Nedjeljko Marinov dobitnik nagrade za životno djelo poručuje - da se opet rodim, opet bih bio učitelj (FOTO)

Često čujemo fraze kako je neka nagrada stigla u prave ruke, ali kada je riječ o Nedjeljku Marinovu, onda činjenica da je ravnatelj Osnovne škole "Primošten" friško nagrađen - krajem prošle godine - godišnjom Nagradom "Ivan Filipović" ne samo da nije fraza nego se onima koji su je dodijelili može slobodno reći: "A šta ste dosad čekali?!" Za neupućene, Nagrada "Ivan Filipović" dodjeljuje se od 1964. godine za najznačajnija ostvarenja istaknutim prosvjetnim djelatnicima, znanstvenicima i stručnjacima - kao godišnja nagrada - te istaknutim prosvjetnim djelatnicima, znanstvenicima i stručnjacima čiji je pedagoški ili znanstveni i stručni rad trajan doprinos odgojno-obrazovnoj djelatnosti u RH - za životno djelo.

A kako drukčije nazvati ono u kojem je Nedjeljko Marinov punih 40 godina.
- Počeo sam raditi u prosincu 1977. godine. Imao sam tada dvadeset i jednu godinu, završio sam Pedagošku akademiju i počeo sam raditi ovdje u Burnom Primoštenu, učitelj sam bio od petog do osmog razreda. Predavao sam povijest i geografiju. Onda smo imali na prostoru Primoštena tri osnovne škole, s više od 300 do 350 đaka. Danas, nakon četrdeset godina, mi na prostoru općine Primošten imamo samo ovu školu, bez područnih škola, i ova je potkapacitirana i ove je godine polazi 170 učenika. Mi smo se, dakle, prepolovili u ovih četrdeset godina. A kada bismo po broju razrednih odjela gledali, to je smanjenje još drastičnije. Imamo samo jedan "b" razred, to su sedmaši, a sve drugo imamo po jedan razred, samo "a".

Ali nije to tako samo u Primoštenu. Ja san kao mladi učitelj radija i na Brdima, u Splitu, kad nije još bila škola "Ravne njive", i mi smo na ekskurziju išli sa šest autobusa osmaša. Mislim da to dovoljno govori sve - veli ravnatelj za Slobodnu Dalmaciju o početku svojeg prosvjetnog puta.

Nakon Primoštena radio je na zamjenama, u Kaštelima u srednjoj školi - tada je Kemijska škola bila u Sućurcu, Poljoprivredna škola u Nehaju - na Brdima u nekoliko navrata. - I onda sam od početka osamdesetih do devedesete radio po pola radnog vremena u Primoštenu i Prgometu, da bih početkom 1992. godine postao ravnatelj u Muću i petnaest godina sam bio ravnatelj Osnovne škole u Muću.

- Ja sam u Muć došao s namjerom ostati tu godinu-dvije, dok se ne pronađe kakvo drugo misto, međutim ti ljudi su me osvojili, i prihvatili kao svoga, najrođenijeg. Odmah smo pokrenuli osnivanje podružnice Matice hrvatske, natječaje za likovne i literarne radove, dječji festival, pa kad smo vidjeli da nam fali KUD, i njega smo osnovali. I kada se više nitko nije nadao da ću otići iz Muća, dogodila se ponuda jednog dijela zaposlenika škole u Primoštenu, koji su pitali: - Bi li se ti vratija korijenima? - priča za Slobodnu Marinov, priznavši kako ga je ta ponuda zaintrigirala.

A lako je pogoditi i zašto. Marinov je Primoštenac, koji je kao dijete, s dvije godine, iz Primoštena otišao živjeti u Baranju, u Bilje, tamo je završio čak dva razreda osnovne škole, doživio i veliku poplavu 1965. godine. Nakon koje se njegov otac vratio s djecom u Kaštela, vidio je da to nije okruženje za njih Dalmatince, u koje je njegov stric otišao "vlakom bez voznog reda".

- I tako sam ja početkom 2006. godine došao u Primošten. U Muću sam bio predsjednik Matice, i predsjednik KUD-a, u općini sam bio i član Poglavarstva dok su poglavarstva funkcionirala, tako da san kreira i onu zonu u Muću "Prisike 0", sada se ona razvija u "Prisike 1", čak smo bili i kod tadašnjeg predsjednika Mesića. Ja sam bio zadovoljan Mućem, Mućani su bili zadovoljni sa mnom i bilo mi je lipo.

