O njihovoj brzini i umijeću ovise mnogi životi. Bili smo na terenu s dvjema ekipama županijskog Zavoda za hitnu medicinsku pomoći: Ni jedan nam dan ne proteče bez stresa! (FOTO)

Zavod za hitnu medicinsku pomoć Šibensko-kninske županije lani je registrirao 19 tisuća intervencija, a ove godine ta će brojka, po svemu sudeći, biti makar 30 posto veća. Prognozira tako Tomislav Jukić, ravnatelj Zavoda. Upitan za ovoljetne statističke pokazatelje podastire činjenice koje takve pretpostavke čine i te kako osnovanima.

- U lipnju i srpnju imali smo 505 intervencija više nego u ista dva lanjska mjeseca, a uvjeren sam kako ni u kolovozu taj trend rasta neće biti zaustavljen. Dapače. Naši timovi rade požrtvovno i profesionalno unatoč svoj sili intervencija i zaista zaslužuju sve pohvale. To je služba u kojoj se nikad, a pogotovo sada - u sezoni, ne može predahnuti, posao za kojeg se unaprijed ne može napraviti plan. Uostalom, dogovorite se s dr. Krešimirom Škaricom, voditeljem Službe, pa ih obiđite - sugerirao nam je Jukić.

Rečeno-učinjeno. Bio je dovoljan tek jedan telefonski poziv i sljedeće smo se jutro našli pred vratima šibenskih "hitnjaka" u suterenu zgrade Poliklinike. Nevelik je to prostor u kojem služba djeluje u suživotu s bolničkim Odjelom urologije. I da nismo vidjeli natpis na vratima, po zvonjavi telefona i živom razgovoru u kojemu je ženski glas sugovornika upućivao da je brod Lučke kapetanije isplovio prema Zlarinu i da ekipa samo što nije stigla u uvalu kod bivše vojarne, a u isto vrijeme muški glas nepoznatom nekome sugerirao konzumaciju slanih štapića i puno tekućine - znali bismo da smo na pravom mjestu. Dvoje dispečera, Jasenka Urem i Miroslav Antić, bili su usredotočeni na koordinaciju intervencije na terenu. Situacija nije trpjela "uljeze", pa smo se s našim domaćinima – timom dr. Tee Juranić - koji nas je srećom dočekao točno u dogovoreno vrijeme povukli na "pričuvni položaj"- dnevni boravak.

- Uglavnom smo tu u rijetkim trenucima predaha. Uvijek je ljeto po intervencijama neusporedivo s ostatkom godine, ali je ovo počelo znatno ranije, već u lipnju. Više je turista. Sezona je za ljude koji se bave turizmom bolja, a za nas baš i ne... - reče nam uvodno dr. Juranić, voditeljica Ispostave, Riječanka koja je prije osam godina došla odraditi sezonu u Vodice, a onda se godinu poslije prebacila u Šibenik i tu "zapela" punih sedam godina. Nema namjeru eksperimentirati. Odgovara joj, kaže, šibenski mentalitet, a za razliku od kolega koji su se u hitnoj zadržali jedva godinu-dvije, onoliko koliko im je trebalo dok ne dobiju specijalizaciju ili ne odu u primarnu medicinu, hitnu službu ne želi napustiti.

 

- Prvu godinu sam radila svašta pomalo, zamjene, noćna dežurstva i tako, ali sedam godina sam na Hitnoj i za mene to nije prijelazni posao nego trajno rješenje. Volim hitnu, volim terenski rad, nisam za bolničku zatvorenost i boravak u uvijek istim prostorijama, istom okruženju. Ovaj način rada mi paše, nikad nije dosadno. I za pet godina se vidim na Hitnoj - iskreno će Riječanka.

Prepoznajući taj osjećaj, smije se na doktoričine riječi i 25-godišnja medicinska sestra Nives Pulić, Skradinjanka koja je u Hitnu ušla prije pet godina
- Prije sam bila po zamjenama na Domu zdravlja, ali ovdje sam kao kod kuće. Posao jest stresan i naporan, ali uz dobru organizaciju, ostane vremena i za osobne planove. Eto, stigla sam u međuvremenu odraditi tri godine studija, još me samo čeka diplomski u Zagrebu i zvanje više sestre. Završavam tečajeve kao i Tea, trudim se... Kad nekome pomognemo i kad znam da sam nešto dobro napravila, to me motivira... - nadahnuto će Nives.

