u stilu:”Otkud sad policija tu?”. Policija je stvarno bila na visini zadatka, čak mi je momak rekao da zna pričati na engleskom i njemačkom, da se ništa ne brinem – hvali policajce Čajić žaleći samo što kamere na njegovu objektu tu noć nisu bile upaljene (turisti ih sami gase zbog zaštite privatnosti) kako bi imao ni video dokaz. Ni slutio tada nije kako će se još gori incident dogoditi sredinom rujna, kada su mu krave opet upale na imanje, a gosti samo što nisu stigli.

- Očekivali smo ih za sat vremena, radili posljednji pregled kuće prije nego dođu. Ja u kući, čujem nešto škrlja... A zatvorio sam vrata kuće, da muhe ne ulaze, jer pazim na svaki detalj kad su gosti u pitanju. Kad pogledam kroz prozor, a ono u dvorištu pored bazena osam krava. Video nadzor je bio isključen, što će mi kad sam ja unutra. Zgrabio sam mobitel, uslikao ih, istjerao van... Javim Tomi i ovaj put, kad dolazi mu unuk Ivan. Pita me gdje su krave, ja mu kažem:”Eno ti ih put Vignja”. Pita i jesu napravile štetu. Pokažem mu fotografije, a on kaže:”Što će meni to? To meni ne treba?”.

image
Ante Čizmić/Cropix

Kažem mu da svakog dana puštaju krave, da ne vode brigu o njima i da sam sve već ranije dao na policiju... Pita me je li to moglo nekako drugačije. Rekao sam da jest i da može i sada, ali sve uz dogovor. I da je sada šteta 15.000 kuna, a da sam prethodno vratio novac Njemici od 2.282, 000 kune i da je to svota za koju sam oštećen. Rekao sam mu i da dođe vidjeti sve polomljene breskve i polomljene ležaljke za prethodnog upada krava. Na to mi je Tomin unuk rekao:”Znate, imam ja jakog odvjetnika, pravog mačka. A imam i novaca”. Tu je završio razgovor s unukom, a Tomo, kao što rekoh, nikada nije došao - naglašava Nikola Čajić. Tomislavu Gabriću je, dodaje, čak ponudio da dovedu neutralne ljude na procjenu štete, ali pod uvjetom da se razumiju u poljoprivredu i njegov trud i rad u posljednjih jedanaest godina na njegovu gradačkom imanju.

- Je li lako uzgojiti ove paulovnije i 22 breskve? Imam ovdje 400 ukrasnih biljaka, a Tomo to ne cijeni. On posluje s kravama po zakonu velikih brojeva... I broju teladi, koje mu one daju. I samo ima mot:”Braco, vidi ovo, vidi ono...”. I gotovo. Mi smo svi ovdje za njega najveći banditi, najveći kurvini sinovi i lopovi, a on je svetac. Sveto ulje. Ali ja nisam došao u njegovu štalu i njegov restoran, a da nisam platio. Ni u njegovu kuću. A on je došao na moje. Nije moja zemlja došla na njegove krave nego one na nju - ljutito će Nikola Čajić. Policija mu je, kaže, 25. rujna poslala broj Državnog odvjetništva u Šibeniku na koji se nitko ne javlja. Od svih nadležnih državnih instutucija, kojima je pisao, jedino je dobio odgovor od ministarstva turizma iz kojega je dobio naputak da se obrati inspekciji.

- Ministrica poljoprivrede Vučković nije se očitovala. Kad sam veterinarskom inspektoru Ivi Odaku u Drnišu donio brojeve naušnica krava, koje su upale na imanje, izvadio ih je ispred mene iz kompjutora i rekao:”Ovo se krave Tome Gabrića”. Iz laptopa je izvukao posjednik i posvjedočio kako ih Tomo ima 198. Rekao mi je da je petak, da mi nema kad napisati potvrdu, da dođem u ponedjeljak ujutro, pa da će mi je izdati kako bi mogao otići na policiju i podići kaznenu prijavu. Ja došao u ponedjeljak ujutro, ali inspektor Odak neće ni da čuje.

