Ne virujem ja da je taj vuk, što su ga slikali obišenog na tabli za Unešić, na križanju između Nevesta i Cere, naš vuk! To je neko odnekle donija, pa u nas obisija.
Nema u nas vukova, pa u ciloj ih Hrvatskoj nema više od pedeset, šezdeset, a i ono što ima, to je jadno, betežno, neuranjeno, na rubu izumiranja. A vidi ovoga, stoji ko bik! Glava mu je ko u vola! Šape ko u lava! Ma, to je sigurno neka fotomontaža!‘ - vele nam sarkastično, okrećući ‘pilu naopako‘, ljudi po Unešiću koji je ovih dana ponovno u centru pažnje hrvatske javnosti, koju je užasnula fotografija raspetog vuka, objavljena na Facebooku stranici Hrvatski krški pašnjaci, a snimljena navodno u noći s utorka na srijedu.
Slika je stvarno degutantna, jeziva i tragična, posebno s onom tablom obješenom vuli oko vrata ‘Oko za oko, zub za zub‘, valjda za opomenu, na način na koji su na Divljem zapadu vješali i obilježavali konjokradice, ali kad s tom pričom dođete vlasnicima stoke, posebno ovaca u općini Unešić, onda oni imaju i svoje slike.
Onima koji vele da je vuk heroj, a ne zločinac, metnut će pod njušku mobitel, a u njemu cijelu galeriju fotki zaklanih i naklanih, krvavih, razderanih i oderanih, janjaca i ovaca – ‘Je li ovo tragično? Nego što je! Pogledajte krv, rane, lešine. Ovo mi svaki dan nalazimo. Prije je narod nosio u novčaniku sliku žene i dice, a mi nosimo od naklanih ovaca, ko da smo manijaci!
Čuvamo i slike i lešine da možemo pokazat inspektoru Ivici Šupi, da nam državi isplati štetu, onih 600 kuna po glavi. To je sad još i dobro, do prije nekoliko godina je bilo 300. I isplate je za par miseci. Prije je i tu crkavicu tribalo čekat i po dvi godine!‘ - pričaju nam složno, u jednom glasu Zoran Džaja i Pajo Maretić koji su zasigurno dva najveća uzgajivača ovaca u općini Unešić.
Njih dva imaju 500 glava blaga, a svake godine ostanu bez deset posto stada. Vuk im uredno ubere porez! Desetinu! Samo što ne kažu to je moje!
- Redovno, svake godine mi ostanemo bez deset do dvadeset ovaca! Svaki! Ne možeš ni naći sve. On je ugrabi, ti niti ne vidiš kako i kada. Samo kad dođeš kući, pa ih brojiš, vidiš da ih nema na brojnom stanju! - veli Maretić koji nam priča kako mu je vuk nedavno na ekonomiji, tamo gdje je braniteljska zadruga Kosir posadila ljekovito bilje, jednu odnio na njegove oči, dok je bio s njima.
- Zaklao ju je u jednom potezu, kao nožem joj je očnjakom prešao preko grla. A da vidite tek kako je stručno odere. Ne bi joj ni jedan bikar tako stručno i brzo skinuo kožu.
A onda je isto tako stručno otvori, ko da je doktor, kirurg, i odmah joj na brzinu pojede, iznutrice, džigaricu. Ja se ispričavama ako su nekom i ovi detalji degutantni, ako je nekom ovo mučno čitati, ali ja sam takve stvari gledao na svoje oči. I gledam ih i danas, svaki dan!
Ja razumijem zaštitare životinja, ove što vole vuka, ali nek oni razumiju malo i mene. A razumili bi me i više da su se svako jutro dizali, zimi po ledu i liti po vrućini, za vuka ko i ja za moje ovce. Ja razumin da vuka triba bit, da je on zaštićen zakonom, ali ako je tako, neka ga onda oni koji su ga zaštitili i hrane ne da ga ostave meni, da ga ja hranim, svojim ovcama.
I sad ja hranim ovce, hranim pase, jer bez njih ih ne mogu držat, hranim sebe i obitelj, živimo od ovoga, hranimo narod, jer netko triba nešto i proizvodit u ovoj državi, pa neće nam ni turisti dolazit, ako nemaju šta ist, pa još na koncu da državi hranim i vuka...oprostite, ipak mi se čini da je malo previše!‘ - ne zna Pajo Maretić bili se smija ili plaka.
- Ovo je sve skupa došlo apsurdno! Ako treba uzgajat vuka, onda nek država uredi hranilišta na nekoliko mjesta, otkupljuje stare ovce, pa neka mu ih ostavi negdje u brdu, planini, daleko od naselja. Barem ne bi dolazili blizu kućama!‘ - pričaju nam.
A Zoran Džaja govori da trebamo doći navečer pa čuti kako zavijaju.
- ‘To je kao orkestar! Najprije se čuju vukovi, pa čagljevi, lisice, jazavci. Nema čega nema. To je kao zoološki vrt na otvorenom. Sresti vuka na cesti ili pokraj kuće postalo je lakše nego sresti živo čeljade. Sela su opustjela, naroda je malo, a i ono što ima staro je i nemoćno, pa se boji navečer i izaći, jer nikad ne zna što ćeš vanka zateći.
