Kada je potkraj devedesetih u Njemačkoj upoznao dvojicu ljudi, Stanko Gojević Parlov nije mogao ni naslutiti koliko će mu to odrediti budući životni i poslovni put. Prvi je Karl Dietz, a drugi Rudi Sprügel, vlasnici i osnivači dvaju danas nadaleko poznatih brendova u proizvodnji medicinskih pomagala i sportske opreme. A spojio ih je - nogomet.
- Od 1989. godine - kaže nam Stanko - živio sam sa suprugom u Njemačkoj, zapravo iz rodnog Kijeva otišao za njom jer joj je tamo bila obitelj. Prethodno sam godinama školujući se i radeći u Splitu igrao mali nogomet, i to za momčad "Voće", koja je nastupala u prvoj gradskoj ligi. Nakon dolaska u Njemačku zaposlio sam se u tvrtki "Dietz" i imao priliku igrati veliki nogomet u Verbands ligi za VfR "Ittersbach". Zajedno sa mnom igrao je tada i Jens Novotny, kasniji njemački reprezentativac i igrač zagrebačkog Dinama. I tu sam preko Karla upoznao Rudija. Sport je taj koji povezuje i uvezuje ljude, daje priliku i izvan zelenog travnjaka, samo je pitanje koliko ćete uspjeti je iskoristiti. Ja sam uspio, barem u "prvom poluvremenu" za ovih dvadeset i nešto godina.
Gojević Parlov u Hrvatsku se vratio odmah nakon rata, tamo 1996. godine. Prvo je u Kijevu krenuo s medicinskom opremom, i to u dogovoru s čelnim ljudima "Dietza", a kada su iz vrhunske njemačke tvrtke za sportsku odjeću "Jako" vidjeli kako mu dobro ide, ponudili su mu suradnju i sa svoje strane. Danas tako dobar dio hrvatskih nogometnih prvoligaša, košarkaških i drugih klubova nosi opremu ovog proizvođača. Stankovo poslovno carstvo proširilo se u međuvremenu na sto ljudi, iz Hrvatske se proširio na cijelu regiju (Srbija, BiH, Crna Gora), a on sam ponio krunu "hrvatskog kralja dresova".
Na to se samo nasmijao, ali i dodao:
- U prošloj sezoni od dvanaest naših nogometnih prvoligaša, osam ih je nosilo naše dresove. Proteklih godina svi su naši klubovi izuzev Hajduka i Dinama bili u nekom trenutku naši klijenti i partneri.
- Ali, evo sad vam mogu ekskluzivno otkriti, od nedavno smo u razgovorima i pregovorima s Hajdukom. Na njihov poziv poslali smo našu službenu ponudu i ako bude sreće, možda budemo nagrađeni suradnjom s Hajdukom. To bi bilo u sezoni 2020./2021., kada im istječe ugovor s postojećim dobavljačem, tako da razmatraju produžetak postojećeg ugovora ili novog partnera. Prođemo li mi i naš brend "Jako", Hajduk bi bio u društvu Bayer Leverkusena, Stuttgarta… Mi smo spremni i ako nas Hajduk odabere, bio bi u našoj obitelji europskih TOP 5 klubova - ističe Gojević Parlov.
Sportska oprema ovoga čuvenoga njemačkog proizvođača u pogonima u Kninu najprije se idejno koncipira, a onda na koncu i dobiva završnu glazuru. Vlasnik navodi primjer poznatog Rijekina dresa s velikim križem preko prsa, koji su nosili u godini kada su uzeli dvostruku domaću krunu.
- On je bio naše rješenje, naš ga je marketing pripremio, u NK Rijeka potvrdili, zatim naši partneri u Njemačkoj proizveli, pa mi na kraju kraju doradili i isporučili. Mi lokalno najbolje osjećamo što bi klubu moglo biti interesantno, dogovorom dvaju marketinga se pokušavamo prilagoditi i dati neko naše rješenje. Tako stvari funkcioniraju i evo daju rezultata - objašnjava.
Ipak, temelj tvrtke, koja se od 2010. godine preselila u Zvonimirov grad i moderni poslovni centar otvorila u dijelu kompleksa propale "Kninjanke", medicinska su i ortopedska pomagala. I ona se s istim, ako ne i većim uspjehom, razvila u protekla dva desetljeća.
- Ja sam u "Dietzu" počeo raditi 1989. godine, ali i mene i suprugu uvijek je vukla želja za povratkom. U razgovoru s vlasnikom Karlom Dietzom dao sam prijedlog naše suradnje. Moram reći da bez njegove podrške, i logističke i svake druge, ne bih uspio. Osim povratka moja je želja bila zaraditi jednu plaću za sebe i obitelj, u biti raditi za nekoga. Korak po korak, godinu za godinom, došli smo do toga da smo među vodećim u Hrvatskoj, ako ne i šire. Imamo sedamdeset djelatnika u tom dijelu, opremamo bolnice, staračke domove, imamo uhodanu suradnju s veleprodajnim kupcima kao što su ljekarne, veledrogerije, sanitetske kuće. Radi se o asortimanu od više stotina proizvoda, gdje sam posebno ponosan na dio ortotike i vlastitu proizvodnju ortopedskih cipela, uložaka, proteza … Kupili smo tvrtku u Rijeci, ali ispostave imamo u Zagrebu, Splitu … - navodi Gojević Parlov.
Gdje je lakše tržišno ući, u nogometni klub ili bolnicu?
