Zaista je postalo teško, stresno i mučno pratiti koji sve sojevi COVID-a 19 vrebaju nove žrtve. Neovisno o dobi, spolu, boji kože, preboljenju, cijepljenu, okolini… Čuvali se mi ili ne, bili odgovorni do krajnjih granica ili ne, čini se da će malobrojni „uteći“ ovom virusu. Evo, i u Hrvatskoj se pojavio podsoj omikrona, širi se – kažu stručnjaci – brže od ovog što se "udomaćio". I dok se pitamo kada će kraj, očekujući da nam neki eminentni stručnjak kaže točan odgovor, po mogućnosti i datum, živjeti i raditi se mora. U vremenu i okolnostima u kojima jesmo. U tim i takvim okolnostima rade i dječji vrtići, a virus ne štedi ni one najmlađe. Stoga nas je zanimalo kakvo je stanje u tim predškolskim ustanovama, kako se nose s radom u „izvanrednim okolnostima“, pita li ih itko kako im je, što ih frustrira, kako surađuju s roditeljima… Krenuli smo od šibenskih gradskih vrtića. Dvije su ustanove, Dječji vrtić „Šibenska maslina“ i „Smilje“.
Izolacija: Jedni se vraćaju, drugi odlaze
- Nakon Nove godine situacija je postala zahtjevna i teška, imamo dosta slučajeva oboljenja i djece i naših zaposlenika. Zbog toga je izolacija više nego što je to bilo na početku pandemije. Međutim, za proteklo vrijeme rada u COVID-u osnažili smo sebe, na neki način smo se „uhodali“. Doslovno iz dana u dan mijenjano rasporede, poštujući pri tomu sve zakonske odrednice u organizaciji posla. U praksi to znači da se odgojno-obrazovno osoblje, odgojiteljice, rotiraju po potrebi. Ne uvodimo neke nove strukture koje će nam u tomu pomagati, radimo s postojećim resursima, uključujući i troje pripravnika koje smo nedavno primili te nastojimo taj proces organizirati baš onako kako treba. Naravno, u odgojno-obrazovnom smislu. Iskreno, uopće nije jednostavno organizirati rad u ovakvim uvjetima, ali dajemo sve od sebe i uspijevamo. Nitko nije znao da će to ovako dugo trajati, a nama su protekla dva tjedna bila najgora. Sada se već pomalo, uvjetno rečeno, vraćamo u neku normalu premda i sada imamo nekoliko skupina djece u izolaciji, jedni se vrate, drugi odlaze - kaže ravnateljica Dječjeg vrtića „Šibenska maslina“ Maja Gulin.
U „Šibenskoj maslini“ u ovoj pedagoškoj godini ukupno je 510 djece jasličke i vrtićke dobi, stotinjak je zaposlenih, među kojima je oko 60 odgojiteljica. U svakoj skupini je dvoje odgojitelja, a skupine broje od 15 do 22 djece. I uvijek ima pozitivnih na COVID, i djece i odgojiteljica.
- U stalnom smo kontaktu s epidemiolozima, odgojiteljice odrađuju lavovski dio posla i na tomu im beskrajno hvala. Uveli smo i prekovremeni rad za odgojitelje kako bi sve funkcioniralo u skladu sa zakonskim odredbama i aktima o predškolskom odgoju i pedagoškom standardu. Zahvalni smo i roditeljima koji imaju razumijevanja i zaista nismo na toj relaciji imali većih problema ili nesuglasica. Ako je neko dijete u skupini pozitivno na COVID, dojavljuju nam i roditelji i epidemiolozi i tada cijela skupina mora u izolaciju, osim djece koja imaju potvrdu da su preboljela COVID. Njih tada pripojimo drugoj skupini… To su vam teške križaljke - govori Gulin. Ponavlja da nije lako i ne skriva kako ih boli to što ih se u cijeloj ovoj situaciji otkad je pandemije zaboravlja spomenuti. Naravno, na višim „instancama“. Ne očekuju da im se plješće, dijele odličja ili podižu spomenici, ali...
