Tek kad godine prođu, čeljade se uvjeri koliko je naš stari svit bija pametan i s kolikim je, mada nepismen i bez škole, znanjima važnim za svakodnevni opstanak baratao.
Eto, petero iskusnih zagrebačkih planinara zamalo je prije neki dan zaglavilo u kanjonu Čikole, i morali su ih spašavati kolege iz šibenskog HGSS-a samo zato što su, kaže nam pročelnica Blanka Lučić, malo zanemarili staro planinarsko pravilo koje kaže – ljeti se u Dalmaciji ne planinari.
– A ako se već planinari, onda se krene rano ujutro, pred svitanje i izabere neka turica koja se može završiti do 10 sati ujutro, kada bi trebalo biti doma, u hladu – veli Blanka, isto ka da slušan moju pokojnu babu Tonku koja se svih svojih 102 godine držala tih naputaka kada bi zoron išla u brdo, a vraćala se najkasnije do deset, prije nego "žarkan" upeče, a iz kuće ponovno izlazila "za poslon" tek kad bi sunce palo, oko četri i po, pet popodne.
– Bio je jako vruć dan, toplinski val, koji u kanjonu ima još jači, dupli efekt, i ljudi su dehidrirali. Pozvali su pomoć, da se ne mogu dalje samostalno kretati, mi smo dobili dojavu oko 14.30, vrlo brzo su tamo bili kolege iz stanice HGSS-a u Drnišu. Jedan je odmah krenuo iz Šibenika, a nakon toga je došlo i nas još devet za slučaj da ih bude trebalo nositi, ili izvlačiti, kao nekakav "back up". Srećom, nije trebalo ništa, oni su se odmorili, donijeli smo im vode, rehidrirali su se, i sve je bilo O.K., izvukli smo se svi skupa za sat i pol. Ljudi su, inače, iskusni planinari, dobro opremljeni, znaju, brzo su došli sebi, ali, eto, dogodi se i najboljima – veli pročelnica.
A mi samo dodajemo svima ostalima – pa vi podcjenjujte kanjon Čikole. Nije zaništa tu sniman i Winnetou!
Eto, taj opisani događaj od nedjelje samo je zadnji – a nikako ne i posljednji – u nizu aktivnosti u kojima su sudjelovali članovi šibenske stanice Hrvatske gorske službe spašavanja, koja inače broji 36 članova plus još njih četvero koji su trenutačno u statusu promatrača.
– Da vidimo i mi i oni hoće li moći odgovoriti izazovima – veli Blanka, koja za razdoblje od 1. siječnja do 29. kolovoza navodi točno stotinu aktivnosti u kojima je sudjelovalo ukupno 679 sudionika, koji su tome posvetili 21.723 radna sata svog života i slobodnog vremena. Svaka čast, cure i dečki! Samo na akcijama spašavanja, potrage i intervencija – kojih je bilo 27 – proveli su 742 sata, u njima je sudjelovao 121 sudionik, što zapravo znači, kada se zna ukupan broj HGSS-ovaca, da je svaki član u njima sudjelovao najmanje tri ili više puta!
– Imali smo i aktivnu sezonu požara, jer s obzirom da smo od prošle godine u sustavu Civilne zaštite, kada god bi se stožer CZ-a nekog grada i općine digao, bili smo i mi pozvani. Od 17. do 27. kolovoza imali smo na požarištu 724 sata s 21 članom. Provodili smo evakuaciju stanovništva u selu Tarle i Buve 21. kolovoza, pa dan poslije evakuaciju Bribira, pa evakuciju nepokretne osobe iz sela Macure 23. kolovoza, više dana smo pomagali u čišćenju pristupnih puteva za vatrogasce, obavljali svakodnevnu logistiku i dostavu hrane i pića za gasitelje na terenu, i naravno pomagali u gašenju požara – nabraja jedina žena na mjestu pročelnice stanice HGSS-a u Hrvatskoj i kima potvrdno glavom na našu konstataciju.
Dakle, to je odgovor svima onima koji su proteklih dana pitali gdje su HGSS i CZ dok je gorjelo?
