Iako nadimak Račić potječe još od njegova dida, "bija je puno crven u licu", tek je on od njega stvorio obiteljski brend. Ive Jerat Račić, rođen 18. rujna 1933. u Murteru, ribarska je legenda i pionir u mnogo čemu. Odmah na početku smo se dogovorili da njegovu slabost i veliku strast - žene, nećemo spominjati. Reći ćemo samo da je bio, i još uvijek jest, veliki šarmer i džentlmen.
Nakon povratka iz El Shatta gdje je s majkom Anticom i starijim bratom Milom dijelio dvogodišnju sudbinu stanovnika dalmatinskih otoka, otišao je u Osijek učiti zanat. U godinu dana promijenio je dva usmjerenja, prvo strojobravarsko, potom željezotokarsko, ali - "bilo je puno šporko, ni' mi se sviđalo". Otišao je doma po ulje za koje je njegova obitelj od tete otkupila dio otoka Rašipa. Sudbina je htjela da dobije upalu pluća i više se ne vrati u školu. Tako je počeo ribati i roniti "spuge". Imao je svega 15-ak godina.
Naučili od Višana
- Rođak Mile Jakovica i ja ronili smo spuge. Prošli smo cilu obalu od Cresa i Lošinja do Boke kotorske. Ronili smo uz obalu, bez opreme, samo maska i disalica. Dok smo plivali, dolazili bi na nas gofi, sila gofov. Bucali smo rukun da ih se riješimo, a ispod Pelješca smo naišli na morskoga pasa. Bija je na površini, ni' doša' na nas, plašija se. Pri' je bilo u moru puno morskih pasov, a sad odavna nisan vidija ni njega ni sabljarku, plivarice su uništile kvragun sve - priča Račić i kaže da je tada na spužvama u tri godine "po šest miseci" zaradio za leut. Izgradili su ga murterski kalafati 1968. godine, a poznavatelji kažu da je njegov osammetarski leut jedan od najrobusnijih i najsnažnijih brodova na ovom dijelu Jadrana.
- Japanski se admiral zva' Yamamoto, a rođak Jakovica je zna' nešto japanskih riči i tija je da se leut zove "Yamamatto", malo japanskoga, malo talijanskoga – i tako se brod nazvao "Yamamatto", a prije nego je porinuo leut, Račić je ribario na kaiću od šest metara.
-
Pod Dugi otok smo lovili jastogov ka' đubra 50-ih godin'. U dva-tri dana bi'mo ulovili po 150 kili, a prikalivali smo vrše dva-tri put na noć - kaže Račić i prisjeća se da su 56. pod Dugi otok došli Višani loviti kantore.
- Od njih smo naučili kako se to radi i počeli smo 'oditi na kantore. Prve smo godine lovili po sto kili svaki dan. Bilo je i druge ribe, ali kantorov najviše. Kasnije smo radili poponama. Prvi put san iša' po mriže u Italiju 68., kad san porinuja leut, po popone i carice. Kasnije san iz Italije doveja i najbolju mrižu koću – pripovijeda Račić.
Tito, Tripalo i Savka
Kao i mnogi u ono vrijeme, pokušao je 1955. pobjeći u Italiju. Trebalo je prije toga prerezati telefonske žice jer je na brdu Raduč bila izvidna stanica i u njoj vojska. Zapovjednik, koji je usput bio i njegov prijatelj, trebao je zažmiriti. I zažmirio je, na oba oka, ali nije jedan od tobožnjih bjegunaca, pokazalo se poslije, blizak Udbi.
- Bilo nas je 24. Tribali smo uzeti zadružni brod, ali nan motor ni' tija upaliti. Izda' nas je jedan mještanin, da ga ne spominjen. Tobože je biža' zajedno s nama. Svih su pohapsili, a nas troje Ante Hijov, Šikara i ja sakrili smo se u jednoj kući čiji je gospodar bija u Kurnatima. Sakrivali smo se sedan dan' i tili smo pobignuti iz Betine. Uvatilo nas je u betinskomu polju i završija san deset miseci u Lepoglavi - govori Račić.