Maja Gulin: Frustrirani smo
- Jako smo frustrirani, neću reći nebrigom, ali maksimalnim nespominjanjem naše djelatnosti u odnosu na školsku, a mi smo od početka COVID-a radili svaki dan. Vrtići se nikada nisu zatvorili, za razliku od škola, nego smo se od prvih dežurstava u vrijeme lockdowna postupno vraćali u redoviti program i redoviti rad. I tako cijelo vrijeme radimo. Dakle, mi nemamo mogućnosti rada online, mi jednostavno moramo svaki dan biti na radnome mjestu. Uživo, u vrtiću. I svaki smo dan roditeljima pomoć u organizaciji njihova života jer je i njima jako, jako teško, čega smo svjesni. Razumijemo se i doista se ne možemo požaliti na roditelje u ovoj količini nervoze i napetosti i promišljanja o tomu što će donijeti sutra - govori Gulin. Nespominjanje uloge dječjih vrtića u ovom ludom vremenu nije jedino što ih iritira, što ih na neki način boli, a riječi ne koštaju ništa. Samo ih netko treba izgovoriti ili napisati.
- Frustrirani smo i zbog toga što je puno naših planova i programa koji uključuju suradnju s vanjskim subjektima, edukacije i slično, prisilno u mirovanju. Svaki dan se pitamo kad će više prestati da normalno možemo živjeti i raditi. Na primjer, zadnje što smo imali je promocija naše slikovnice „Božićne priče iz Šibenske masline“, posvećene djevojčici Kiari kojoj smo na taj način htjeli pomoći. Promociju smo organizirali u Kući umjetnosti Arsen s puno ponosa i radosti, a onda smo se pribojavali i govorili - samo da ne dođe previše ljudi! Sve je prošlo odlično, podebljano strahom da se nešto ne dogodi, da se virus ne proširi… - ispričala nam je ravnateljica Maja Gulin.
Gorana Rakić: Nismo mi „tete čuvarice“
Epidemiološka slika i organizacija rada u Dječjem vrtiću „Smilje“, koji pohađa oko 440 djece u osam objekata, istovjetna je priči iz „Šibenske masline“. Evo što nam je rekla ravnateljica Gorana Rakić.
- Prva smo linija, uvjetno rečeno, otkad je korona krenula. Nikad vrata vrtića nisu bila zatvorena i kad je korona svima bila nepoznanica i nitko nije znao što nas čeka. Virus se širi, među nama je, ušao je u vrtiće, a ministri i svi koji pričaju o koroni govore samo o školi, a vrtiće nikad nitko nije spomenuo. Tako je od samog početaka i tako je ostalo do danas. Sjećam se da smo prvi dopis od Ministarstva s naputcima što i kako raditi u vrtićima dobili tri mjeseca nakon što je pandemija u našoj zemlji počela, a mi smo to u praksi već provodili. Ovo vrijeme u kojem smo sada je jako teško, svi roditelji rade i djeca moraju pohađati vrtić, a omikron se širi brzinom munje. Puno je djece u samoizolaciji, a virus ne zaobilazi ni naše odgojiteljice. Nisu sve cijepljene, a zaraze se i one koje jesu. Sve nam to otežava rad, ali snalazimo se - kazala nam je ravnateljica Rakić.
Imali su slučajeva, nastavlja, da su djeca iz jedne skupine tri puta u mjesec dana morala ići u izolaciju. Naravno da vijest o potrebi odlaska djeteta u izolaciju roditelje ne čini sretnima, pogotovu kad se to ponavlja nekoliko puta.
- Ima izdvojenih slučajeva kad su roditelji vrlo neugodni, ali, generalno gledajući, roditelji naše djece su krasni. Razumiju situaciju, velika su nam podrška i na tomu smo im zahvalni. Svi mi dajemo maksimum, odgojiteljice su požrtvovne, rade duže ako zatreba, daju sve od sebe i zaslužuju veliko hvala. Nastojimo s djecom raditi kao da se ništa ne događa, a to zaista nije jednostavno. Zato nas jako boli to što nas nitko nigdje ne spominje. Nismo mi „tete čuvarice“, već odgojiteljice s pet godina fakulteta, magistrice, radimo u odgojno-obrazovnoj ustanovi, odgajamo djecu i pripremamo ih za odlazak u školu i život uopće. Ne kaže se bez razloga da su prve tri godine u odgoju djeteta najvažnije - zaključila je Rakić.