– Upravo tako. HGSS ne gasi vatru, ali radi sve ono što olakšava onima koji gase, rad na požarištu. Naš cilj je da budemo dio civilnog društva, da zajednica ima koristi od nas, i da bude što manje potrebe za našim intervencijama. Ima li ih više ljeti? Pa, ljeti ima više posjetitelja u našoj županiji, turista, ali posla ima i na proljeće, kada krenu poljoprivredni radovi. Naša županija, na žalost, sve više stari, mladi ljudi odlaze sa sela, tako da starima nema tko pomoći, čuvati ih, pa se izgube u polju, dehidriraju, pothlade. Takvih situacija ima i na jesen, u sezoni maslina, ljudi se lako i ozlijede, pa imamo više poziva za intervencije nego inače...
A ta želja da se pomogne bila je nit vodilja i Drnišaninu Mislavu Čupiću koji je u HGSS-u od 2014., a planinar je od 2005. Trebalo je, veli, najprije završiti prvu pomoć, pa tri osnovna, obvezna tečaja i nakon toga položiti za gorskog spašavatelja. Sve skupa je to trajalo godinu dana, i još godinu dana stažiranja.
– Uzima li angažman u HGSS-u puno vremena? Pa uzima. Ja sam, srećom, sam svoj poslodavac, trgovac, pa ne moram moliti šefa da me pusti, ali se poslije moram pravdat sam sebi – smije se 39-godišnjak, koji kaže da se, zasad, ne buni ni žena zbog čestog i višednevnog izbivanja iz kuće.
– Iskustva su mi super, upozna se dosta ljudi, dosta prijatelja, svi slično razmišljaju. Zadovoljstvo je veliko kada se nešto dobro odradi, a preduvjet je svega da voliš prirodu, voliš društvo i da se odazoveš kad treba ići negdje u akciju, na spašavanje ili neku drugu aktivnost. Bilo je, recimo, i situacija kad sam morao ići i s nekog dječjeg rođendana. Djeca su već velika – 17, 15 i 7 godina – pa i oni razumiju o čemu se tu radi, zašto tata mora ići – govori nam Čupić, kojeg je, kao i sve Drnišane, najviše kosnuo požar na Promini, na kojoj je stradala stoljetna borova šuma, za koju je pitanje hoće li se ikad više u potpunosti obnoviti. Bez nje panorama Drniša teško da može više biti ista, to je golema rana – i šteta – što ju je požar ostavio u pejzažu.
Planinarska i speleološka škola bila je ulaznica u HGSS i za Šibenčanku Antoniju Viljac, koja je u HGSS-u od ožujka 2016. godine. Po struci je diplomirana ekonomistica, a sreća u nesreći je što je nezaposlena pa u HGSS-u provodi više vremena nego što bi mogla da ima radnih obveza.
– U zadnje vrijeme ima dosta biciklističkih utrka, osobito brdskih, trail utrka, u razdoblju proljeće – jesen, pa smo mi članovi HGSS-a angažirani u osiguranju.
I Antonija će kazati kako su HGSS-ovci kao jedna velika obitelj, svi se uglavnom znaju još otprije iz planinarskih klubova, drniškog, šibenskog "Mihovila" i kninskog "Troglava", a tu su cure i dečki iz penjačkog kluba "Teton", pa novog planinarskog kluba "Sveti Jere" iz Skradina. Ima i onih koji su se u HGSS-u upoznali, ima tu već dva ili tri friška para koji bi uskoro mogli i ozakoniti svoju vezu, što znači, smiju se, da HGSS-ovci ne rade samo na čuvanju županije, nego i na njezinoj demografskoj obnovi. Iza Antonije je i uspon na Mont Blanc, a nedavno se vratila i s uspješnog uspona na El Brus, gdje je bila sa svojim mihovilovcima – Josom Gracinom, Anitom Živković, Ankom Dujić, Damirom Pešićem, Zoranom Kolumbom i Leonardom Grubelićem.
