Skradinske kukumare, povrće izgubljenog vremena prigazili automobili

Krastavci su kao nikad rodili u Ludbregu kod Varaždina, javili su na televiziji dva dana nakon što sam u Skradinu, zajedno s kolegom Antom Baranićem cijelo jutro, po vatri s neba i iz zemlje skoro pa uzaludno tražio skradinske kukumare, nekoć glasoviti povrtlarski brend toga kraja, kao što je žižula posvuda neobično, a ovdje barem dva stoljeća udomaćeno kinesko voće.
Taj je žuto-zeleni, slatki krastavac po čuvenju stajao uz bok gastronomskim adutima ovog gradića, skradinskom rižotu i istoimenoj torti, opjevanim u kuharici slavne Dike Marjanović-Radice, a danas je povrće izgubljenog vremena iz skradinskih vrtova u posljednjim godinama pretvorenim u parkinge duž gotovo cijele Aleje svilara.
Da su to nekad bili mahom povrtnjaci i livade, na prvi pogled svjedoče ozidane bunarske krune nepresušnih vrela vode za natapanje, koja na tom području vrije na dubini od jedva dva metra. Kud ćeš bolje zemlje za povrće, pravo more verdure u tom prostranstvu plodne zemlje ispod koje struje podzemne rijeke, no što to vrijedi kada postoji lakša i unosnija kuna, s boršinom preko ramena u hladu, zahvaljujući položaju Skradina na vratima NP-a "Krka".
Svoj sili posjetitelja koji se ovdje sjate u prolazu da bi razgledali nacionalni park nedostaje parkinga i zato su Skradinjani, idući za konjukturom i čistom računicom stavili u promet svoje zapuštene poljoprivredne parcele listom, kao jedan naplaćujući dnevnu parkirališnu kartu 50 kuna. Isplativiji je parking od samo 10 mjesta – a tako malenoga nema – nego jedan apartman. Ne treba čistiti, mijenjati i prati posteljinu, popravljati štetu, strahovati od otkazivanja rezervacije ili loše ocjene na internetskom bukingu..., a sve uz minimalni trošak: raskrčiš šikaru, prekriješ površinu tucanikom, uložiš u jednostavnu odoru i praši Miško, uz nešto truda da nailazeće aute skreneš na vlastito parkiralište, pa i preotmeš konkurenciji, bože moj.

Putnik namjernik ne bi na prvi pogled zaključio da su vlasnici parkirališta različiti, budući da svi sezonci zaposleni kod njih barem 15-ak duž aleje sa stoljetnim murvama imaju jednake odore s natpisima "Parking Krka". To im je brend umjesto nekadašanjeg skradinskog kukumara; ispravno su zaključili da uniformiranost samo donosi na ozbiljnosti i povjerenju gostiju, a gradska komunalna tvrtka "Rivina jaruga" upravlja s velikim parkingom na samom ulazu u grad gdje se naplaćuje po satu. Jedno je ljeto, ne traje dugo i svi od njega očekuju izmusti ponešto za zimu, a krastavce neka sade Ludbrežani, Varaždinci i tko drugi hoće, ako im računica tako nalaže.
- U svakom slučaju, nitko ode nije vadija vrtal da bi na njegovu mistu uredija parking, nego se krčilo zapuštano još od rata, kada ih se prestalo obrađivati jer je takva potriba vrimena - govori sa smiješkom Zoran Kovilić, skradinski ugostitelj porijeklom iz obližnjih Dubravica, voditelj posla u kojem radi cijela obitelj, pa tako i u povrtnjaku koji drži u Dubravicama za potrebe restorana. Ima on za sebe uglavnom, no generalno govoreći, ajme svima nama da nije uvoznoga povrća iz Italije, Španjolske, Makedonije...
I Kovilić potvrđuje mukotrpnost posla s apartmanima u tranzitnom turizmu Skradina, budući da gotovo i nema turista koji ostaje duže od jedne noći, a parkiralište uz njegov restoran gostima restorana besplatno je cijeli dan pod uvjetom da kod njega popiju barem kavu. To je trn u oku ostalima, pušu na taj Kovilićev poslovni potez, no kada ih se zapita o njihovu poslu s parkiralištem, bez sumnje solidnom, tada vlada prava omerta. Zavjera šutnje na svakom je koraku: ne slikaji mene, neću reći ime vlasnika, nemam ja što o tome za novine...