„Diplomirali“ koronu
U susjednim Vodicama, u gradskom vrtiću „Tamaris“, koji u dva objekta pohađa oko 290 djece, rekoše nam da djece u izolaciji uvijek ima.
- Rekla bih da smo već „diplomirali“ ovu koronu. Većina djelatnika je preboljela ili su cijepljeni, pa ne moraju u izolaciju ako je neko dijete u njihovoj grupi pozitivno. U biti, ponašamo se onako kako nam epidemiolozi kažu. Evo, sada su nam u izolaciji dvije odgojne skupine, osim djece iz tih skupina koja su koronu preboljela i imaju potvrdu. Kod organizacije rada snalazimo se svakako. Što se odgojiteljica tiče, najgore je bilo početkom pedagoške godine, u rujnu, jer je bilo pozitivnih, pa se to proteglo do siječnja. U međuvremenu ih se dosta cijepilo i sada je stanje zadovoljavajuće. Kad je trebalo, „uskakale“ su kolegice iz stručne službe, a i sama sam pomagala. Što se roditelja tiče, oni su razumni i svjesni situacije, tako da u ovim uvjetima u kojima živimo i radimo mogu reći da super funkcioniramo - rekla nam je ravnateljica vodičkog vrtića Tina Velerija Storić.
Kao u Šibeniku i Vodicama, ništa bolja situacija nije ni u centralnom i područnim odjelima gradske ustanove Dječji vrtić Drniš. Ukupno ga pohađa 320 mališana. U centralnom vrtiću u Drnišu ih je 220, a ostali su u područnim odjeljenjima u Drinovcima, Gradcu, Oklaju i Radoniću.
- Situacija nije lagana, ali smo se već dobro organizirali, imamo dobru suradnju s roditeljima i županijskim Zavodom za javno zdravstvo, tako da se u tom smislu pridržavamo svih potrebnih mjera. Trenutno u izolaciji imamo dvije odgojne skupine, ali u ovom petom valu epidemije to je postalo „normalno“. Organiziramo se, što se rada s djecom tiče, kako nam situacija nameće. Među trenutno 55 zaposlenika je 31 odgojitelj te reorganizacijom i prekovremenim radom nastojimo i uspijevamo zadovoljiti sve potrebe djece i roditelja. Moramo prihvatiti situaciju takvom kakva je, a o frustraciji među zaposlenicima ne mogu generalno govoriti. Vjerojatno ima pojedinaca, ali u konačnici svi se trudimo i odrađujemo posao što je kvalitetnije moguće - kaže Nives Vlaić, ravnateljica drniškog vrtića.
KATJA ERCEGOVIĆ: BORIMO SE, NEMA NAM DRUGE!
Osim dvije predškolske ustanove kojima je osnivač Grad Šibenik, na području grada djeluje i pet vrtića drugih osnivača, odnosno vjerskih zajednica i privatnih osoba. U ovoj pandemiji sve ih muče iste brige, neizvjesnost, priželjkivanje i čekanje kraja ove pošasti. Kontaktirali smo jedan od njih, privatni Dječji vrtić 'Osmjeh'.
- I kod nas je kao i u drugim predškolskim ustanovama. Nije nam lako, nosimo se s tim, borimo se, jer nema nam druge. Djelatnici su svoje 'odradili' ili kroz preboljenje ili cijepljenje, ali djeca su ugrožena. Evo, u ponedjeljak nam se jedna skupina vratila iz izolacije i nemate pojma koliko su djeca bila sretna, a navečer zove epidemiolog da je jedno dijete iz te iste skupine pozitivno. I oni opet moraju u izolaciju! Možete li zamisliti koliko ih je to pogodilo? Ovo je stanje kad čovjek više ne može biti ljut, ovo je tužno, pretužno - riječi su Katje Ercegović, vlasnice Dječjeg vrtića 'Osmjeh', koji u tri objekta pohađa 200 djece. I njoj smeta što se na svim razinama govori samo o školama, a predškolske ustanove su na margini.