Mile Bilić iz Krkovića ratno je dijete, rođen krajem 1991. godine, u paklu rata u kojem se Hrvatska krvavo borila za vlastiti opstanak.
Oca, hrvatskog branitelja, Milu, po kojem je i dobio ime, i ne pamti. Poginuo je 22. studenoga, a on je rođen 8. prosinca – u petnaest dana razlike majka mu je ostala bez supruga, sama s njim i još dvoje djece, starijim bratom i sestrom, najprije u progonstvu u Vodicama, a poslije u Šibeniku, u kojem su se skućili, dobili stan u zgradi u centru, "na Dedinjama".
Kuća u Krkoviću, u kojoj su živjeli do početka rata u rujnu 1991. godine, spaljena im je i devastirana, kao i cijelo selo, koje je iz rata izašlo s teškim ožiljcima – 15 je hrvatskih vojnika poginulo do oslobodilačke "Oluje", a dvadeset je civilnih žrtava stradalo a da slobodu nije dočekalo.
Svaki vikend u selu
Bila je to uglavnom starčad, koja nije htjela napustiti svoje domove ni pred tenkovima koji su prema Krkoviću i Lađevcima došli iz pravca Žažvića i Bribirskih Mostina. I to baš preko "briga" na kojem Mile danas, 32 godine poslije, uzgaja masline i proizvodi ulje za koje je, između svih ostalih priznanja, na Svjetskoj izložbi u New Yorku dobio zlatnu medalju.
– Svaki vikend smo mi iza "Oluje" bili tu u selu. Prvi su se vratili baba i dida, oni su tu bili stalno, a mi smo dolazili, pomagali dida Vinku, koji nikako nije mogao preboljeti gubitak sina jedinca. Umro je kad sam ja išao u šesti, sedmi razred, a njegovu je ulogu preuzela mater, koja meni i bratu nikad nije dala da zapustimo imanje, pa nas je tirala – ajde, izori, pokosi, pomozi...
Iskreno, u tim su mi godinama bili puno draži izlasci, kafići u Docu i kupanje ljeti, ludovanje, nego rad u polju, ali mater nije odustajala. I šta ćeš, moraš slušat mater. I ja san se više nekako orijentira na masline i osta u gradu, a brata je dopala kuća u selu i vinograd, koji je meni bija tlaka.
A masline su mi bile izazov. Nekako sam od početka kužio da to ulje što mi radimo nije baš nešto, da se to može puno bolje. I onda čitaš, slušaš, gledaš, malo-pomalo ideš naprid. Vidiš da ono što ti govore baš i ne drži vodu: "Ovako su radili naši stari, tako trebamo i mi!" A što bi tribali, ić na magarcima, zato što su i oni tako išli? Triba ići ukorak s vrimenom, kako s drugim stvarima, tako i s maslinama – nije se dao Mile, koji je radije slušao pametnije od sebe.
S rođakom Hrvojem Klarićem iz Stankovaca, koji se te 2020. isto počeo ozbiljnije baviti s maslinama, prijavio se na neko malo natjecanje u Sukošanu. I odnijeli oni ulje na ocjenu. Rođakovo "lampante", što znači da nije za ljudsku prehranu, nego samo za svijeću, odnosno lampu, a njegovo niti extra vergine, nego samo djevičansko. Ukratko, osramotili se! Pa su donijeli odluku – e neće nam se više ovakvo što dogoditi. Odsad ćemo sve raditi po knjigama!
Mile je imao sreću da je taman tih dana u u Slobodnoj Dalmaciji izašao Domagoj Živković, koji je uz Tomislava Duvnjaka iz Vodica ovih dana pokrenuo udrugu "Ultra Extra". Bio je podstanar u njegovoj zgradi, a radio je kao šef u kamenolomu "Izgradnje". Žena mu je kći nogometaša Nikice Cukrova.