Zanimljivo, ni vozač Branko Radić nije iz Šibenika. Na posao svakodnevno putuje iz Knina i "najfriškiji" je u timu. Nakon staža u jednoj državnoj firmi, šest je mjeseci u prepoznatljivoj crvenoj odori "hitnjaka" i više je ne bi mijenjao ni za koju drugu. Nema, veli, tih novaca.

- Ovu službu doživljavam kao ostvareni san. Radujem se svakoj novoj smjeni i počašćen sam što sam dio ovako dobrog tima, što radim ovaj posao. Ja sam vam, na neki način, dva u jedan. Profesionalni sam vozač, a i medicinski sam maser tako da sam osnove medicine znao od ranije. U kratko se vrijeme u ovoj službi nadograđuje znanje - kaže Branko.

Prema internoj statistici najčešće ljetne intervencije, rekoše mi sugovornici, vezane su uz sinkope, odnosno nesvjestice. Ljudi po ovoj vrućini padaju u nesvijest. Dosta je i povraćanja, proljeva, viroza, visoke temperature su uvijek akutne... Dogodilo se i puno prometnih nesreća od kojih su neke, nažalost, bile stvarno dramatične.

 

U međuvremenu nam se u dnevnom boravku Hitne službe pridružio drugi tim na čelu s Kaštelankom, dr. Antonijom Žanić. Stigoše s terena vozač Zvonimir Vulić i mladi medicinar Ivan Barišić. Aklamacijom se složiše kako većina intervencija ipak nije hitne naravi. U masi paničnih poziva, dispečerima je, unatoč iskustvu, ponekad teško procijeniti o čemu je doista riječ.

- Dosta ljudi inzistira na dolasku Hitne iako se radi o banalnim stvarima. Zove nas se za neke manje udarce, viroze, povišenu temperaturu, čak i zubobolje - reče dr. Juranić. Kada se tome, nadovezala se dr. Žanić, pridodaju lažne dojave, pozivi usamljene starčadi iz zagorskih sela koji nemaju prijevoza do bolnice, pa u pozivu Hitnoj pronalaze idealno rješenje, odlascima do velikih hotela i resorta zbog vađenja bodlji ježinca iz stopala, ispada da su ljudi malo educirani o značaju te službe i njihovoj složenosti.

- Takvi se slučajevi rješavaju ambulantno, ali još uvijek nije razvijena društvena svijest da se Hitna služba zove isključivo zbog urgentnih situacija. Svakim odlaskom našeg vozila na nehitnu intervenciju, službi se privremeno oduzima jedan tim, a stalno je prisutna opasnost od neke teške nesreće, utapanja, traume... u kojoj o našem brzom dolasku ovise životi. Osim toga, na cestama nam se događa da vozači ne poštuju prednost prolaza vozila za hitnu intervenciju i umjesto da se pomaknu udesno i omoguće nam da se probijemo kroz kolonu, uporno se drže središnje bijele crte. S vatrogascima i policijom imamo odličnu suradnju. Ipak, često na mjesto nesreće stižemo prvi. Radimo u mraku, kraj ceste, snalazimo se i improviziramo. Mi smo timski igrači. Hitna je specifična. Pogledom se razumijemo. I ne bismo mogli funkcionirati da nije tako, ne bismo mogli pružiti ažurnu hitnu pomoć, na vrijeme obavijestiti bolnicu da naš čeka anestezija, kirurgija... Nemamo na terenu ni CT-snimke, ni bolničke aparate. Oslonjeni smo na svoje znanje, slušalice, ruke... Društvena valorizacija našeg rada, međutim, još nije osviještena - u dahu pripovijeda dr. Žanić.

 

U pola priče o neispravnim liftovima, situacijama kada su "hitnjaci" primorani na svojim rukama nositi teške bolesnike i s osmog kata, stigao je poziv na intervenciju za oba tima - dr. Juranić upućena je u Ulicu kralja Zvonimira kod pacijenta s respiratornim problemima, a dr. Žanić na Srimu. Dijete se ozlijedilo na plaži.

