U mitskom "bilom cvitku" pod Dinarom danas živi tek 200 ljudi; Ali, čvrsti mještani su uvjereni: Kijevo će opstati

Iz godine u godinu, stanovnika mitske općine Kijevo, koja se nalazi između Vrlike i Knina, iz godine u godine sve je manje. Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, Općina Kijevo imala je 417 stanovnika, ali u samom mjestu sada ih nema toliko – živi ih tek dvjestotinjak.

Dolaskom u Kijevo, u jeku studeni, u mjesto pod Dinarom vidjet ćete još manje ljudi. Malo je dimova, ne trenutke imate osjećaj kao da u Kijevu nitko ne živi. Ili sami sebi postavite pitanje – ima li Kijevo budućnosti? Pa, krenite u potragu za odgovorom.
Branko Bajan Jale, (56), umirovljeni radnik vranjičkog Salonita, dragovoljac Domovinskog rata, koji je više godina radio i kao kijevski poštar, ujedno i tajnik KUD-a 'Dinara', te član Uprave Pčelarske udruge 'Vrisak', jedan je od onih koji vjeruje u budućnost ovoga mjesta – priča Jale i podsjeća nas na ono što je uklesano podno križa uz župnu crkvu sv. Mihovila.
U Prvom svjetskom ratu Kijevljana je poginulo 53, u Drugom 463, a u Domovinskom ratu je ubijeno 25 Kijevljana, mahom od jugoslavenske vojske i njihovih četničkih pomagača.

Nema tko otvarati vrata

– Da nije svih katastrofa kroz koje su Kijevo i njeni stanovnici prošli, danas bi naše mjesto brojalo nekoliko tisuća stanovnika. Ali, uništila nas je ta prošlost. Ovu zimu su svi naši krovovi zabijelili, a nema tko otvarati ni vrata ni prozore na domovina – žalosno će Jale.

Nalazimo se pred župnom crkvom svetog Mihovila, zaštitnika Kijeva. Godine 1939. Kijevo je brojalo 4.000 stanovnika, a od tada je ovo mjesto u više navrata doživjeli paljenje, rušenje, pljačkanje.

– Posljedica toga je – danas nas u Kijevu živi dvjesto, mahom starijih osoba, i tek jedan učenik Područne škole. Što kazati kao se zna da je u Kijevu školu od 1975. do 1980. godine pohađalo 500 đaka! A danas nas ukupno dvjesto ljudi, iako imamo 500 obnovljenih kuća, 500 priključaka vode, telefone, kompletnu infrastrukturu – priča Brano Bajan, te kazuje da su Kijevljani mahom iselili i emigrirali. A prije su bili meštri od bačava, poznati kamenoklesari.., kojima se ponosila cijela Dalmacija.

– Drago mi je da ljudi ovdje dođu barem liti, onda Kijevo živne, i to traje par mjeseci – kazuje nam Branko Bajan Jale, koji ipak vjeruje da će nešto dogoditi nabolje "ne može ovako dovijeka", ima dosta Kijevljana po cijeloj Hrvatskoj i inozemstvu. Ljudi su ovdje uvijek uživali u blagodatima koje nam je davala priroda, uživat će ponovno – tvrdi Jale.

Vratili se iz Njemačke

Onaj koji zna kako je živjeti u inozemstvu je Stipe Bajan zvani Ćipija, koji se prije deset godina sa suprugom Anom vratio u – – Što nas je nagnalo na povratak? Nagnali su nas najviše moji roditelji, te roditelji moje žene. Bili su sami i stari, te smo došli ovdje pomoći im pred njihovu smrt. U međuvremenu su umrli, mi smo tu ostali, jer smo prije povrata tako i odredili, - ostat ćemo u Kijevu. Zašto je svita u Kijevu svaki dan sve manje. Nismo se ja i moja žena sami vratili, ima nas više, želimo do smrti ovdje ostati – priča nam Stipe Bajan, te kaže da su im djeca ostala u Njemačkoj, tamo su se rodili, školovali, imaju svoje obitelji, a hoće li se i kada vratiti, mi to sigurno nećemo dočekati – kazuje Ćipija.

Za svu ovu priču, otvara se dosta upita, prema vlasti, najmanje prema općinskoj. Ipak, sreli smo Lidiju Slavić, HDZ-ovu općinsku načelnicu, pa je pitamo - Ima li Kijevo budućnost?

– Kijevo ima budućnosti, Kijevo ima kapaciteta, Kijevo ima mogućnosti i Kijevo ima priliku. Hoće li je Kijevljani prepoznati, to ne ovisi o meni osobno i od našeg Kijeva, samo se nadam da će mladi ljudi prepoznati priliku, da Kijevo uistinu počne živjeti život kakav zaslužuje, jer smo mi mala sredina podno najviše hrvatske planine, Dinare, podno čvrstog kamena naše hrvatske države – kaže načelnica Lidija Slavić. Pa je odmah pitamo:
 

U čemu to Kijevo ima prilike? Prije svega, gospodarski?
– Gospodarski? Prije svega, tu je eko proizvodnja, poljoprivreda, stočarstvo, ratarstvo, najviše preko OPG-a, obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, čiji bi temelj trebao biti eko proizvodnja.
 

