Velika Europa pojela je malene hrvatske priobalne koće, tartane, bez ikakve čvrste namjere da obešteti profesionalne ribare kojima su te koćice za lov na gire na livadama posidonije donosile kruh i sada im je mjesto jedino u kakvom muzeju ribarske tradicije.
Kada je RH 2013. godine pristupala Uniji, na Jadranu ih je bilo 130, među njima i Klaus Bilać, kao posljednji ribar u Šibensko-kninskoj županiji koji je u propisanom razdoblju od 1. studenoga do 1. ožujka živio od koćarenja tartanom. Za tu mrežu EU ne predviđa mogućnost da se kao jedna od iznimki uklopi u Mediteransku uredbu i zato je jednostavno ukinuta.
Nema mehanizama
I dok su vlasnici migavica, obalnih mreža potegača, nakon pet godina ove jeseni konačno dočekali da love gotovo kao prije, uz neke strožije odredbe zahvaljujući tome što je hrvatska ribarska administracija nakon nekoliko šlampavih pokušaja uspjela Europskoj komisiji sastaviti prihvatljiv plan upravljanja migavicom kao uvjet za derogaciju od Mediteranske uredbe, Klaus Bilać i ostali iz njegove ribarske grupacije ostali su na suhome: niti su dobili obeštećenje za opremu, niti je - što je ruku na srce, bilo nerealno očekivati - Europska komisija odustala od striktnog propisa da plovila s pridnenin povlačnim mrežama manja od 15 metara poput njegova mogu ribariti na udaljenosti od jedne nautičke milje od obale uz jedan od najprečih uvjeta da je dubina veća od 50 metara.
Na toj dubini tartana, naime, nema što tražiti budući da se posidonija gdje gire u sezoni obitavaju u podmorju stere najviše do 30-ak metara i jedino što je Bilać zasad dobio jest suosjećanje Ruže Tomašić, konzervativne zastupnice u Europskom parlamentu i punopravne članice Odbora za ribarstvo, kojoj se obratio lani.
A godinu dana prije, Ante Mišura, pomoćnik ministra poljoprivrede za ribarstvo, odgovorio mu je “...da u ovome trenutku nema predviđenih mehanizama za obeštećenje ribara koji su koristili taj alat. Ipak, kako je sektor ribarstva kompleksan i podložan značajnim promjenama, sustav potpora sukladno tome može se prilagoditi, te smo spremni razmotriti i ovaj prijedlog nakon provedenih analiza...”, napisao je Bilaću Mišura uvijeno pa na kantune, u najboljoj birokratskoj maniri zahvaljujući na prijedlogu i s obećanjem da će ga izvijestiti o svim eventualnim promjenama kakve Bilać traži. No, kako prije dvije godine, tako i danas.
- Ja sve manje razumijem ovu našu zemlju - govori Klaus Bilać.
More afera
- Gdje god da se okreneš, neka afera, netko je ukrao nekakav novac, a nama malim koćarima otelo je egzistenciju i nikom ništa! Danas sam bio u legalnom ribolovu, a drugo jutro probudio se kao ribar sa zabranjem alatom... Šolde nam ne daju, znam ja čitati što pišu, umjesto da su svakome od nas uzeli broj računa i platili nekakvu realnu odštetu kada nam već zabranjuju mrežu s kojim sam odrastao od svoje 12. godine. Koćicu smo onda još vukli na ruke - prisjeća se Bilać koji će uskoro napuniti 60 godina.
Nikad, govori, neće prežaliti 20 tisuća DEM koje je 2003. godine uložio u opremanje tartane s kojom više ne može loviti. To je bila flota na malim brodicama 6-10 metara, a lovila je 50-70 tona gire godišnje, što samo pokazuje kolika je važnost te ribe u prehrani naroda uz obalu. Da sada oprema koćicu, koja je, slikovito opisuje, prema nekim drugim alatima prava igračka, trebalo bi mu 100 tisuća kuna i sada, na vlastitu muku svakodnevno gleda tu propalu opremu i kapital - vitlo i mreže koje je skinuo s brodice i stoje mu pred kućom. Tartana je, znanstveno dokazano, bila jedan od najselektivnijih alata, a njihovo ribolovno područje iznosilo je jedva dva posto od ukupne ribolovne površine hrvatskog mora.
S istim brodom Bilać se prebacio na mreže stajaćice: ima ih 3,5 kilometra, psara i popona, no teško mu se nositi sa znatno mlađom konkurencijom iz Trogira koja raspolaže s puno više mreža i gospodari ovim poštama. Sin i kći, srećom, imaju zvanja i poslove s kojima mogu u svaki kutak svijeta i nekako se snalazimo, supruga Mira i ja.