Opredjeljujemo se slijediti tim na bližem odredištu, kroz središnju gradsku prometnicu. Doista, nije se lako bilo probiti vozilu Hitne pomoći kroz prometni krkljanac, još teže pronaći prikladno mjesto za parkiranje vozila na uskom nogostupu. Osvjedočili smo se na licu mjesta koliko su građani "osviješteni" o ulozi naših sugovornika.

- Šta je ode sta?! Kako ću sad ja proć? Biće su išli kupit burek...- rogoborio je smrknuto stariji prolaznik dok se jedan nervozni vozač istodobno latio sirene uz bijesnu gestikulaciju.
Pažljivo su niza skaline naši "hitnjaci" za to vrijeme na nosilima do kola dovezli nemoćnog pacijenta i pribrano, kao da ne postoji nitko osim njega, u toj vrevi prolaznika i vozila, zbrinuli čovjeka. Ponovno su se uključili u nepreglednu prometnu kolonu. Mogli su odahnuti tek kada su pacijenta predali Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu. Nekih 10-ak minuta poslije, prispjela je na isto odredište i ekipa dr. Žanić. Dijete je slomilo nogu. Neće biti zla, rekoše nam.

 

Preostalo nam je tek obići one od kojih smo krenuli - dispečere. U prostoriji iz koje se koordiniraju sve akcije timova hitne pomoći, usmjeravaju vozila na točnu adresu, primaju pozivi i daju upute pozivateljima zvonjava telefona gotovo ne prestaje. Odavno je na nju navikla gospođa Jasenka koju kolege od milja nazivaju Žena-majka-kraljica. Iza nje je 30 godina terenskog rada, od kojega je 14 godina radila kao glavna sestra Hitne. U dispečerskom poslu je punih pet godina, zapravo od kada se formirala ta služba. Iskustvo i dobar staž smatra osnovnim preduvjetom za taj posao. Bez toga, veli, ne ide.

- Često se puta ljudima mora dati savjet. Nisu svi pozivi za intervenciju, niti za kakve kućne posjete. Znači, morate se usuditi dati savjet, a za to čovjek iza sebe mora imati određeno iskustvo. Uvijek se iznova preispitujete jeste li nešto dobro napravili, je li netko s druge strane slušalice pažljivo slijedio upute, strepite hoće li će čovjek preživjeti. Ne možete ostati hladni. Najgore je iza 12-satne noćne smjene u kojoj zna tijekom ljeta biti i po 35 odrađenih intervencija. Napravila sam nekakav sklop u glavi koji eliminira razmišljanje o poslu kada dođem kući. Nekad doduše taj sklop i ne funkcionira, ali ukućanima ne donosim posao sa sobom - kaže Jasenka.

 

Miroslavu, nekadašnjem vaterpolistu, sportski je način života ventil za lišavanje od nagomilanog stresa koji se podrazumijeva u dispečerskom poslu. Najzahtjevnije su, priča, prometne nesreće jer kad se primi poziv nepoznato je koliko je ozlijeđenih i s kakvom vrstom ozljede, slučajevi utapanja, reanimacije male djece i nesreća prijatelja, rodbine radnih kolega...

- Jednostavno moramo biti sabrani i koncentrirani. Svaki pozivatelj misli da je upravo on najhitniji iako se u brojnim slučajevima radi o zanemarivim zdravstvenim teškoćama. Pozivatelji ne znaju što znači hitnoća kada je čovjeku ugrožen život. Imao sam, na primjer, pozivatelje koji su trebali stomatološku pomoć. Gdje ja trebam ići kod stomatologa - pitaju me. Znaju nas nazvati i stariji ljudi koji žive u nekakvim zabitima. Ima i ljudi koji su naučili zvati Hitnu pomoć za sve. Ovdje smo u nekim slučajevima i psihijatri i psiholozi. Kolege u ovom poslu nam znaju reći da smo srce službe i zato, unatoč svom stresu i odgovornosti, ovaj posao ne bi mijenjao ni za jedan drugi - zaključio je Miroslav.

Zazvonio je telefon ponovno, no nismo ostali kako bismo čuli o čemu se ovaj put radi. Otišli smo iz službe u kojoj su sve žene i muškarci kraljice i kraljevi jednog teškog i odgovornog posla.