Potpuno druga priča, govori mi da on nije nadležan za to. Sretnem ga nakon deset dana u Drnišu, ponovo pitam kad će mi napisati potvrdu na što će on meni:”Pa jesi ti normalan? Što je tebi čovječe?” Nakon toga sam odlučio pisati glavnom državnom inspektoru Mikuliću... Sad je to sve na državnom odvjetništvu. Sve što sam mogao papirnato napraviti, napravio sam. Ne bih možda ni ovo sve pisao da me Tomo nije uputio kome ću pisati s čime me valjda htio poniziti ili možda uplašiti. Evo, pisao sam... Svima. I svi znaju što se ovdje događa, ne mogu reći da nisu znali. Ja sam za to da on meni moju štetu podmiri i iste sekunde povlačim prijavu s policije i odvjetništva. U suprotnom, nemam što izgubiti, jer će mi morati platiti štetu, kaznu zbog nečuvanja krava i činjenicu da je narušio privatnost mojih gostiju - spreman je na pravnu bitku Nikola Čajić.

image
Ante Čizmić/Cropix

Prozvani Tomislav Gabrić nije bježao od novinara. Dapače, rado je pristao na razgovor želeći iznijeti svoje viđenje problema, koje se, prema njegovu mišljenju svodi na zavist i reket pojedinih mještana Gradca, koji u njemu vide izvor financija.

- Kad se tu počelo šuškati koliko ja imam novaca, koliko čega... počela je raditi zavist, jer oni su na to naučili još sa Žižom. Oni u Gradcu imaju tri kafića, dvi balotane, ali mesnica nikako nije mogla ući u selo, jer dok je ovoga blaga ne treba im mesa. Bog im dao toliko dobrih godina koliko su mi mesa pokrali. Ovdje nas četiri pet drži krave, ali ja ne tuživam druge i ne bavim se onim čime se oni bave. Vidio sam ljudi koji ruše kuće, skidaju pragove, sjeku hrast, ali nikoga nisam tužio, jer to nije moj posao. Nema veze... I ne kažem da to rade ovi koji me optužuju. Ali počeli su me reketariti čim priđe krava na njihovu zemlju – uzrujano priča Gabrić vozeći nas svilajskim kamenjarom do lokacije na kojoj obitava njegova stoka. Gabrića štale, tu mu je još djed čuvao stoku. Zatičemo ih svega nekoliko i nešto crnih svinja koje ruju po blatu, dok prilazimo ogradom omeđenoj površini s ovećom drvenom nadstrešnicom za životinje. Gabrić objašnjava put jedna od rijetkih krava, koju smo zatekli na lokaciji. Ostale su negdje uokolo, na vrletima Svilaje, u potrazi za pašom. Iz obližnjeg kontejnera dolazi nas pozdraviti i Mate, Gabrićev vremešni čuvar krava, jedva se krećući na onemoćalim nogama.

"Evo, ostali samo Tome i ja”, govori nam Mate, pa priča kako je u Svilaju stigao iz Bosne. Usput dobacuje gazdi gdje su krave. Treba nam fotografija krda, a njih nigdje ni za lijek. Pa brzo sjedamo natrag u vozilo kako bi ih teško prohodnim putem možda negdje uspjeli i pronaći u nešto većem broju. Nije nam pošlo za rukom. Raštrkale se po surovom kamenjaru. Gabrić će, tijekom vožnje, opet o prozivkama...

- Evo, ti bajami. Ma neće krava jesti bajam, kao ni smilje. Istina, prođe, napravi štetu... Ali ja to obeštetim. Ali oni usput, u neograđeno, posiju pšenicu, djetelinu... Pa ne mogu ja tu provesti sto krava da ne stanu na to. Ali ovaj gospodin Čajić me zove u restoran uoči Oluje, a meni 250 ljudi na ručku iz cijele Hrvatske. I zove me da dođem vidjeti što su mu napravile njegove krave. Rekao sam mu da ne mogu, ali da ću mu sve priznati. I sad ti mladi i časni ljudi, jer u mene policija jede i pije u restoranu, više kod mene ne dolaze. Takvu mi je štetu napravio... Ima mjesec dana da mi nitko nije ušao u restoran. Sve radi smišljeno, da mi napravi zlo. Nekidan mi je osam dana ovdje bila inspekcija... Iz Zagreba i ova naša iz Šibenika. Kako je prošlo?! Sve imam što moram imati. Ne, nemam kod sebe zapisnik... - nasumično govori zaustavljajući se pred friško postavljenim električnim pastirom. Zanima nas, kako tek sada pastir, a uzgaja stoku na Svilaji već desetak godina.

