Razgovarali smo s Ivicom Bilanom, autorom najpoznatije snimke iz Domovinskog rata: evo što nam je rekao o Filipu Gaćini, Vodicama, Hajduku...

S kim sam bija u razredu? S Denisom Latinom...

- Kad sam čuja da Šime Strikoman pokreće lokalnu TV u Vodicama, 1991. godine, u proliće, poželija sam uključiti se u tu priču. Na bilo koji način. U srednjoj školi u Šibeniku, u koju sam krenuo 1980. ima sam i nekoliko predmeta iz novinarstva. Od kolega koji su išli sa mnom u razred, a kasnije su završili u novinarskim vodama, sad mi na pamet padaju Denis Latin, Zorica Antulov, Nikola Koštan, Živana Juras i Ksenija Bilan (tad se prezivala Milković).

Bili su u toj generaciji i bivši šibenski dogradonačelnik Tome Jukić, njegova žena Tatjana, Armando Marenci, Neno Knez, Srećko Ujević, Vesna Miliša, Vesna Karađole, Nives Cormo Jurković, Branko Čvrljak... Vaša kolegica Jordanka Grubač nam je predavala predmete iz novinarstva. Generacijama prije naše predavala je Davorka Blažević.

Kako sam kupija kameru?
Šta se kamere tiče, mada nisam ima neku posebnu želju da se bavim snimanjem, zaključija sam kako će nam tribati što više televizijske tehnike, pa sam je kupija u zagrebačkoj Konjščinskoj ulici, u Duty Free Shopu koji se zva 'Dubrovnik'. Bilo je u toj ulici puno dućana. Svi u vlasništvu naših ljudi porijeklom iz Janjeva. S obzirom na to šta je njome snimljeno možda je ta kamera mogla završiti i u nekakvom muzeju, ali eto, nije… Dvi godine nakon kupnje proda sam je za upola manju cijenu. Završila je u Splitu. Bila je marke National 7, a koštala me je dvije i pol tisuće DEM. Proda sam je za tisuću i 300. Bio je dogovor za 1 400, ali kad sam došao tamo, rekao mi je da ima samo 1 300. I šta ću, dam. Eto, nemam baš trgovačkog duha, nisam baš neki trgovac.

Šimin projekt

Kako je u malim Vodicama nastala velika tv?
Šime je studira na Akademiji u Zagrebu i bilo je logično da ostane tamo i nakon diplomiranja. Vjerojatno bi mu što se posla tiče sve bilo puno jednostavnije. Ali Šime ne bi bija Šime da je odusta od života u svojim Vodicama. Kako njegov mozak nikad ne miruje, tako je među ostalim doša i do ideje da osnuje televiziju. I tada, a i s ove vremenske distance, uvjerenja sam da je bila pun pogodak. Bila je to lokalna televizija u punom smislu tog naziva. Okupila se oko Šiminog projekta ekipa od tridesetak ljudi koji su se doslovno 'dali' da ta priča uspije što bolje. Bili smo 'pokriveni' na svim poljima. Šime je bija i direktor i glavni urednik, Ivan Kranjac, Zoran Pletikosa i Vlado Kindl bili su zaduženi za tehniku, Sanja Radin-Mačukat bila je urednica i novinarka, Zoltan Kabok je uređiva informativne emisije, snimatelji su osim mene, Šime i Kranjca bili i Željko Bandl-Valeš, Zoran Ivančev-Afrika, Marko Vučak, Stipe Ivas i Ivana Lasan. Bilo je još nekoliko novinara, starijih i mlađih, a i nekoliko spikerica. I u tehnici je osim trojice starijih i već spomenutih bilo mladih. Jedni su bili u montaži, drugi za tonskom miksetom, treći su 'vukli' kabele i brinuli o rasvjeti u studiju koji je bija smješten u jednom apartmanu u hotelu 'Olimpija'.

TV Vodice u vrijeme osnivanja

Privatni Album/+

Što smo sve radili?
Šime nam je 'dilija' titule i kapom i šakom. Tako je jedan od kolega, Milorad Juričev-Tabakin, bija urednik satelitskog programa. Valjalo je nakon vlastitog programa emitirati i neki drugi. E, tu je onda Milorad nastupa.

Mene je dopala titula urednika Dokumentarnog programa. Volija sam odlaziti do zanimljivih starijih ljudi i sa njima malo popričati. Točnije, sa njima je uglavnom razgovarala Sanja Radin-Mačukat. To joj je super išlo. Zanimalo nas je i koliko Vodičani, pogotovo mlađi, znaju o ričima i nazivima za koje bi se moglo reći da su baš 'vodiški'. Bacili bi đir kroz 'Selo' i posnimili anketu. Na neki smo način udarili temelje ovome šta je zadnjih godina radija Peko Španja na Facebook stranici 'Vodice u srcu i duši'. Kad smo kod njega, moram vam u ime Vodičana zahvaliti za nekoliko jako lipih tekstova koje ste napisali o njemu za 'Slobodnu' i 'Šibenski'. Zaslužija je to naš Peko.