– Nisam imao ni primisli da ni on ni ona imaju ikakve veze sa zemljom, sve dok nije izašlo da je dobio zlatnu medalju u New Yorku. I priđem ja njemu, u međuvremenu je on dao otkaz u firmi, bavi se samo maslinama. I došao je on do mene u Krković, bio je zadovoljan kako sam radio i nagovorio me da se prijavim na natjecanje u Vodicama, na Dane mladog maslinovog ulja, koje je bilo prvo na redu. Bila je to 2021. godina, Domagoj mi veli: "Mali si još da ideš negdje dalje, nemaš puno maslina ni ulja."
I sjećam se, zove mene Damir Buntić, koji je tajnik Udruge dalmatinskih uljara, vidim neki nepoznat broj na poslu, i pita me: "Daj, molim te, reci mi što si ovo stavio u bocu?" I ja zbunjen, velim: "Stavio sam miks tri sorte, grossa di spagna, oblicu i leccino."
"Čuj, ma da nisi ti stavio neko kupovno ulje?" bio je nepovjerljiv Buntić, jer stvarno je bilo čudno da netko kod nas ima tu u Dalmaciji iznimno rijetku španjolsku sortu maslina, i to još u takvim, većim količinama.
"Di su ti masline?" "U Krkoviću, možete slobodno doći pogledati, a ako mi ne vjerujete, pitajte slobodno Domagoja Živkovića, on je bio, on me i nagovorio da se natječem", velim ja, a Buntić mi veli: "Čuj, pripremi se, ulje ti je izvanredno, ušao si u top deset proizvođača ulja, praktički na cijeloj obali, u Vodicama se natječu ne samo iz Dalmacije i Istre, Hercegovine, nego i iz Slovenije."
Ja u top deset, a Domagoj, u kojeg sam gledao kao u Boga, 130! Meni je to bilo nepojmljivo. I veli ti meni Domagoj tada, na dodjeli: "Nemaš što čekati. Napravio si vrhunsko ulje. Kupi novce i ideš s nama u New York." Tako sam upoznao i Tomislava Duvnjaka, kod kojeg sad stalno prerađujem ulje u njegovoj uljari, odnosno u Centru maslinovog ulja "Sveti Ivan" u Vodicama. S njima sam sada i u udruzi "Ultra Extra", u kojoj je još i odvjetnik Vjeran Paić. Skupio sam tih 400 dolara koliko je trebalo... i čekao! – veli mladi uljar.
Tko čeka...
A poznato je – Tko čeka, taj i dočeka, pa je i on dočekao Gold Award Winner 2023. za svoj Bilić Blend, od grosse, oblice i leccina, tih 60-ak stabala, koliko ih ima na Brigu, te još na dva mjestu u Krkoviću po dvadeset, i 15-ak u Bilicama. Sve skupa stotinjak i nešto maslina, od kojih su ove godine imali 230 litara maslinova ulja, a lani 250 litara. Pakiraju ga u boce od pola litre, a prodati ga nije problem, s obzirom na kvalitetu i zlato iz New Yorka. Organsko je, veli, iako nema ekološki certifikat.
– Sve je bilo navrat-nanos. Nisam imao ni bocu, ni etiketu, ništa. Ali ispalo je dobro. Gore mi je bilo u Vodicama nego u New Yorku, jer tada sam već znao da mi je ulje dobro. U Vodicama sam rekao ženi: "Samo da se ne osramotimo, kao u Sukošanu. Kad bi dobili barem broncu! Bilo bi odlično!" A mi u top ten! I mojima je u firmi, u Javnoj ustanovi za održavanje sportskih objekata grada Šibenika, bilo jako drago – govori Mile Bilić.
A kako je ta grossa di spagna, ta zagonetna španjolska sorta masline stigla u Krković, ostat će zauvijek tajna, jer posadio ju je baš njegov pokojni otac Mile, koji je imao 30 godina kada je poginuo. Tko zna kako je on do nje došao, gdje je nabavio taj tada – ali i sada – egzotičan sadni materijal, kojim kanalima, pred rat, kada se te 1988. godine oženio, to ne zna ni majka koja je s njim maslinik sadila. Ako je to, na koncu, uopće bitno...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....