Međutim, iako se kaže da je teško biti prorok u vlastitom selu, ja sam imao u glavi ideju da ako sam sve to napravio tamo a ništa ne napravim u svom rodnom kraju, onda je sve uzalud... Izabran sam, mislim, sa svim glasovima školskog odbora i to mi je onda dalo unutarnju snagu da počnem rad na svojim idejama.

Iskustva Muća su mi uvelike pomogla, tako da sam odmah odabrao najbliže suradnike i započeli smo sa stvaranjem školskog kurikuluma koji je imao težište na primoštenskoj baštini. Odmah, prve godine smo pokrenuli dječji festival, a od sljedeće godine smo pokrenuli "Poj riči materinske", literarno-likovni natječaj, čija se završna priredba događa u danima hrvatskog jezika. Tu sudjeluju učenici s područja tri države - Hrvatske, BiH i Srbije - sveukupno 80 do 110 škola s oko petsto likovnih i literarnih radova. Od prvog natječaja mi tiskamo zbornik radova, pa danas imamo već pravu malu knjižnicu, jer smo lani imali deseti, jubilarni, a ove godine smo već proveli jedanaesti natječaj, pa se priprema već jedanaest knjižica tih dječjih radova koja je registrirana u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci.

Isto tako, pokrenuli smo uređenje našeg prostora, jer škola ima oko dva hektara dvorišta, koji nakon uređenja škole nije bilo priveden svrsi - priča ravnatelj za Slobodnu Dalmaciju.
- Mi smo to prekrčili, stvorili smo jedan primoštenski vinograd, s oko 1500 loza, pa smo dosadili još novih maslina što su morale ići ća s Bucavca i taj dio smo uredili po principu čuvenih primoštenskih vlačica, u kojima su posađene loze babića, a baza nam je bila primoštenska čipka. I tako smo u taj naš vrt stavili sve najvažnije simbole Primoštena i primoštenske baštine - lozu, vlačice, čipku, ali tu je i maslina, i suhozid, motika.

Dakako, nije se stalo samo na tome, nego je u tom ogromnom prostoru od dvadeset tisuća kvadrata uprizoren i park hrvatskih branitelja.
- Ja sam vam od 2008. godine i predsjednik Kulturnog sabora Zagore, od utemeljenja do danas, i obilježavajući Meštrovićeve dane u Biblijskom vrtu u Kaštelima, san vidio i to mi se svidjelo, postavljene kamene monumente. Pa smo i mi odlučili postaviti monumente u naše vlačice. Dosad smo ih postavili u spomen na branitelje Vukovara, jedan za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana, te jedan za Filipa Gaćinu Bilina, koji je sa svojim poklikom "Oba dva, oba dva, oba su pala" ušao u povijest Domovinskog rata. Filipu sam ja bio razrednik, bio je učenik naše škole. I sada kad govorimo učenicima o Domovinskom ratu, rujanskom ratu, mi zapalimo svijeće ispred spomen ploče na monumentu našem Filipu i učenici na jedan sasvim drugačiji način, stječu nova znanja i lako pamte činjenice vezane za naše nedavnu povijest. Isto tako, za obljetnicu pada Vukovara, počeli smo je u školi, paleći svijeće ispred monumenta, a onda smo u dogovoru s općinom Primošten organizirali mimohod koji je išao od škole sve do središta mjesta, gdje su svi zajedno i djeca i mještani zapalili svijeće. I bio je to za sve događaj koji će pamtiti - veli ravnatelj i ističe:

- Cilj svih ovih aktivnosti je bio da pronađemo prostor za svakog našeg učenika, jer ova naša redovna nastava najčešće prepoznaje one najuspješnije - u matematici, likovnom, literarnom izražavanju. Ali ima djece koja se ne pronađu u ni jednoj od tih aktivnosti, ali će se pronaći u održavanju školskog vrta, u održavanju parka branitelja, ili će složiti binu, kad imamo neku svečanost, vješta su u rukama. A to je život, svako od nas u životu ima neko mjesto, valja ga naći kako bi bili od koristi sebi i zajednici. Dijete na taj način gradi samopoštovanje i zadovoljava sve one temeljne potrebe i izgrađuje se u odgovornog građanina ovog društva. A to i jest cilj. Problem naše škole sam vidio i kroz svoje troje djece - daje znanje, ali ne izgrađuje samopoštovanje. To mi je želja bila i za svu našu dicu koja su u školi - pronaći nešto čime ću ih razveseliti da požele u nju doći - zaneseno priča Marinov.