- U biznisu nema lako, pogotovo ako ste privatnik i imate obveze koje morate ispoštovati i državi i djelatnicima. Sve je do poduzetnika, njegove ideje, koncepta. Ipak bih rekao da su klubovi bolji platiše, jer mi privatnici možemo jedino funkcionirati ako ono što prodamo i naplatimo. Sportski dio je takav da su postavljeni principi s kojima mi vladamo, a kada surađujete s državom i HZZO-om, imate uvjete kojima se mi moramo prilagoditi. Nama tu nije ni lakše ni teže nego konkurenciji koja radi s ustanovama u ingerenciji države, ali ako imate viziju i cilj, morate to predvidjeti, pretpostaviti - odgovorit će poduzetnik iz Kijeva.
Jedno vrijeme bio je i u politici. Bilo je to 2001. godine i trvenja unutar HDZ-a, kada su stranku napustili ljudi Ivića Pašalića i osnovali Hrvatski blok. Posljedično se raspala lokalna vlast u Kijevu.
- Došla mi je jedna grupa sumještana i zamolila da vodim listu HDZ-a. Pristao sam i na izborima dobio 92 posto glasova. Kako nisam bio političar, niti sam to želio postati, četiri godine sam odradio kao volonter, dok se moj zamjenik profesionalizirao i kasnije odradio još dva samostalna mandata na čelu Općine. Uspjeli smo napraviti neke stvari kada je u pitanju infrastruktura. Politika je za mene gotova priča, moj svijet je moja tvrtka. Tu se najbolje snalazin, jer znam pravila igre - ističe Parlov.
Moto mu je da se može uspjeti samo ako se želi raditi i da je osam sati (pre)malo.
- Da ne bih nekoga uvrijedio ili netko moje riječi krivo protumačio, mislim da se mi Hrvati kao ljudi moramo mijenjati. Ne smijemo demokraciju samo shvaćati kao naše pravo. I u Njemačkoj i u Americi, gdje sam također bio, uz prava imate i neke obveze. Nadam se da će i u Hrvatskoj mlade i progresivne snage dobiti šansu kada je u pitanju pristup radu, gdje je vlasnik siguran da ljudi rade s 80 posto produktivnosti. Ako je u privatnom sektoru tako, zamislite onda kako rade u državnim tvrtkama ili ustanovama?! Da ja u Njemačkoj nisam radio sto posto, davao sebe cijeloga, nikada ne bih dobio šansu za ostanak i kasniju poslovnu suradnju. Naravno da trebamo imati bolje uvjete rada, bolje plaće, ali svatko treba pridonijeti sa svoje strane da bi to bilo i ostvarivo, otvoreno će Stanko.
Misli da Knin također ima šansu. Vidi je i u turizmu, gdje je sam pod Dinarom podignuo kompleks s vilama i bazenom, kao i farmu magaraca.
- Nekada sam imao i četiristo ovaca, a namjera mi je bila proizvoditi sir. Problem je bio da nisam mogao naći ljude za čuvanje, pa sam odustao od ovaca. Ostala je farma od dvadeset dva tovara. To je moj hobi da mogu svojim prijateljima ili djeci, kojoj je potrebno, dati toliko zdravo mlijeko. Ja sam imao kapital i, hvala Bogu, uhodao sam posao s turistima, tako da kapacitete punim već od 15. svibnja. Ali nisu svi ljudi bili u mojoj poziciji, pa oni koji bi htjeli ući u ovu vrstu biznisa odustaju što zbog nesređenih vlasničkih knjiga, što zbog još uvijek nedovoljne potpore države, županije, turističkih zajednica... Oni su ti koji moraju pokazati i trasirati put malom, običnom čovjeku. A da mi imamo što za pokazati, imamo. Tu je tvrđava, Krčić, vrh Dinare, obala na manje od sat vožnje, reći će na ovu temu.
- Prije dvadeset i nešto godina, kada su Knin, Kijevo, Vrlika… oslobođeni, svi smo bili euforični, puni nade. Danas bih bio neiskren kada bih rekao da nije uslijedila jedna vrsta razočarenja. Svi su valjda shvatili da nije bilo dovoljno da država kaže da će obnoviti kuće ili podijeliti stanove, ako to sve skupa nije pratio gospodarski rast. Privatni sektor je zanemariv, izuzev nas, "Diva" i "Knaufa" u Kosovu ne vidim ozbiljniji iskorak. Knin se prazni jer mladi uzimaju torbe i odlaze, a biologija kod starije populacije radi svoje. Nekada smo bili najmlađi grad u državi, ali se osim krova nad glavom ljudima doseljenima sa svih strana ne pruža prilika za egzistenciju. Treba ih vezati poslom, ali to ide teško - kaže nam Stanko. I nastavlja:
- Ima nešto u tome da bi svi htjeli biti ekonomisti, pozavršavati visoke škole, a da u konačnici nemate nikakvo znanje za ući na tržište rada. Ja kao privatnik ne mogu uzeti nekoga tko je završio školu ako on nema praksu, nema iskustvo. Dugo mi je čekati godinu, dvije, tri. Vrhunski se u ovoj prelijepoj zemlji može živjeti ako ste dobar električar, vodoinstalater, keramičar… Slažem se da država nije ta od koje treba očekivati da ti da posao, ali mora trasirati školovanje za ono što je potrebno, što će ljudima sutra dati kruha i zadržati ih ovdje. Drukčije nam se ne piše dobro, za kraj će Stanko Gojević Parlov.