A za razliku od visina koje privlače Antoniju, Anu Mijić privlače dubine. Bila je na nekih – 737 metara u Kiti Gaćešinoj, koja se nalazi na Crnopcu pokraj Gračaca. Kita zapravo znači vrh, nema nikakvih prostih konotacija, a Gaćeše su selo, prezime.
– A želja mi je prijeći tisuću metara dubine, jer tu ima i Slovačka jama u Sjevernom Velebitu, pa Lukina jama. To je izazov, doći tamo gdje nitko prije tebe nije bio. Strah, hladnoća? Ma kakvi, mi smo dobro opremljeni kada idemo dolje, utopljeni, pa kad se krećemo – a dolje je temperatura oko pet stupnjeva – čak zna biti i vruće. U jamama se i spava, u vrećama. Moj najduži boravak u špiljama je bio pet dana, a ima onih koji su boravili i deset. Vodila sam i dvije speleološke škole, bilo je vrlo zanimljivo. U zadnjih nekoliko godina je povećan interes mlađe populacije za HGSS-om, planinarskim školama, to je postao neki trend – veli nam Ana, koja potvrđuje da se sve može kad se hoće. Ona radi u Splitu, u "Ericcsonu", kao programer, softver inženjer, po struci je matematičar, živi u Šibeniku, iz kojeg svaki dan putuje, udana je.
– Posrećilo mi se da imam šefove koji imaju razumijevanja, obitelj koja ima razumijevanja, prijatelje isto tako. Eto, Antonija mi je vjenčana kuma, ali nisam joj bila na 30. rođendanu jer sam bila na državnoj vježbi spašavanja na Ponaru iznad Gračaca!
A veselo je bilo i na zajedničkom slikavanju. Netko je tamo vikao na fotoreportera Nikšu: "Pa gdje ćeš nas tamo poredati uza zid Gradine, uz rub kanjona. A što ako se kome od nas što desi, ko će nas spašavati?!"
I sve se ori od gromoglasnog smijeha, obilja dobre volje, netko drugi viče – bit će da je to vazda raspoloženi kolega Momir Karabuva Mošo s HTV-a – "Ajmo, uvlači drobove." Pa onda idu zasebno slike Nadzornog i Upravnog odbora, pa samih žena. I s njima kujice Bete, koja je glavna u akcijama potrage i spašavanja.
Mrtvog kolegu spuštao s vrha Dinare
Oženjen je i 42-godišnji Milan Kalat iz Radučića ima dvije curice od četiri i sedam godina, Mariju i Martu; one su najviše s mamom kad tata uzme opremu i ode u HGSS. Nezaposlen je, šuška nešto s kamiončićem, snalazi se, pa barem s te strane nema problema. A na terenu bude svega, i lijepih i tužnih trenutaka. On osobno pamti prošle ili pretprošle godine kada je kolegu planinara iz Zagreba spuštao s vrha Dinare, na kojoj je – umro. Na samom vrhu! Izdalo ga je srce! Planinar iskusni, 50-ak godina, došao je na vrh Hrvatske i umro. Sve puno simbolike, kolega, planinar, natjera te malo da se i sam zapitaš o smislu života, svega... – veli Kalat, a onda nakon uzdaha, udre odmah u vedrije tonove: "Ipak, lijepo je biti dio toga svega, družimo se, prijatelji smo i u službi i privatno, pomažemo se na sve moguće načine, i kad treba nešto raditi i zaraditi..."
Evo tko je sve došao
A kako je rijetkost na jednom mjestu okupiti čak 26 članova šibenske stanice HGSS-a, red ih je barem poimence nabrojiti: Tatjana Bračanov, Mario Blatančić, Anton Vukičević, Renato Pulić, Antonija Mihaljević, Aida Barišić, Teo Barišić, Ana Mijić, Antonia Viljac, Ante Ercegović, Željka Gverić, Dragan Zjalić, Dijana Španja, Momir Karabuva, Mićo Medaković, Hrvoje Bratić, Zvone Cigić, Ive Barišić Bajs, Ilija Marušić, Nikica Jelić, Mislav Čupić, Milan Kalat, Blanka Lučić, Željko Vukušić Bure, Stjepan Škrljin i Željko Vukušić.