K tome još, Bilać je pravi ribar proleter. Rođen u Njemačkoj, prvi put je s obitelji u Hrvatsku došao kao dijete, 1962., no premda ima državljanstvo toliko prestižne zemlje, unatoč višekratnim pokušajima da živi i radi u Njemačkoj, uvijek se vraćao u Tribunj, na "more i škrape" gdje je jedino svoj. Osim svoga zanimanja nema nikakvih apartmana da se pomogne turističkim iznajmljivanjem, te je, pišući Ministarstvu drugi put, nezadovoljan Mišurinim odgovorom, a želeći ih malo "izgaditi", predložio da odgode Mediteransku uredbu ili neka ribare puste loviti.
Specifični alati
- Ne možemo biti zadovoljni što su naši pregovarači donijeli ovakve za nas poražavajuće odredbe. Mediteranska uredba štiti područja morskih algi cvjetnica, a što je s čovjekom, ribarom - pita se Bilać.
I stoga, njemu ne treba suosjećanje kakvo mu je iskazala Ruža Tomašić, jer zasad nije bolestan ni jadan, nego traži obeštećenje kao jedino pravično rješenje nakon zabrane alata od kojeg je živio. To bi onda bila ta Europa koja drži do čovjeka i njegovih prava, a i Bilaćev odvjetnik tvrdi da ga trebaju obeštetiti jer se tako radi po europskim uzusima. Kazao je to Bilać i "europskim ocima" na simpoziju o ribarstvu koji je Ruža Tomašić priredila u Šibeniku prije godinu i pol dana, kada je na pitanja ribara odgovarao i Franco Biaggi, u EK zadužen za ribarstvo.
- Nema derogacija za vašu mrežu, Mediteranska uredba to ne predviđa, međutim, u fondovima imamo puno novca, jedino trebaju surađivati ribarske administracije i znanstvenici da u sljedećem razdoblju Mediteransku uredbu "fino podesimo" prema različitim regijama i specifičnostima ribarstva i alata u pojedinim zemljama - kazao je Biaggi, a mediji prenijeli.
Ostale su tada zabilježene i riječi prof. dr. Alena Solde, redovitog profesora na Studiju mora Sveučilišta u Splitu:
- Sasvim sigurno, novca za obeštećenje ribara ima čak 250 milijuna eura, no ribarskoj je administraciji očito bolje reći da nema, jer im je sigurno lakše manje raditi i truditi se - pecnuo je Soldo Upravu za ribarstvo.
U međuvremenu, a zauzimanjem Ruže Tomašić nakon šibenskog skupa, Bilaćevo je pitanje došlo do same "glave", Europske komisije, no Karmenu Vella, povjerenik za okoliš, pomorstvo i ribarstvo u svome odgovoru lani u lipnju nije spomenuo obeštećenje. Naveo je, međutim, da se ribarima zahvaćenim zabranom može omogućiti novčana potpora za kupnju selektivnijih alata, za rastavljenje broda, što je kao mogućnost isteklo lani ili se ribarima može pomoći odluče li se privremeno obustaviti svoje aktivnosti, a opet u skladu s planom upravljanja za odgovarajući alat.
Po ćeifu vlasti
- Kako vidite, naše se ministarstvo ama baš od svega ogradilo s tipične pozicije sile i vlasti, poručujući nam da za njih nemamo nikakvu važnost - ogorčen je Bilać.
Nove mreže kupio je bez ičije pomoći, a da stvar na kraju bude toliko tipično naša, hrvatska, neki njegovi kolege sjevernije na obali s ukinutom, zabranjenom, tartanom rade i dalje, kao da nisu u sivoj zoni i to traje već godinama, bez ikakvih posljedica za njih! - iznosi Klaus Bilać tonom kao da prepričava nekakvu gorku šalu. To su takvi ljudi, kažu da su prisiljeni, makar ih strpalo u zatvor, dodaje, no on ni jednog trenutka nije želio biti s onu stranu zakona.
- Zahtjev za obeštećenjem neću tek tako pustiti. Više nikome neću pisati, no ići ću i do Strasbourga - najavljuje Klaus Bilać.
Nitko ne popušta ni njemu, od poreznika do različitih operatera, a građane se, sramotno, ovršuje i za jednu lipu, govori, uvjeren da ribarska administracija čeka na ispunjenje roka kada se neki ribolovni alat automatski briše s popisa, kao da ga nikad nije bilo, pa im ti poslije piši na listu kupusa... To bi bilo valjda, to "fino podešavanje" Mediteranske uredbe o čemu je u Šibeniku govorio Franco Biaggi, ali na način "Europske Hrvatske": jest podešavanje, ali prema ćeifu vlasti i fino jedino njima! Je li se u međuvremenu što promijenilo u stavovima Uprave za ribarstvo nije poznato, barem ne u vezi s ovim tekstom. Do zaključenja ŠL-a odgovor iz Uprave za ribarstvo nije stigao.
