Skradinski su se ratnici sredinom rujna čudom čudili zašto neprijateljski tenkovi i transporteri u širokom luku izbjegavaju topnike hrvatske vojske na Velikoj glavi. Pitali su se i zašto uopće agresorski vojnici napuštaju svoje dobro utvrđene položaje!? Nisu, dakako, vjerovali u miran odlazak neprijatelja, ali nisu imali ni pojma da pobunjeni Srbi i vojnici JNA organizirano žure prema Šibenskom mostu.
Da su se okrenuli puno većem cilju od osvajanja Velike glave, koja je bila poprište žestokih, krvavih borbi od 11. do 14. rujna. Kao svojevrsna uvertira još brutalnijem Šibenskom rujanskom ratu. Agresor je u samo 3 dana ispalio više od tisuću granata na to praktički napušteno srpsko selo, preciznije položaje hrvatskih ratnika. Život su pritom izgubila četiri hrabra branitelja. Drago Paić, Srećko Šokota, Mladen Protega i Ante Goleš. Za njima se tugovalo ne samo u Skradinu i Šibeniku, već i u Dalmatinskoj zagori, te na otoku Zlarinu.
- Ne mogu prežaliti te hrabre momke, ali valja misliti na sutra. Biti spreman na sve. Tko zna što se sve mota u glavama srpskih fanatika. Bešćutnih agresora s kojima smo od prvog dana odbijali bilo kakvu vrstu pregovora – govorio je gotovo proročanski koji sat prije napada na Šibenik zapovjednik obrane Skradina Anđelko Sladić.
Bojišnica od 12 kilometara
Skradinska je bojišnica bila još od lipnja duga više od 12 kilometara. Kao nemala braniteljska briga već spomenutog Sladića, Ivice Skorića Tatenka, Mira Maslača, Marijana Zorice, Kruna Mazalina, Drage Gasa Petrovića, Marka Paića, Rajka Jurića Paića, Vlade Gundića, Frane Paića i drugih iskrenih domoljuba.
- Htio bih odlučno zanijekati jednu laž, koja se provlači od prvih dana Rujanskog rata. O tome „ kako smo dobili službenu zapovijed da napustimo Skradin“. Ne samo borci, već i žitelji grada. U našoj stalnoj komunikaciji s hrvatskim časnicima Milivojem Petkovićem i Božom Markovićem takvo nešto nikad nismo čuli. Naprotiv, obojica su nas u svakoj prilici tjerali na kontra-ofenzivu. U toj komunikaciji sa zapovjedništvom 113. šibenske brigade važnu ulogu odigrao je i šibenski profesor Marko Paić. Naravno, da je u svemu presudna bila obostrana logika da će malo tko ginuti za obranu praznoga grada - više nego je jasan Anđelko Sladić, koji je bio i zapovjednik skradinske satnije.
Valja istaknuti nemalu hrabrost i odlučnost cijelog skradinskog kraja. Na području Piramatovaca je neprijatelju svojim borcima uporno prijetio hrabri Kruno Mazalin, koji će kasnije sudjelovati i u borbama na hrvatskom jugu. Posebnu odlučnost iskazali su i mještani Dubravica, sela, koje je bilo svega 200 metara od prve crte bojišnice, a u kojemu je više od 50 žitelja odjenulo odoru hrvatske vojske. Do današnjih dana traje priča o famoznoj Jankovoj kući, koja je bila pričuvni položaj hrvatskih ratnika. O domu obitelji Janka Gundića, koji se sa suprugom i djecom, početkom devedesetih godina minulog stoljeća, potaknut zovom zavičaja, iz Australije vratio u rodne Dubravice.
Iako je selidba ratnih operacija prema Šibenskom mostu značila mali predah skradinskim braniteljima, strah od povratka žestokih borbi u zaleđe Skradina bio je gotovo još i veći.
- Moramo udarati na četnike, iznenaditi ih. Da se ne bi osjećali komotno na Šibenskom mostu. Da nas, ne dao bog, kojim slučajem ne bi „zaokružili“ s druge strane Krke – unisono su zborili skradinski borci već prve večeri Rujanskog rata.
Nekoliko su puta tijekom Šibenskog rujanskog rata skradinski branitelji na svoj način unosili nemir među neprijateljske redove.
Tenkovi na rikverc
Posebno delikatna bila je akcija miniranja mosta u Lađevcima. S ciljem da se oteža kretanje agresorskih tenkova i transportera. Potaknuta viješću o tenkovima, koji su iz Drniša krenuli prema Šibeniku satnija Marjana Zorice krenula je s dva broda preko Krke i Prukljana prema biličkoj uvali Vrulje. S namjerom da zauzmu položaje na Gvozdenovu. Srećom, prije njih je važan posao obavila inženjerija 113. šibenske brigade, koja je srušila cestu, pa su srpski tenkovi i transporteri morali na rikverc. Tako su se i Skradinjani mogli mirno vratiti na svoje stare ratne položaje. Tijekom Rujanskog rata skradinski su ratnici izveli i uspješni napad na agresorske postrojbe u zaseoku Travice, potisnuvši srpske pobunjenike na pričuvne položaje.
- Da su spomenute akcije krile i nemalu opasnost valjda dovoljno govori kako su naše skradinske satnije u tim borbama imale jednog poginulog i 6 ranjenih boraca – podsjeća Anđelko Sladić.
Skradinjani nisu, međutim, ni slutili da ih prava ratna drama čeka u listopadu. Neprijatelj je redom zauzeo Vaćane, Sonković, Gračac, Piramatovce, Krković, Lađevce… A Rupe i Laškovica su pali već ranije. Zaselak Prukljan, samo kilometar udaljen od Skradina, proglašen je u informativnoj emisiji TV Knin „sjedištem mornarice SAO Krajine“. Sa smiješnom flotom od nekoliko drvenih i plastičnih brodica! Na uskom pojasu desne obale ušća rijeke Krke samo su još Skradin, Dubravice i Bićine prkosili agresoru. I hrabro izdržali do kraja Domovinskog rata.