Ljude možeš pripoznati po hodu. Odma znaš odakle je ko. Kako? Lipo! Kad vidiš čovika kako žuri, odmah znaš da je sa sela. Jer, čeljade iz grada iđe lipo, polako, s noge na nogu, s rukama na guzici, šeta, gleda okolo, kako će ubit vrime do ručka. A ovaj sa sela, on zabije galvu u zemlju dok hoda, ne vidi ništa oko sebe, jer mu je dosta i svoje muke, on ne zna di će prije, on jedno radi, a već na drugo kasni, njemu je kratak dan, najradije bi obavija dva posla odjedanput da može!
Eto, tako nas je s podsjećanjem na tu staru izreku svog prijatelja Bore Raka podsjetio vinar Ivica Džapo kad smo ga tražili kući u Oklaju.
- Eto me, sad ću ja, mora san samo nešto obavit odu u vinogradu! - čuli smo se mobitelom. Jer, dok smo mi dolazili Ivica je iskoristio vrijeme da poriže dvadesetak panja, pomogne radnicima, skine lozu s njih dok je još na vrime, dok nije počela 'plakati'. Jer, neka je još ledeno, neka bura puše, proliće je na vratima, ćuti se već u zraku i brzo će, priko noći, vrime prominiti, ugrijati, kako to već kod nas zna ići, pa će i pupi na lozi krenuti.
Obiteljski posao
Jer, Ivica Džapo i njegova obitelj su jedni od većih vinogradara u Oklaju, u prominskom kraju. U njegovom je podrumu dovoljno kapaciteta za tri, pa čak i više vagona vina, iako je lanjske godine proizveo oko dva vagona i nešto vino. Mora uvijek imati više praznih 'bačava' odnosno 'inox' tankova, da bi vinarija mogla funkcionirati.
Najviše je, naravno, maraštine i poznatog oklajskog debita, od bijelih sorti, te još merlota i lasina, još jednog prominskog bisera, od crnih. Te su četiri sorte dominantne. Ima tu još nešto sitno chardonnaya i sauvignona, ali to je tek samo da se spomene. On i brat Dražen imaju zajedno oko šest i pol hektara vinograda, oko 32.000 panja, što na OPG-u, što na tvrtci Lasin d.o.o, što je zapravo obiteljski posao, uz četvero stalno zaposlenih i već godinama su sinonim za prominsko vinarstvo. Kojem zadnjih godina - nije lako.
- Imali smo, da nije ništa drugo, tu nepredvišenu pandemiju, koronu, što je bio jedan veliki problem. Zatvorili su se restorani, nisu radili, a oni su bile naši veliki kupci, i doći do tržišta i novih kupaca preko noći, nije bilo nimalo lako. U 2020. godini smo imali značajan pad prodaje, više od 50 posto – priča Džapo koji je ekonomist, pa svemu voli pristupati analitički, s brojevima.
Jer, uvijek je nešto, jučer je to bila panddemija, danas je to rat u Ukrajini, za kojeg još nije jasno kako će se odraziti na turizam, i turističku sezonu, a hoće, svi znamo. Čovjek unatoč svemu, uvijek mora raditi i praviti neke planove, an temelju mogućnosti. A one su, što se Promine i vinogradarstva tiče, velike.
- Mi nismo iskoristili ni deset posto mogućnosti i potencijala kojeg nudi ovaj naš prominski bazen. Za usporedbu, prije 50 godina, smo mi na ovom prostoru imali više od dva milijuna panja, a danas nisam siguran jesmo li mi na nešto više od deset ili petnaest posto od tog broja, na nekih 250 ili 300 tisuća panja vinove loze. A što se tiče ljudi, mi smo, kažu, 1833. godine, kada je općina Oklaj osnovana, imali više od šest tisuća stanovnika, oko šest i pol tisuća. To je bilo prije 140 godina. Iza drugog svjetskog rata, nakon demografskih gubitaka i stradanja koje je donio rat bilo nas je oko sedam tisuća, a sada nas je na području cijele općine oko tisuću, ili čak manje od tisuću. I to je naš veliki problem.' - navodi Džapo.