OPG-a ovdje već ima, primjerice, najveći je onaj lovni na padinama brda Kozjak?
– Tako je. Spomenuli ste sada taj lovni gater. Neosporno je da se njegova djelatnost može proširiti, ne samo na 300 grla divljači, koliko ih već postoji u tom OPG-u, nego na sve prerađevine od divljači, od suhoga mesa do suvenira, dakle, svega onoga što bi obogatilo sadržaj ovoga kraja.

'U školi će biti još đaka'

Tu treba svakako spomenuti i pčelare, jer je kijevski kraj jedan od vodećih po pčelarstvu u Hrvatskoj?
– Mislim da Kijevo nikad nije imalo pčelarskih jedinica koliko ih sada ima. Dosta veliki broj ljudi se uključio u pčelarstvo. Osobno smatram da bi se trebalo poraditi na zaštiti dinarskog meda, jer bi onda ovdašnji pčelari mogli puno bolje proći, nego što prolaze. Moraju se ujediniti, kako bi zajedno odlazili na natjecanja i tako dobili veću cijenu na tržištu.
 

Što ćemo s Područnom školom u Kijevu, koja je pala na jednog učenika? Hoće li ih iduće godine biti barem dva, tri?
– Neće, ove godine ne, ali 2020. godine hoće, ako ostane ovakva situacija. Zašto je tako? Razlozi leže ne u trenutnom stanju, nego od devedesetih godina naovamo, jer se niz grešaka napravio na samom početku organizacije ovoga kraja.
 

Treba više radnih mjesta, kako bi se ovdje ljudi naselili odnosno vratili?
– Pa, treba barem pet novih radnih mjesta. Jer, zašto je Kijevo došlo do ove situacije? Zato što nikada imalo radno mjesto za mladića, za mladu obitelj, za mladu ženu. Bilo da se radi o poslovima za Kijevljane u Kninu, Vrlici, ili Sinju. Poslovi koje su Kijevljani mogli dobiti bez ikakvog problema su teški poslovi, za zdravlje opasni.
 

Ali, frizerski saloni u Kijevu su se zatvorili, a vlasnica tog salona je otvorila novi frizerski u Kninu? Zašto nije ostala u Kijevu?
– Greška u koracima je učinjena devedeset i pete godine. Te cure koje danas imaju salon u Kninu, potjerane su od hrvatske države u Knin. Zašto? Zato jer je Knin trebao imati nekakve poene, trebao je postati povratnički grad, na račun toga da Kijevo umire. Umjesto da su naš narod zadržali u Kijevu. Ja sam ovdje došla tek 1999. godine. I samo slušam priče o tome kako je nekad bilo u Kijevu.

Samo uz suradnju do opstanka

Vi kao općinska načelnica i kijevsko Općinsko vijeće danas surađujete s vlasti u Gradu Kninu, na čelu s gradonačelnikom Marko Jelićem i njegovom nezavisnom listom?
– Ne vidim razloga zbog čega ne bi surađivali. Mi smo svi narod ovoga kraja. Ako se mi nećemo zajedno držati, bez obzira na naša uvjerenja, i ako ćemo se dijeliti kako su nas podijelili, onda mi nemamo o čemu pričati. Nema veze tko s koje strane dolazi, to sam rekla mojima ovdje u Kijevu, i tvrdim i dalje. I mi ćemo surađivati i dalje, mogu nas drugi kritizirati koliko god hoće. No, Vrlika, i Civljani, i Cetina, i Kijevo, i Biskupija kod Knina, surađivat ćemo skupa, ne zato što nam je sada palo napamet surađivati, nego zato jer mi jedino tako možemo opstati, samo tako može opstati naš 'Bili cvitak' – za kraj naše ćakule će Lidija Slavić. Mi možemo dodati – bravo, načelnice!

Ante Maloča zvani Tone, umirovljeni policajac, danas vijećnik HSS-a u Općini Kijevo, također je kao Branko Bajan Jale, poznati pčelar...

– Naišao je trend koji je trenutno za Kijevo negativan. Iz Kijeva su čak bivši policajci otišli za Njemačku, za novim poslovima. Ali ja tvrdim - u Kijevu se nikada bolje nije živjelo nego što se živi danas, imamo odličnu infrastrukturu, kijevske kuće nikada nisu bile bolje. Što se onda dogodilo? Kijevske ljude je ubio povratak nakon oslobođenja, iz izbjegličkog naselja u Resniku, naši se ljudi jednostavno nisu snašli. A usto, sada je trend odlaska u Njemačku, Irsku, Italiju, ili u Kaštela, Split, Zagreb. Ja sam kuću gdje su moji roditelji živjeli obnovio, za moje planinare prijatelje, a oporba sam. Možda će doći vrijeme da se vrate mladi u Kijevo, i vjerujem da će doći do toga.