Kad se popenjete na 125 metara visoko brdo Raduč iznad Murtera, do kojeg vodi makadamska cesta, učinit će vam se da ste se popeli na stepenice za nebo.
Prekrasan je to vidikovac, s kojeg pogled puca na Murter, murtersko more, Kornate, kilometrima daleko, sve dokle pogled seže, sve tamo do Velebita i njegovih vila. Ispod vas je uvala Čigrađa, u kojoj se ljeska plavo more, kao u kakvoj bajci, nizovi turističkih vikendica i vila, sve jedna ljepša od druge. Ma, di ovo ima, i ko ovo more platit, kakvi Maldivi, Karibi, Havaji i ostale mondene trice i kučine, ovo je raj na zemlji, misliš ti tako, a onda te prene Andrija Nakić, arheolog iz Javne ustanove Tvrđava kulture Šibenik.
On kao da je ovaj tren iz Donbasa stigao. Iz Bahmuta pravo. Da bi te podsjetio kako se nalaziš na jednoj od najdominatnijih kota istočne obale Jadrana, na kojoj su još Rimljani imali svoje utvrde i osmatračnice, koju je svaka vojska još od antike pokušavala osvojiti i ljubomorno ju je čuvala, vodeći za nju krvave bitke, i pokušavajući njome gospodariti sve do današnjih dana.
Tragovi na sve strane
Pusta kraljevstva i carstva, sile i velesile, držale su ovaj položaj dvije tisuće godina i njihovi su tragovi doslovno svuda oko nas. U živi su kamen uklesani. Ratovalo se na ovom kamenu, branilo ga se i napadalo, ginulo se, topovi su ispaljivali salve na otvoreno more, brodski su topovi tukli Raduč, praktički otkako su izmišljeni, pa sve do danas. Sada Murterini i općina im čine sve da bi se ova tvrđava izdubljena u živoj stijeni i turistički - kako se to danas fino i učeno kaže - valorizirala.
Jer, ovakvih položaja kakvih je na Raduču - među ostalim - gradila Kraljevina Jugoslavija, prije skoro sto godina, ima samo ovdje i još na Visu. I nigdje drugdje na Jadranu. Kao obalni bedem protiv Italije. Jedinstveni su i iznimni, veli nam Andrija Nakić, što su im topovski položaji ukopani u samo brdo, i samo im cijevi vire vani, i gledaju na otvoreno more. Kao rak samac koji se nakon ispaljene salve vrati u sigurnost kućice.
- Kraljevina Jugoslavija imala je običaj prema otvorenom moru postavljati samo jaki armiranobetonski bunker, gdje bi stavljala topnički daljinar, za navođenje vatre, a topovski položaji su se obično nalazili u zaleđu, s druge strane brda. Ovo je ovdje skroz drugačije, to su topovi koji se izvlače iz špilja i gađaju metu. Riječ je o Škodinim topovima, samo su dva, ako se ne varam, koje je još Austro-Ugarska radila, 1904./1905. od 190 mm, veliki topovi dometa dvadesetak kilometara. To gdje padne, to briše sve oko sebe! - objašnjava nam Nakić.
Iste je te položaje nakon propasti stare Jugoslavije zauzela i preuzela nova, Titova Jugoslavija, koja je na njima montirala nove topove i topničke položaje, čije se okrugli, čelični postamenti još nalaze na licu mjesta. Riječ je o istim postamentima i topovima koji su se nalazili na otoku Žirju, 90- milimetarskim obalnim topovima, proslavljenima u Domovinskom ratu i Bitci za Šibenik.
A potkope, 310 metara duge ispod brda, kopali su za staru Jugoslaviju, u živoj stijeni, Ličani, jakih mišića, koji su imali i posebne mace. Pa malo miniraj, malo tuci, mukotrpno je to bilo, a domaća radna snaga iz Murtera vukla je armaturu i miješala beton, ugrađujući ga u utvrđenje.