- Imao sam i prije čuvara, jedno tri, četiri mjeseca, pa to nije odgovaralo. Kad ovi drugi prođu skinu to, raskidaju traktorom, pa ja to stalno mijenjam, ne mogu za dan obnoviti, ima ovdje 9 kilometara pastira. Kako ga nisam imao ranije?! Nisam, jer je bio manji broj krava. Pa nisu ljudi ni radili zemlju u gornjem Gradcu dok nisu vidjeli da se to može naplatiti. Puno ih nije ni znalo koja je njihova zemlja. Da nije bilo blaga ne bi se oni tu kućili niti bi što radili. Prije mene je tu bio Žiža, imao je nemarkirane krave. Svega je tu bilo, pa bi se naplaćivali od njega jedino kad bi mu što odnijeli - iznosi svje viđenje stvari Gabrić govoreći kako problemi s pojedinim mještanima Gradca traju posljednje dvije, tri godine. Kad god neka krava priđe dolje, oni zovu policiju.

- Koliko imam prijava? Nemam pojma... Nikad nisam bio na sudu, jer sam im sve plaćao. Osim ovoga s Nikolom Čajićem. Ali on je to sam režirao... To je smiješno. Ne znam zašto mi je sad bila inspekcija, dolazili su oni i ranije. Nisu mi ništa rekli, to je bilo ima 15 dana, bili su četiri, pet dana - uzbuđeno govori.

Gabrić je, govore nam mještani Gradca, dosad dobio više od 4 milijuna kn različitih oblika potpora - po površini, za ekološki uzgoj, dobrobit životinja, očuvanje izvornih pasmina. On sam pak kaže kako je u desetak godina primio oko 3 milijuna i 700 tisuća kuna. Iako se u drniškim kuloarima spominju i njegov sin i unuk, koji su također uključeni u posao oko stoke i restorana, Tomislav je izričit.

- Jedan je poticaj na sva tri. Oni nikada nisu uzimali poticaje, sve je na mene prijavljeno. Jesam li ih dobio i ove godine?! Nisam... Jesam, prijavio sam. Je, prvi put je da ih nisam dobio. Zašto?! Nisam se zanimao, nisam ni gledao. Nemam pojma koji je razlog – sliježe ramenima, pa opet okreće priču na Nikolu Čajića.

image
Ante Čizmić/Cropix

- Boli me što ne govori istinu, eto imao sam tih 150 ljudi na ručku dan uoči Oluje i nisam ih mogao ostaviti u restoranu kako bi otišao gledati Nikinu štetu. Pekli smo janjce, ja sam to radio, moji su mladi, ne znaju sjeći... Nikada nisam imao nikakvih problema s policijom, inspekcijom i sudom dok me se nisu dohvatili Niko Čajić i ovaj Marijanović. Nitko me nije dirao i s nikim nisam imao problema. A oni me sto posto reketare. Možda me nacionalno mrze?! Kako? Eto, nisam im dobar... Nisam bio u ratu. Jesam, mogao sam biti bez svega ovoga, ali ne mogu dopustiti da me se reketari s 2000 eura za ništa. Radije bi izgubio poticaje, krave i život nego da me netko ucjenjuje. Žele me uništiti... Pa to je bila udarna vijest u Vijestima, isto kao kad je hrvatska vojska ušla u Knin. Nema što drugo, žele me odavde iseliti - tonom žrtve će Tomislav Gabrić.

Gabrić: Privlači ih miris trave...

Krave pasu slobodno, piju, uočavamo tijekom vožnje, vodu iz poveće lokve... Koliki je realni trošak takvog uzgoja, pitamo Tomislava Gabrića, da nas kao totalne laike poduči.

- Veliki - reći će spremno.

- Košta me zimnice - hrane, soli, vitamina... Moram paziti da je eko hrana, koja je skuplja. Pa čuvanje, put, jer nekad i po četiri puta dnevno iz Drniša idem kod njih u Svilaju. To je preko 400.000 kuna godišnje s čobanom, strujom, dijelovima za auto... A gdje su cisterne za vodu, 10.000 litara krave popiju za jedan dan. Uvijek nas je trojica, četvorica, tu su i sin, unuk. Meso završi u mom restoranu, nešto prodam. Ali ovo je Angus pasmina, nema tu velikog prirasta, čak se ni ne tele svake godine. Ali s početnih 50 krava došao sam do 160-170. Ima puno vukova, puno štete... Zašto se spuštaju u Gradac?! Nije zbog žeđi, imaju one i vode i hrane u Svilaji, ali što je niže sve je pitomije. Privlači ih miris trave, gore je ljeti suho, nemaju što tražiti. Eto, Žižine krave prijeđu i Čikolu... Sedamdeset mi je godina, a mirovina ispod 2000 kuna, pa moram to raditi. Pomognu sin i unuk, koji ima nešto krava. Oni sad drže i restoran, pomažemo jedni drugima, obitelj smo.

image
Tomislav Gabrić
 
Ante Čizmić/Cropix
14. studeni 2024 05:01