Dvoje mladih sezonaca, srednjoškolci iz skradinske okolice bili su susretljivi i razgovorljivi, no dočim ih je oštrije pogledao stariji kolega koji stoji na cesti i usmjerava automobile da skrenu kod njih, uozbiljili su se i okrenuli ploču. Momak je taman počeo pričati kako mu je koji dan prije prišla gazdina stara majka i sjetnim glasom opisivala gdje su, na mjestu automobilskog lima i kotača bili redovi pomidora, tikvica, kukumara... a onda je zašutio kada ga je ovaj pozvao na red nakon kolegice koju je prvu instruirao. Jedino što je samo minutu-dvije prije toga simpatična cura za kraj rekla bilo je ozbiljno upozorenje: "Da niste slučajno objavili moju sliku ili izjavu!" Eto, mala zna da je probudiš usred noći kako s medijima treba zaoštriti i stavljam glavu na panj da ni blizu tome nije vična škopljenju pomidora, a skradinski kukumar jednako joj je nepoznat.
Kako i bi, kada su ga gotovo zaboravili i stariji: taj frut za koji se jagmilo na šibenskoj pijaci postao je ptica dodo, poput iščezle žirjanske šljive, a ljudi koji se za njega raspituju, sa mnom na čelu vjerojatno su nalik čudnovatim kljunašima.
- Je, bio je taj naš kukumar, pa bi mater iz njega izvadila sime za dogodine - prisjeća se Ive Petrović-Tuja, prvi ugostitelj iz tradicionalne skradinske ribarske obitelji i sam predani ribolovac, naročito otkako je kafić predao kćeri na upravljanje. Sve su govori, kuragu dali trgovački centri, učinili su da se ništa ne isplati, a sjeća se Tuja da su plodine iz skradinskih vrtlova išle i za Zagreb, na Dolac, kamo je njegova majka autobusima slala i po desetak gajbica salate...
Jesu li trgovački centri uistinu učinili da svi zajedno okinemo u varećak pa smo od svijeta koji je cijedio život iz krša zbog turizma poprimili rentijerski mentalitet "iznajmljuj i čekaj u ladovini", pitam čovjeka časnog brka i dojmljive pojave, Danu Jurića (76) iz Dubravica. Dobro, ne baš tim riječima u cijelosti, ali razumjeli smo se.
On je poznati pučki pjesnik, skladatelj, pjevač i multiinstrumentalist na folklornim glazbalima diplama, guslama i dvojnicama, a na sajmovima i u raznim drugim prigodama prebire vješto i na cintarama po narodski, ili usnoj harmonici. U Skradinu, baš u hladu Kovilićeva parkinga, prvi put upoznajem Jurića i kao vrtlara: donio je na prodaju gajbu-dvije pomidora šljivara i jabučarki te nekoliko čentruna. Uz mirovinu od 3200 kuna govori, to su plodovi njegova OPG-a ne za bogatstvo, nego za "popunu", da ne bi oskudijevao u onome što mu treba.



Tako je Dane, a goni 77., godinu života, zasadio nemalih 900 strukova pomidora ovog proljeća i računa uspješno plasirati urod, a drži još 120 maslina... Vodu je našao na dubini od svega desetak metara u Čulišićkom polju, gdje bi svaka voćka na ovome svijetu mogla uspijevati da se osigura voda iz jednostavnih bušotina, no tko će, ako je knjiga spala na što jest, a sve je zapušteno i zaraslo, govori Dane pažljivo birajući riječi. Jer on je zadnji koji bi ružno zborio o zemlji za koju se borio i jedva je dočekao, o Hrvatskoj kojoj pjeva uz gusle i uznosi je u svojim desetercima.
- Dobili smo državu i domovinu nakon rata izmučenu, iskrvavljenu i satranu, a ja u njoj uživam, pjevajući i radeći, zadovoljan što je s mojom obitelji sve u redu i jer ni u čemu ne oskudijevam. I meni mute mozak da mi se ne isplati to što radim, ali ja sam ipak beg, iznosi Jurić svoju jednostavnu životnu filozofiju. Tako je naučio od svojih roditelja, zemljoradnika koji do smrti nisu imali ni dinara nit' kune mirovine i nikad im nije palo na pamet obratiti se ijednoj socijalnoj instituciji. Broji on punih tisuću dana provedenih u braniteljskoj odori, pa nema i ne želi ništa više od zaslužene mirovine, sretan što je nakon rata ostao normalan i metkom netaknut.
- Ako oćeš da ti bude cviće oko kuće i miriše, onda triba oko njega i raditi. A turizam... zamislio se Jurić na trenutak, "u jednom je segmentu ljude iskvarija, a u neku ruku je i pomoga... "
Nije točno znao reći ima li još tko ovdje one stare kukumare koje su uzgajali isključivo Skradinjani, no zato nas je Mate Sladić, također u parkirališnom poslu, odvraćen od zemlje "jer nema otkupa" naputio na neki zagrađeni poljski put još koju stotinu metara naprijed, gdje je netko zasadio koju liju. Ali avaj, tamo ni traga zeleno-žutim kukumarima koje tražimo svićon u po bila dana dok gori zrak, kao što će ljudi u primorskim mistima tražiti jedni druge kada prohujaju ovogodišnji turisti.
Ipak, pronašli smo konačno te krastavce na odlasku iz Skradina, no u kuhinji poznatog restorana Tome Računice, ugostitelja koji povrće i sve druge namirnice nabavlja isključivo kod lokalnih ljudi iz okolice. Dane Jurić opskrbljuje ga pomidorama, drugog dobavljača ima za bajame, od trećeg, iz Piramatovaca, kupuje čentrune...



- Evo ga, skradinski kukumar! - donio ih je nekoliko pred nas za fotografiranje, kao da je izvukao zeca iz šešira. Ta-daa! Ovaj čovjek iz Bičina, s vrtlom u Sonkoviću, ostao je jedini značajniji proizvođač! Imaju ljudi vrtle, no isključivo za vlastite potrebe, a staro sime kukumara više nema nitko osim njega - objasnio je Računica skidajući barem jedan veo tajne s iščezlog povrća kojim se dičio njegov Skradin. A koliko je dobre zeleni bilo tamo gdje danas uspijevaju parkirališta? Toliko da je Mile Milić godinama, davno doduše, bio glavni dobavljač šibenske bolnice, navodi domaćin primjer. Broj mobitela posljednjeg viteza od skradinskog kukumara nema - hoćemo li vjerovati - a pitanje kako se čovjek zove kao da je namjerno prečuo, zamakavši užurbano u kuhinju jer je upravo otvorio restoran i opasan traveršom treba uskočiti za štednjak.
Tko zna što bismo otkrili da se opet nije ispriječila omerta? Da je posljednji uzgajivač skradinskih kukumara možda doseljenik iz Ludbrega? Čudnovati ljudi, ti sjevernjaci: stoje po zvizdanu usred nasada kukumara, gledam na televiziji i govore, obliveni znojem: "Mukotrpno je, ali se isplati!"