Priča kamena temeljca
Kamen temeljac kaže kako je to bilo 1931. godine, kada je počela gradnja vojnog kompleksa, koji je osim dvaju veliki obalnih topova i potkopa, rova za obranu s mitraljeskim gnijezdom, imao još i zgradu zapovjedništva, toranj za izviđanje, barutanu, oružarnicu, zgradu za vojnike i časnike, kuhinju, sanitarni čvor. I sve to skupa bilo je izgleda za ništa jer se bivša Jugoslavija u "aprilskom ratu" raspala za samo - dvanaest dana.
Tko zna je li se odavde na Talijane ispalila i jedna granata, ali je zato obraz osvjetlala bitnica iznad brodaričkog mosta, koja je oborila talijansku "štuku" koja je "dejstvovala" po Morinju. Odnosno, čak dvije, jedna od njih pala je kod otoka Žirja. A još je zanimljivije na što su se talijanski avioni, odnosno njemački jurišnici JU 87 u službi vojske fašističke Italije, obrušavali na Morinju? Na vrlo vrijedan cilj, na hidroavione Kraljevine Jugoslavije, koja je imala vrlo jaku flotu zrakoplova ovog tipa, ne samo u Divuljama kod Splita, nego su bili stacionirani i u Morinjskom zaljevu, nad kojim tada još nije bilo današnjeg mosta.
Druga hidroavionska baza bila je u Vodicama, na plaži koja se danas zove Hangari. A ne zove se tek tako, nego se zove baš zato što su tamo bili hangari za hidroavione Kraljevine Jugoslavije, i zato je tamo betonska površina koja se plitko spušta u more. Jer je bila uzletno-sletna staza za avione koji su bili i naoružani, mitraljezima, i kao i svaka avijacija, respektabilan vojni resurs.
A Austro-Ugarska, ona se, priča nam Nakić, nije toliko oslanjala na svoje fortifikacije na obali, koliko na svoju jaku mornaricu. Zato je najviše ulagala u Boku i u Pulu, koja joj je bila blizu, a i blizu Italije, glavne neprijateljice na moru. Imala je i neke ideje, čak i planove o jakom utvrđivanju Šibenika, ali se one nisu nikad ostvarile jer je i KuK monarhija morala voditi računa o izdacima, pa je rezala vojni proračun svako malo.
Kada Austrija ulazi u Šibenik, po drugi put, tvrđavu Barone odmah otpisuju, nije im bila zanimljiva, pa su je čak ponudili na javnoj dražbini, prodali kao neperspektivnu nekom privatniku, na Svetom Ivanu i Mihovilu držali su neku simboličnu vojnu posadu, a najveću posadu držali su na Svetom Nikoli, u kanalu, i tamo su gradili čak i neku vojarnu sa zemljanim krovovima.
Imali su i još neke bitnice na Ražinama, ali općenito Austro-Ugarska se nije toliko oslanjala na fortifikacije koliko na razvedenu obalu, jaku mornaricu i brojna minska polja na moru. No, zato su bunkeri Kraljevine Jugoslavije i do danas ostali najkvalitetnije fortifikacije na Jadranu. Istina, gradili su poslije bunkere i Talijani, ali oni su ih gradili nad zemljom, barem na šibenskom području, dok se prva Jugoslavija voljela ukopavati. Tako se, recimo, čak ni zgrade vojnog kompleksa na Raduču uopće ne vide s mora i one su ukopane, odnosno uklopljene u krš i okoliš.
‘Partizanska bolnica‘
A naš drugi vodič, domaćin Marko Papeša, veli nam da je ovdje u blizini, u uvali Čigrađa, bila i partizanska bolnica, za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Otamo su ranjenike prebacivali na Vis ili na Kornate. Postoji vjerojatnost da su i američki piloti iz aviona koji se srušio iznad Brnjice, a dvojicu od njih hranila je Nakićeva prababa jer su padobranci iskočili iznad Mirlović Zagore, nakon što su im noge stavljene u gips kod Biograda, upravo iz Čigrađe krenuli na Vis. Odakle su poslije prebačeni u Bari, gdje su se pridružili svojima, američkoj vojsci.