Pokazalo se poslije da mu je to, tada bolno, iskustvo priskrbilo 33 postotni dodatak na mirovinu. Sreo je poslije mnogo godina u Zadru jednoga od braće Guzić koji su zajedno s njim ležali u zatvoru u Turopolju gdje je Račić po drugi put odležao tri mjeseca 1971. godine, ali iz jednog posve drugog razloga.
- Pivali su "Druže Tito, j…. li ti majku, što nam skinu Tripala i Savku". Znaš šta mi je reka', da je zna' da će dobiti dodatak na penziju da bi bija cili život piva "Druže Tito…"
'Dvi godine fakulteta'
Poslije Lepoglave, "di je pročita' puno knjig'" jer je zatvor imao dobro opremljenu knjižnicu, a poznato je, kaže on, "godina dan' Lepoglave, dvi godine fakulteta", vratio se ribarenju i obrađivanju maslina. Njegova obitelj je jedna od većih posjednika na Kornatima. U uvali Vrulje posjeduju 450 stabala maslina, a u ono vrijeme i vinograd i voćnjak i ovce. Kad su gradili novu kuću u Vrujama, kaže, njega je stalno dopadao "najšporkiji posa' - mišati čimenat" Dosadilo mu pa počeo bojkotirati. Di je Ive? Eno ga na strani! Pa tako često, a njegova mati jednom je rekla "Bog diga guzicu i sranje" i ta je uzrečica postala stalnim mjestom razgovornog jezika među njegovom družinom.
A zašto je Račić po opet završio u zatvoru? E, cili život je na moru ratovao s Romanom Čikarelom jer, ruku na srce, nije uvijek baš postupao po zakonu. Romano Čikarela bio je komandir broda M 25 pomorske milicije.
- Naša' mi je na brodu dva kila ribe od mine, a napiši da tu minu ja nisan bacija. Ne bi se ja maškarija za dva kila ribe, ja san, kad san to radija, ubija' na tone…
Da ne bi bilo zabune, nije to Račić radio stalno, to jest, bacao mine. Imao je ribarski obrt i ribario je legalno i to po cijelom Jadranu.
Čudo od 'mlikarice'
- Na zmorac do Cresa i Lošinja, pod Ižulu (Dugi otok) stalno, a na jugo do Lastova. Ribarili su s menun Bare Joškov, Đaga, Čebalo, Pako, svi su već pokojni, Zdravko Jebesemeni…, a 'ko ni'!
Bavio se mrežama, s proljeća vršama kantorušama, zimi na lignje, "potezali koćicu cilu noć na ruke". Mriže je nabavljao u Italiji. Bilo ih je, kaže, u Biogradu, ali nisu bile kvalitetne k'o talijanske. Sad se više, kaže, ne isplati kupovati u Italiji.
- Kad bi doša' petak obavezno se odilo doma bez obzira na vrime. Nismo mi poštivali vrime. Odilo se doma po hrtuni bure oli juga. Riba se morala prodati.
A prodavala se najčešće u Splitu, čak i Makarskoj. Jedan od prvih automobila u Murteru kupio je 1969. upravo Račić. Kamionet ford international. Kupio ga je od jednog Murterina, povratnika iz Amerike.
- To je bila prva serija tih auta proizvedena za američku policiju. Ima' je osan cilindara, 450 konjskih snaga, njemu je svejedno bilo voziti uzbrdo i nizbrdo. Čudo od auta, a Murterini su ga zvali "mlikarica" jer je uvik nekoga tribalo negdi voziti. Eno mlikarica, rekli bi, razvaža mliko - smije se Račić, a poznavatelji kažu da je upravo on prvi počeo s tom svojom mlikaricom voziti ribu u Split i dalje. On je probio led, kažu, stvorio poznanstva tamo, upoznao butigire…
Havarija s gliserom
Prvi je u Murter donio sonder "žmigavac, prvo staromu Pedeku pa sebi", a prvi je počeo i proizvoditi led ranih 70-ih. Led se tada mogao kupiti u Šibeniku, Zadru i kod Račića.