I što se mene tiče, da nije napravio ništa drugo, već samo te riječi bile bi dovoljne da mu stisnem ruku i kažem - svaka čast ravnatelju.
Ali ima tog još. Pored svega, ravnatelj je uspio i magistrirati, pa i doktorirati. Magistrirao je u Muću na temu "Demogeografska obilježja i procesi u srednjodalmatinskoj zagori na primjeru općine Muć" a onda je doktorirao 2013. godine "Demogeografska obilježja i procesi u šibenskom kraju" što je dvije godine poslije objavljeno i kao knjiga.

- Budućnost baš nije blistava. Mi danas s trenutnom strukturom stanovništva više ne možemo donijeti ni jednu demografsku mjeru koja može dati promjenu. Možete vi mojoj ženi dati milijun kuna za dite, ona više ne može roditi! To je naš problem. U doba kad Primošten nije imao turizma na prostoru je živjelo 5,5 tisuća stanovnika, a danas ima 2800 cijela općina. I nema tu nekog racionalnog objašnjenja zašto je to tako. Vele da nemaju posla, pa mladi ne zasnivaju obitelji. Pa ni ja kad sam se oženio i kad sam zasnovao obitelj, nisam imao stalno radno mjesto, i u vrlo kratko vrijeme smo dobili troje djece. Ali kao vrlo mladi ljudi bili smo spremni na žrtvu. Žena nije imala posla, pa smo rekli ništa - baba će ostati sa dicon a mi ćemo u Splitu naći deset - petnaest ulaza, pa smo ribali skale. I kroz to smo kupili zemlju, gradili kuću, dizali dicu i nije nan bilo ništa teško. Imali smo i svoje kokoše i svoje tuke i salatu, kupus, održavali u Primoštenu masline koliko smo mogli i nešto loze. Dakle, treba se odreći nekakvog komfora i sebe kao centra svita. I zato mislim da nam treba jedna druga promjena, najvažnija, u glavi, da se nešto promijeni - veli naš doktor od demografije.

Škola u Primoštenu ima trideset i jednog zaposlenog, od toga su dvadeset i dvoje učitelji i stručni suradnici, ostalo je pomoćno, tehničko i administrativno osoblje i ravnatelj.
- Imamo devet odjela, najveći dio zaposlenika u nastavi radi na dvije, ili čak i tri škole, i tu imamo malo problema oko organiziranja svih tih naših aktivnosti. Moj likovnjak sa stanom u Splitu radi u Neoriću, općina Muć, radi u Primoštenu i radi u Šibeniku. Sve to da bi napunio satnicu! On u Neoriću ima četiri odjela, znači četiri sata likovnog, u Primoštenu pet odjela ili ako hoćete razreda, pet sati likovnoga, ostalo je u Šibeniku da bi sakupio satnicu. I zato ja uvijek negodujem! Jer, bez obzira što si zadovoljio neke papirnate norme i pravilnike, od rada u tri škole nemaš ga de facto ni u jednoj - veli Marinov, dodajući da nije rad učitelja samo onaj u razredu, nego i u dvorištu škole, gdje pokazuje ne samo učenicima, nego i odraslima iz Primoštena koji imaju želje i volje to gledati pa naučiti, kako se zida zid u suhozidarskoj tehnici ili plete primoštenska čipka.

Od koga bi to naučili ako neće od - učitelja? Ja znam da sve to košta, ali nije ni ovako kad plaćaš putne troškove na tri mista malo? Znam, svi smo mi danas manje-više profesori, ali ja sebi uvijek kažem da sam onaj stari učitelj. I da bih, da se opet kojim slučajem rodim, bio to isto, ispričao je Nedjeljko Marinov za Slobodnu Dalmaciju.