Samo loza izdržala
Koliko je to prominsko vinogradarstvo žilavo i koliko je loza zapravo blagoslov ovog kraja, dokazuje i prošla godina, koja je imale ekstremne klimatske nepogode. Temperature su bile nezapamćeno visoke, čak i do 40 stupnjeva, u vremenu od 20. lipnja do 1. rujna, bilo je malo padalina, a 60 posto dana bilo je vrućina od 30 do 35 stupnjeva.
To su, ipak, ekstremni uvjeti i unatoč tome, od svih poljoprivrednih kultura, jedino loza nije podbacila. Dala je jednu prosječnu berbu, po količini, a po kvaliteti čak i iznad prosjeka. A sve drugo je bilo za zaborav - ni bajama, ni smilja, ni krumpira. Dakle, za lozu ovaj naš bazen je bogomdan, kao i za uzgoj ovaca, koji daju vrhunsku janjetinu, što zajedno s turizmom daje sveto trojstvo od koje bi mogao živjeti cijeli ovaj naš kraj.
A županija i država bi trebala na svim razinama, pomoći i podržati sve one koji se s tim žele baviti. Mi smo klimatski jači i od Istre, ovo je podneblje bogodmdano – Krka, Promina, Velebit i Dinara. Mi se, s ovom mikrolokacijom možemo staviti u vrh svjetskih proizvođača vina i janjetine. Ima tu nekoliko vrhunskih proizvođača, ljudi koji drže ovce, kao što su Bagić i Zelić, od kojeg uzimamo ovčiji gnoj za vinograd. - priča nam Džapo o svijetlim točkama, odnosno ljudima koji u zagori žive i rade, privređuju u okolnostima koje nisu nimalo lake.
Jer, nije samo veliki problem Promine – ali i cijele naše zagore - to što nema ljudi, što je depopulacija učinila svoje, nego i njihova dobna struktura. Sve su to stariji ljudi, malo je mladosti, pa je poljoprivreda spala na radnike koji su 50 ili čak 60 plus, barem što se godišta tiče. I koji su, kao i Džapo, svakodnevno, na pola puta između Šibenika, u kojem žive, ili imaju kuću, i Promine, u kojoj nastoje nešto raditi, i ne zapustiti očevinu i imanje. Nažalost, dosta je primjera da nakon smrti starijih Prominjana, njihovi potomci kojih je dosta po Splitu, Zagrebu, ili po svijetu zapuštaju i imanja i vinograde, po pet šest tisuća panja, koje više nema tko raditi.
Zatvoreni 'dvorci'
A kuće, prave vile i dvorci, koje su podigli i obnovili na didovini, otvaraju se jedan ili dva puta godišnje, kad se dođe na vikend ili godišnji. Ipak, Džapo se nada da će svoje učiniti razvoj turizma u Zagori i da bi to mogla biti iskra koja će, zajedno s vinom, janjetinom, sirom i pršutom, preokrenuti demografske trendove.
- Evo, za ilustraciju, ovdje je prošlu godinu naletio glumac Dušan Bućan, sa suprugom, tadašnjom curom, subota popodne. Poslao ih Zvone Marin, iz Drniša, poznati naš pršutar, u kojeg su kupili pršut, tražili su vino, domaće autohtono, a išli su u Knin, u kojem će spavati, u kojem se bile trke motora. I tako su ljudi došli, i zadržali se tu, od četiri popodne, do devet navečer, sjeli zajedno s nama, uživali u ovom našem kraju, u vinima. I kada su pravili svadbu, prije pola godine, u nas su uzeli vino, i prije mjesec dana su isto tako naručili dvadesetak litara. Ljudima se, dakle, svidio ovaj naš kraj, naša vina, spiza, gostoprimstvo, jednostavnost. Kako se svidjelo njemu, i gospođi, tako će se svidjeti i drugima. Samo nam treba malo vremena – uvjeren je Džapo.