Strah te je i pasa vani ostaviti, jer ako je jedan, onda je lako moguće da ni njega sutra nećeš naći. I njemu bi se lako moglo smrknuti, prije nego svanuti! Zato Pajo pokraj blaga drži čak sedam pasa, a Zoran tri.
Vuk zazire od pasa, neće se on upuštati s njima u borbu, gleda je na svaki način izbjeći, on svoju prigodu radije vreba iz prikrajka. Postao je gotovan. A kao da mu je teško?
Cila nam je zagora zaresla u smreku, to je takva divljina da teško možeš proći. Čak i da država dozvoli odstrel lovcima, teško bi ga bilo naći u tom gustišu. Možeš proći pokraj njega da ga ne vidiš! Bez hajke, s desetinama i stotinama ljudi, pasa goniča, kako je to bilo nekada, takav lov nema puno šanse na uspjeh. Prije su djeca, cijela sela tjerala vuka lovcima pred čeku larmajući i šuškajući limenim važićima. A gdje bi danas našao toliko ljudi? Morao bi i za to angažirati Filipince i(li) Nepalce!
- Kad ovdje sretnete vuka, on se vas uopće ne boji. Ne osjeća se kao progonjena zvijer, nego više kao domaća životinja. Ko tele da si pustio vani! Očito mu je u nas dobro. U općini Unešić ima nešto oko šest tisuća ovaca, ljudi je po jedno pet - šest puta manje, 1259 po zadnjem popisu iz 2021. godine. Ko stvoreno za njega! Nema mu ko smetati. Ljudi je sve manje, a vukova sve više! A kažu i da je prosječna starost vlasnika registriranih OPG-ova 72 godine! Što reći? ‘ - pita se i sam Zoran Džaja koji, inače, kaže da se od ovčarstva može živjeti.
Ima posla i rada, ali može se i zaraditi, ako držite jedno 150 ovaca, to je dovoljno za pristojan život jedne obitelji. Kad ste ‘umatičeni‘, onda vam samo godišnji poticaj može doći i do 450 kuna po ovci. Nije problem ni prodati janjce, redovna je pojava da im janjaca nestane već do lipnja. Sve ih poprodaju, čim krenu krizme, krštenja, svadbe.
Nema u Dalmatinca fešte bez ražnja, a kilogram mesa je sa 70 došao na 85 kuna za ‘čisto‘, a od ove bi godine mogao i na cijelih sto. Sve je krešilo pa će morati i meso. Kukuruz je, kažu nam naši sugovornici, s kune došao na četiri, za kilogram, ječam isto tako.
No, sve bi se to dalo izdržati da nije vuka, koji je najveći problem. Osobito u proljeće, kad gora olista, i kad imaju mlade. A nije šteta sama ta ovca koja je naklana ili zaklana. Ona se trebala ojanjiti, pa je šteta dupla, a kad vuk upadne ostale se ovce izrazbijaju i ozlijede, jer bježe glavom bez obzira. Od straha i stresa zasuše, ostanu bez mlijeka, pa se štete samo multipliciraju. Muka je to.
Ne smiješ blago ni trenutka ostaviti bez nadzora. Štale su opasane žicom, građevinskom mrežom, visokom dva metra. Čuvaju ih psi, koji ako su vezani, ne mogu čuvati blago, a ako su odvezani, mogu biti problem i opasnost za ljude koji navrate, osobito vikendom. Ili ako istrče na cestu, pa izazovu prometnu. Uvijek moraš spavati s jednim okom otvorenim, kao indijanac, i kutriti, pratiti što se događa, govore nam naši sugovornici iz Podumaca, zaseoka u općini Unešić.
U svakom slučaju, nije dobro. Ljudima je u zagori očito dogorjelo do nokata čim su odlučili uzeti stvar u svoje ruke, vidjevši da država ne čini ništa. Ona se, u stvari, pravi da problem ne postoji. Vuk je zaštićen, i sit, stočarima se plati šteta, pa ne bi trebali puno plakati i kad im ovce nisu sve na broju.
Ali taj balans i kakav-takav suživot koji traje od 1. svibnja 1995. kada je vuk zaštićen, a lov na njega zabranjen, uz prijetnju visokih kazni, zadnjih je dana i mjeseci na ozbiljnoj kušnji. Zbog slike mrtvog vuka, po Unešiću su izvide radili policijski inspektori, što u uniformi, što u civilu, ali pitanje je hoće li sama represija postići svoj cilj, ili će izazvati još veći revolt. Što bi, na koncu, opet platio vuk. Glavom! Ako neće država legalno, onda će ljudima sami, ilegalno. E moj Vučko, nije ti ovo Sarajevo! Nego ti je ovo - što bi Tuna fasader rekao, kako vukovi zovu Unešić - Tunešić! Tu neš ić!‘
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....