Na tome mjestu u Čigrađi je, smije se Papeša, sve donedavno postojalo i disko, koji su svi zvali "partizanska bolnica" ili "ilegala". Isto kao što je i ovaj potkop služio mjesnim galebovima za ljubavne sastanke sa strankinjama, nakon što ga je nakon svih vojski napustio i naš HV, 1992. godine.
- Mislim da ima lijep broj Murterina koji su napravljeni ovdje, u ovim tunelima! - smije se Marko. Kojem valja vjerovati jer je domaći. A u uvali do Čigrađe stradala je i torpiljarka NDH, T-7, koja je išla iz Splita za Rijeku. Napali su je britanski torpedni čamci, oštetili je i zapalili, pa ju je posada, da bi spasila glavu, nasukala skroz u dragu.
- Domaći su pričali da je brod virio van do pola, kako su se zavezli. Iskočili su, a Englezi su krenuli za njima, digli su ga u zrak, a mornari NDH razbježali su se na sve strane. Ovo je groblje brodova. I ne samo brodova, nego i vojnika. Gore je bio i jedan Talijan zakopan, zapovjednik Raduče, mislim.
Talijanima je tu, kad je kapitulirala Italija, došao brod da ih evakuira, a oni su svi prije toga skupili gore na brdo, u vojarnu, povukli su posadu iz Murtera. Gore su na krov metnuli jedan teški mitraljez, bredu, da im štiti odstupnicu i bijeg. Pred kim? Pa, pred našim lokalnim partizanima. Poslije su, naravno, položaj preuzeli Nijemci, koji su kad su se povlačili, 1945. godine, došli iz Tisnog, da bi minirali zatvarače, kako bi onesposobili topove. Tragovi te eksplozije vide se po ovim savijenim željezničkim šinama na stropu - govori nam Marko.
I pokazuje Marko trag u betonu koji je ostavila njemačka granata, pancirno zrno s njemačkog broda, torpiljarke ili razarača, ispaljena na partizane, među kojima je bila i njegova baba, Božena Papeša, zvana još i Sonja, dok su na taj položaj gurali neki topić, da pogode Nijemce.
Svega ima u moru
- Da je naciljala metar ili dva desno, mene danas ne bi bilo! Pogodilo bi babu, pa bi povijest drugačije tekla! - veli Papeša, koji je po struci građevinski tehničar, a zajedno s kolegom Leonardom Lukinićem radi za "Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge", njemačko povjerenstvo za vojne grobove u Europi i Sjevernoj Africi. Jedno od topovskih zrna od 190 milimetara, od granate bivše Jugoslavije, izronio je iz mora, i ima ga ispred kuće.
- Jedva sam ga izvadio, kotrljao sam ga po dnu, ja sam lud za te stvari. Ima ih još dole ispod mora, sigurno, i tko zna čega još ne, kolike su vojske i flote ovuda prolazile... - veli nam Papeša.
A danas će, i sutra, i prekosutra, turisti. Koji su nova vojska kojoj se ništa i nitko ne može oduprijeti, koja je znatiželjna i čija noga - u japankama - kroči tamo gdje se ni čizma nije usuđivala doći. Njima je sve ovo i ono što je nekad bilo vojno i zabranjeno danas tim više atraktivno, pa su i općina Murter-Kornati i tamošnji Argonauti uložili puste napore i organizirali akcije čišćenja ovog fascinantnog - ako ništa drugo, a ono - vidikovca.
A šibenska Tvrđava kulture, veli nam vrijedni Andrija Nakić, kojeg ima svugdje, krenula je u izradu dokumentacije za što bolju prezentaciju njemačkog bunkera ispod netom obnovljenog Svetog Ivana, jedinog takvog u Dalmaciji, isto tako iskopanog u živoj stijeni, pa će i to biti nova atrakcija, pored već prezentiranoig bunkera tipa Tobruk, na istome mjestu. Ali, o tom potom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....