- To je bija dobar biznis, ali smo ga mi prodavali jeftino.
Jedan ga je mještanin tužio da prodaje vodu i došla mu kazna od 1.400.000 dinara. To je bila velika kazna, ali je on, zahvaljujući svojim poznanstvima, nije platio.
- Poslin' san prodava' led duplo skuplje - kaže.
Do tada su ljudi, osobito Kurnatari, držali ribu u kartilu obješenu na bandi broda. Od tada su, zahvaljujući Račiću, ribu držali na ledu. Spasili se.
Jedan od prvih glisera u Murteru, "do tada je gliser ima' samo Šuko", kupio je Račić. Elanov šest metarski s motorom volvo od 115 KS. Zvao se "Rokambolo". Danju je ribario, noću vozio ribu u Split. Umoran i neispavan jednoga je dana gliserom izletio iznad Opata.
- Iša' san po ribu u Koromašnju jer su na momu leutu ribarili Zdravko Jebesemeni i Radulović. Izletija san, onesvistija se, slomija san tri rebra i ruku i sav se rasika, a gliser je napravija samo jednu bužicu i rezervar se malo ulubija. Zanimljivo je da se akumulator razbija na tisuće komadi, led se raspršija, a damijana od 16 litar' ostala je netaknuta - sjeća se Račić jer tada se, kaže, nije pilo, "lokalo se, i bolje bi ti bilo u Kurnate dojti bez kruva nego bez vina".
Obaša' cili svit
Kad se osvijestio, otpuzao je preko brda u Koromašnju a "kad su ga vidili u portu, svima je došlo slabo". Nije mogao govoriti ni disati. Odveli su ga doma u Murter gdje su na rivi čekali doktor Šupe i sestra Slavija. Poslin toga je, kaže Račić, propalo sve.
- Tri miseca nisan moga' na more, presta' san kupovati ribu…
Ipak nije propalo sve. Izgradio je Račić koćaricu.
- Šest godin' se gradila na Betinskomu škveru. Moga' san zlatni brod kupiti u Italiji, koliko me ta gradnja guštala.
Mlađi ribari, za koje je Račić idol, kažu da se njegov brod, a zove se "Račić", kao i obiteljski restoran, "topija od ulova". Bilo je to sredinom 80-ih godina. Prepustio ga je mlađem sinu koji u njemu vozi izletničke ture po Kornatima. Više se ni na koću ne isplati jer su, kako kaže Račić, plivarice uništile kvragun sve.
Koćaricu, kao i mnoge lijepe trenutke u životu, dijeli s mlađim bratom Slavkom, koji je kao i stariji, sad već pokojni brat Mile, emigrirao u Kanadu.
- Osamnaest puti san bija kod brata u Kanadi, osan puti u Las Vegasu, tri put na kruzeru. Obaša' san Atlantik, Pacifik i Sredozemlje. Cili svit! – s pravom je neskroman ovaj osamdesetčetverogodišnjak. Frajer, ribar i čovik!
'Iznevjerija me unuk'
Iako u visokim godinama, Račić se i ove zime sprema za sezonu. Izrađuje vrše. Ali - iznevjerija me unuk - kaže. Unuk Mihovil je do prije godinu dana s njim ribario, a "iznevjerio" ga je tako što se zaposlio kao kapetan na jednoj poljskoj jahti. Od tada Račić riba sam, ali samo liti - kaže.
Bog diga
Bili smo u hotelu u Sloveniji, brat Slavko i ja, a pri' toga je Slavko kupija veliku jedrilicu od 15 metri. Mislili smo joj naditi ime Antica, po materi. U tri ure noću san probudija brata. Slavko! Da koga ga vraga budin. Sitija san se kako ćemo zvati brod, Bog diga! E, volin da si me probudija, reka' je. I, eno, "Bog diga" plovi Jadranom.