U situacijama kad Sanja ili netko drugi od novinara nije moga ići sa mnom, a da bi imali nekakav prilog za večernje emitiranje, nagovorija bi svog starijeg zeta Pjera ili prijatelje Stipu Janjca i Karla Španju da odrade novinarski zadatak. I u tome uopće nisu bili loši. Dapače.

Imali smo mi i vjersku emisiju, obrazovni i program za dicu, pratili smo i sport i glazbu, a u nedostatku tema i događaja neke smo i sami organizirali. Biciklijadu, primjerice.
Kad tu i tamo gledam snimke iz tog vrimena, vidim kako je puno onih koji su u međuvrimenu otišli s ovog svita. Ne samo onih koji su bili stariji, puno je i mladih ljudi koji su umrli ili nekako tragično stradali.

Naša priča

Kako sam 91. zamišlja Vodice, Šibenik i Hrvatsku?
I nekad i sad, uvik sam nekako idealistički gleda na život i sve oko sebe. Kad smo živili u bivšoj državi bija sam uvjeren da je njen glavni problem u tome šta postoji samo jedna partija. Danas ih imamo bezbroj, ali ne mislim da je to to. Da se mene pita, ja bi ih sve ukinija. Volija bi da se na izbore prijavljuju pojedinci, osobe sa svojim imenom i prezimenom.

Bez stranačkog (partijskog) utega. Uvjeren sam da partije unište i ljude sa najboljim mogućim namjerama. Kažu mi da sam ja naivan i da to tako ne ide. Mislim da sam doša do točke na kojoj više ne vidim smisao u izlasku na izbore.

Za vrime rata, dok smo još oslobađali svoju zemlju, mi smo već tada pričali o ulasku u Europsku uniju i NATO. Meni je to smetalo. Mislija sam da se borimo za samostalnost i neovisnost. Danas nemamo ni jedno ni drugo.

I prije sam u ovakvim prigodama, mislim na intervjue, zna reći kako mi nadu da će jednom biti bolje i poštenije još jedino podgrijavaju mladi za koje virujem da će kroz koje desetljeće uspiti vratiti cilu ovu našu priču na pravi put. Kad kažem 'naša priča' onda mislim na državu, a pod pravim putem podrazumijevam kombinaciju svega onog najboljeg šta postoji u zemljama poput Norveške, Švicarske i Kanade.

Ivica Bilan 1991. godine s kamerom kojom je napravljen legendarni snimak

Privatni Album/

Od čega nisam odustao?
Stalno mi se dešava da olako odustajem od nečega. Čini mi se da jedino od čega ne dižem ruke jest Hajduk. I pored svega lošeg šta se izdešavalo u zadnjih petnaestak godina, nikako da odagnam od sebe strast koju gajim prema tom klubu. Ža mi je mladih koji su poput mene zaluđeni njime, a nikako da dočekaju dobre dane. Ja ih više i ne čekam. Vražji novac je poremetija sve pa se Hajduk više nikad neće moći miriti sa najboljima. To naprosto više nije moguće. Želim ovom prilikom pozdraviti i navijače 'Šibenika'. Smetaju mi prenaglašene strasti koje su prisutne kad igramo međusobno. Ja se iskreno veselim svakom dobrom 'Šibenikovom' rezultatu. Volim se baviti sportom. Do šesnaeste sam igra nogomet, a sa dvadeset i dvi sam otkrija tenis koji je i dan danas moja velika ljubav. Zadnjih godina ga ne igram, ali vratit ću se ja na teniske terene. On mi je najdraža 'droga'.

Sinonim hrabrog i poštenog

Po čemu pamtim Filipa?
Prije nekoliko dana vaša kolegica Marina Jurković gostovala je u Vodicama s izložbom svojih fotografija snimljenih u prvim dvjema godinama rata. Otvorenje izložbe prethodilo je mimohodu branitelja okupljenih pred zgradom 'Stare škole' u kojoj je smještena vodička knjižnica. Gledajući sve te ljude zaključija sam da im triba vrlo malo da se užive u događaje otprije 30 godina. Siguran sam za svakog od njih da bi se u istoj situaciji ponovno uključili u obranu svoje zemlje. Koliko god ponekad grintaju zbog ovog ili onog, ma siguran sam da bi se ponili ko 91.

