Opće je poznato da se čovjek puno bolje sjeća nekakvih detalja iz svog djetinstva i rane mladosti, nego onoga što se dogodilo prije dvije-tri godine. Meni je, premda je prošlo već 44 godine, u 'friškom' sjećanju davna 1974. godina. E te godine, s odličnim sam završio peti razred osnovne škole u mojim Vodicama. Pred ljeto sam se sa svojim mještanima silno radovao uspjesima "Hajduka" koji je na krilima Jerkovića, Šurjaka, Žungula, Mužinića i Oblaka osvojio titulu državnog prvaka. To ljeto održano je Svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj, a u legendarnom finalu slavio je 'Elf' golovima Gerda Mullera i Breitnera s 2:1 protiv Cruyffovih 'tulipana'. Iz glazbenog svijeta pamtim da je u to vrijeme globalno popularna Eurovizija održana u Engleskoj, a pobijedila je ABBA s bezvremenskim hitom 'Waterlo'.
Tu 1974. pamtim i kao godinu u kojoj je zapravo započeo turistički boom Vodica. Uz hotele Imperial, Punta i Olympia, sagrađene nekoliko godina prije, počeo se masovno puniti i privatni smještaj, a Vodice su od malog i siromašnog težačkog mjesta postale poznato turističko odredište.
A ove 'opjevane' 1974. g. u vodičkom hotelu Punta, tada kao 17-godišnjakinja, počela je raditi Neda Perica. Ona je 'posljednja lasta' iz 'plejade' brojnih vrhunskih vodičkih konobara koji su svojom kvalitetom obilježili rad ovog hotela od deset katova smještenom na poluotoku Punta.
-Je, već je 44 godine prošlo od mojih početaka u Punti, a kao da je jučer bilo. Prvo ljeto počela sam kao servirka, a već od idućega sam postala konobarica i tako do dana današnjega. Premda je težak posao, ne bih u njemu toliko dugo ostala da ga nisam zavoljela od prvih dana i još ga jednako volim – s osmjehom na licu i tihim glasom kazuje nam 61-godišnja Neda na početku našeg razgovora, u Aperitiv baru hotela Punte.
Njezina ljubaznost, susretljivost, besprijekoran rad i profesionalni odnos, uz ogromno iskustvo, bili su presudni kod šefova i vlasnika hotela da Neda zadnji deset godina radi na Aperitiv baru, nasuprot recepcije, da je ona bude ta osoba koja ostavlja onaj prvi dobar dojam gostima koji dođu ljetovati ili prenoćiti u Puntu.
-Najveći dio svog radnog vijeka provela sam kao konobarica u hotelskom restoranu, posluživala sam doručak, ručak i večeru. Osim Punte, radila sam i u Olympiji, drugom hotelu nekadašnjeg poduzeća 'Vodičanke' koja se ugasila nakon pretvorbe i privatizacije – priča nam Neda Perica.
Sa svojih 44 godina konobarskog staža, Neda je jedna od najdugovječnijih žena u ugostiteljskoj branši na Jadranu, pa i u cijeloj Hrvatskoj. Molim vas, kaže nam Neda, spomenite i moju kumu Mariju Kartelo, otprilike skupa smo počeli raditi u 'Vodičanki', ona u Olympiji, a ja u Punti.
Što se promijenilo u konobarskom poslu, kako je to izgledalo nekada, a kako danas, imali razlike – pitali smo Nedu.
-Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća hotelski gosti bili su znatno imućniji i galantniji od današnjih, najviše je bilo Nijemaca i gostiju iz skandinavskih država Norveške i Danske. Njihovo ljetovanje trajalo je u pravilo po tri tjedna, a danas imamo najduže jednotjedne goste. Prije su se organizirale svečane večere ili gala-večera kako smo ih zvali, nadalje, doručke smo gostima servirali po sobama. Gosti su bili veće platežne moći. Od bakšiša ili napojnica, konobari su mogli mjesečno zaraditi još dvije plaće, a danas to više nije tako – otkrila nam je Neda.
Upravo su današnje niske plaće, kaže ona uzrok što danas pred početak turističke sezone nedostaje konobarskog osoblja i zbog čega se radna snaga mora 'uvoziti' iz susjednih i drugih država.
-Današnja konobarska plaća od četiri tisuće kuna ne može zadovoljiti potrebe naših domaćih mladih ljudi, a gosti nisu izdašni s napojnicama kao nekada. S takvim primanjima ne mogu ni pomišljati na zasnivanje obitelji, pa u potrazi za golom egzistencijom odlaze u inozemstvo. U današnje vrijeme, s obzirom na troškove života, realna konobarska plaća trebala bi biti minimalno tisuću eura. Primjerice, sin Mile krenuo je mojim stopama i nekoliko godina konobario po vodičkim lokalima. No, zbog malih primanja je odustao i sada radi u jednoj šibenskoj tvornici – kaže Neda Perica.
Spomenula nam je s ponosom Neda i svog drugog sina fra Ivicu Pericu, koji je završio teologiju i sada je svećenik u Imotskome.
-Za ovih 44 godina rada ni dana nisam bila na bolovanju, ako se izuzmu dva porodiljna dopusta. Odista me je zdravlje poslužilo i nisam imala nikakvih zdravstvenih tegoba, unatoč tome što je konobarskih posao naporan i psihički, a pogotovo fizički. Od prošle godine malo me zateže kralježnica, ali ništa strašno. Namjeravam konobariti još najmanje dvije godine, pa ću onda u mirovinu. A možda i produžim, ako gazde pristanu, jer konobarstvo je moj život i još me uvijek ispunjava radošću – priča nam Neda.
- U ovom poslu stalno si u kontaktu s ljudima sa svih strana svijeta. U Punti se održavaju i brojni seminari i kongresi naših domaćih stručnjaka, pa uvijek dok radiš na Aperitiv baru popričaš s njima, zabavno je. No, posebno me raduje kad se sretnem sa starim gostima koji su ljetovali u Punti prije tridesetak godina. Evo nedavno je došla nekolicina Norvežana koji su ljetovali krajem osamdesetih godina. Neizmjerna je sreća kad te se sjete nakon toliko godina i kažu da se u Punti osjećaju kao kod kuće, ponajprije zbog nas osoblja, dobre hrane, ljepote i čistoće hotela – zaključila je Neda Perica.