Ja ne idem na proslave i obilježavanje ratnih događaja. Bija sam samo jednom. Tri godine nakon rata otiša sam u Zečevo na obilježavanje sedme godišnjice od osvajanja triju vojarni. Sedme godišnjice od snimke koja mi je obilježila život. A i život Filipa Gaćine. Momka s burnoprimoštenskog krša koji je svojim povikom 'obadva, obadva, oba su pala' začinija moju snimku.

Filip te 1998. godine nije doša na proslavu. Radije je osta u Ravnim kotarima i tamo čistija Hrvatsku od zaostalih mina. Jedna je tih dana bila kobna za njega. Bija sam na Filipovom sprovodu. Prethodno i u njegovoj obiteljskoj kući. Heroje poput Filipa može iznjedriti samo život u uvjetima koje pruža jedan takav kraj. Predivan, ali kraj koji te uči da budeš vridan i strpljiv. A bija je Filip i vedar. Čini mi se da je u ono malo vrimena koje smo proveli zajedno na Zečevu stalno bija nasmijan. Usprkos svemu šta se oko nas dešavalo.

Ma, i kad sam ga nakon rata sreta na Zavodu za zapošljavanje, a samo tamo smo se vidili još nekoliko puta, uvik je bija dobro raspoložen. Pozitivca Filipa je nemogućnost da pronađe nekakvi drugi posal odvela u pirotehničke vode. Sudbina je tila da ode s ovoga svita mlad. On će mi zauvik ostati sinonim za hrabrog i poštenog hrvatskog branitelja. Zbog njega i pristanem na ove razgovore o ratu. To mi daje priliku da ga spomenem.

Prije tri-četiri godine u vodičku knjižnicu, u kojoj radim zadnjih šest i pol godina, svratila je jedna od njegovih sestara. Nismo se prije toga poznavali. Oboje smo zaplakali, a ona mi je izrekla jedno veliko 'fala' jer kroz moju snimku njen brat i dalje živi.

U Primoštenu je nedavno bakljadom otvoren veliki mural posvećen Filipu Gaćini

Screenshot/Youtube

Di sam danas? Šta radim?
Dane provodim uglavnom u knjižnici u kojoj mi je šefica moja kolegica iz vremena postojanja Televizije Vodice, Sanja Radin Mačukat. Moj i Sanjin put stalno se isprepliću. Bavimo se svim i svačim. Knjige nisu jedini razlog zbog kojeg ljudi dolaze u knjižnicu.

Ponekad napišem nekakav tekst za portal Info Vodice. Znam se kroz te tekstove i oprostiti od nekih ljudi koji su umrli, ljudi za koje smatram da su svojim životom zadužili naše misto. Nagovaraju me da napišem i neku knjigu jer misle da sam na 'ti' s pisanjem. Ma, mislim da čovik sa tim triba otpočeti u mlađim danima. Ako i imaš nekakav dar ili talent valja ga na vrime početi brusiti.

Deset godina sam proveja i u šibenskom studiju Hrvatske televizije. Steka sam tamo puno pravih prijatelja. Od svega što se lipog tamo izdešavalo, najdraža mi je činjenica da je u tom studiju svitlo dana ugledala trilogija o Mati Vukorepi, legendarnom ribaru Vlaju iz Planjana. Anti Graniku skidam kapu za tri vrhunska priloga o najvećem pozitivcu u Hrvatskoj. Pretpostavljam da su to mnogi gledali pa onda znaju o čemu i zašto to govorim.

Život u Vodicama

Koga pratim, čemu se veselim ?
I ja sam se, poput Šime Strikomana, odlučija za život u Vodicama. Nije da ne bi moga živiti negdi drugdi, jer svugdi na svitu je lipo, ali, kako kažu 'samo jedno misto na svitu je dom'. U tim svojim Vodicama nastojim stići na sve strane. 'Navijam' i pratim skoro sve vodičke sportaše i umjetnike, glazbare, likovnjake i glumce amatere. Veselim se svemu dobrom i lipom što se desi u našem i mom 'Selu'. A nastojim stići i na vodiško groblje i ispratiti ljude koje sam susreta kroz svoj život. Mislim da groblja nisu samo mista na kojima se tuguje. Ona su puno više od toga.

Jesam li se prominija?
Vas zanima i koliko sam se fizički prominija u odnosu na period otprije 30 godina. Pa, šta se kilaže tiče mislim da nema neke bitne promjene. Geni čine svoje. A učinili su svoje i kad je kosa u pitanju. Moji su i po materinoj i po očevoj strani sidi. Brak? Nisam se 'ušalta' u taj film. Navika sam se na samački život i ne mislim se minjati po tom pitanju. Nisam 'vuk', ali samotnjak jesam.