Malo je koje priobalno mjesto Šibensko-kninske županije doživjelo tako pozitivnu preobrazbu od siromašnoga ribarskog sela do privlačne turističke destinacije s obrisima mediteranskoga gradića kao Tribunj. No, ostaje dvojbom zašto su velike face oduvijek hrlile u podnožje vrha sv. Mikule i u danima kad nije bilo marine, ribarske luke, sjajno organiziranih trka tovara, pa ni nemalog broja vila i vikendica!?
Jugonostalgičari će, nema sumnje, doći na svoj račun ako se prisjetimo da su sedamdesetih i osamdesetih godina na tribunjskoj adresi bili Beograđani Koča Popović i Mija Aleksić. Prvi kao uspješni diplomant na čuvenoj francuskoj Sorboni, filozof, pjesnik i književnik, te Titov ministar vanjskih poslova, koji se poslije Brozova obračuna s čelnim udbašem Aleksandrom Rankovićem, nezadovoljan razvojem zbivanja, povukao u mirovinu i medijsko zatišje.
– Pustite to. To o čemu želite pričati mladoj dami pripada prošlosti. Gledajte na mene kao na "običnog" penzionera, željnog mira i tišine – reagirao je Koča u šibenskom dopisništvu "Slobodne Dalmacije" kad smo mladoj službenici pokušali objasniti da je čovjek koji je u našu redakciju stigao u običnom trlišu (!) bio nekad zaista velika faca. Da je u jednom trenutku bio čak i kandidat za generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.
U Tribunju je Popović živio na miran, diskretan način. U miru sa susjedima. Za razliku od izuzetno duhovitoga beogradskog glumca Mije Aleksića, posebno poznatog po naslovnoj ulozi u televizijskoj seriji "Ogledalo građanina Pokornog", koja je vezivala za ekran gledatelje širom bivše države.
Mija je u kriznim godinama bivše države ponekad znao "srbovati", pa i ući u sukob s inače politički ne baš nabrijanim Tribunjcima.
Neslužbena kolonija
Usporedo s Jugoslavenskom umjetničkom kolonijom, kako su u jednom razdoblju službeno zvali skupinu umjetnika s prostora bivše države, u Tribunju je osamdesetih godina minulog stoljeća trajala neslužbena kolonija poznatih ljudi s hrvatske estrade. Legendarni pjevač Mišo Mate Kovač, televizijski mag Miroslav Lilić, jedan od najuspješnijih dalmatinskih skladatelja Dušan Šarac i sjajna operna pjevačica Ljiljana Molnar Talajić... Prva trojica su bili odreda oženjeni za Dalmatinke. Poznata je stvar da je Mišina bivša supruga, Splićanka Anita Baturina, bila jugoslavenska misica. Lilić je, pak, oženio simpatičnu intelektualku Pupu, čija je majka bila rođena Bogdanović u staroj kući pored šibenskog željezničkog kolodvora. Uz napomenu da je Pupa po ocu Pavlu Koračinu bila i potomak poznatih celjskih grofova. Šarčeva je bivša supruga bila pomalo samozatajna prosvjetna djelatnica, Drnišanka Ana, nezainteresirana za svjetla pozornice.
Teško je kazati na čijoj su teraci bile ljepše tribunjske večeri. Na Mišinoj, gdje su glavna tema bile glazba i politika, ili Lilićevoj, gdje je, po nekom nepisanom pravilu, zvonila pisma. Pogotovo kad bi se ujedinili bosanska Hrvatica Ljiljana Mornar Talajić, drniški tenor Hrid Matić i šibenska klapa Bonaca. Pritom je, dakako, bilo neizbježno rezanje kravata uglednim gostima, za čim je, kao u nekom svom posebnom ritualu, posezao Miro Lilić. Liliću su u Tribunju "hodočastili" i pokojni predsjednik Sabora Anđelko Runjić Bambe i Zadranin Tomislav Ivčić, i književnik Ranko Marinković, i kasniji potpredsjednik Sabora Simo Rajić.
Šarac je, pak, radije dočekivao goste za ručak s tanjurom paštašute i bevandom. Ne slučajno. Njegova terasa bila je kao stvorena za (latentne) voajere, jer su se na plaži ispred Šarčeve kuće kupale i sunčale tribunjske ljepotice. Katkad i bez gornjeg dijela kostima.
Dalmacija u mom oku
Na tribunjskoj terasi se u suradnji s pjesnikom – brodograditeljem Krstom Jurasom rodila i kultna "Dalmacija u mom oku". Ne samo spretnom skladateljskom rukom Dušana Šarca, već i gotovo nepogrešivim izborom tekstova Miše Kovača. I spot te pjesme je snimljen na jednoj od tribunjskih ribarica, na kojima se našao Mišo s kormilom u ruci.
U to je doba Mišo, okružen prijateljima, suprugom Anitom, te djecom Edijem i Ivanom, po nepisanom pravilu bio uvijek dobre volje. Raspoloženje bi mu mogla, doduše samo na tren, pokvariti supruga, koja se iz tek otvorenog vodičkog duty free shopa nerijetko vraćala s nemalom hrpom kupljenih stvari. No, brzo bi mu se vratilo raspoloženje, kad bi priču o utrošenim devizama zamijenila šibenska zajebancija.
– Nemoj se ljutiti, Mišo, što je Anita potrošila nešto više. Još uvijek nije po šopingiranju stigla Pepcu Kardelj (op.p. riječ je o supruzi Titova prvog suradnika, Slovenca Edvarda Kardelja) – tako bismo (polu)ozbiljno umirivali brkatog Šibenčana, iako nismo imali pojma koliko je trošila gospođa Kardelj.
Od spomenutoga kvarteta danas na tribunjsku adresu ljeti stiže samo Miroslav Lilić, koji je sve više vezan za rodni Siverić. Mišo se rastavio od Anite, koja je na kraju ostala i bez kuće. Šarac je prodao svoje zdanje na zapadnom dijelu Tribunja, dok se draga i simpatična Ljiljana Molnar Talajić, koja je znala zapjevati u veronskoj areni pred 60 tisuća ljubitelja opere, odavno preselila na drugi svijet.
Nove generacije
U Tribunju je zadnje dane sa suprugom Zdenkom provodio i jedan od najvećih hrvatskih skladatelja ozbiljne glazbe Boris Papandopulo, koji je kuću kupio upravo od spomenutog Titova ministra i partizanskog zapovjednika Koče Konstantina Popovića. U toj smo tribunjskoj dvokatnici, smještenoj u središtu mjesta, s Papandopulom odradili i njegov zadnji intervju za "Slobodnu" i hrvatske novine uopće.
Tribunj, međutim, nije ni danas bez velikih faca. Prije svega, u poznate Hrvate bez problema možemo ubrojiti pjevača Đanija Stipaničeva, koji ne može ni zamisliti ljeto bez odmora u mjestu svojih predaka, te gotovo robinzonskih posjeta malim (ne)naseljenim šibenskim otocima. Đani je, ako niste znali, rođen u vojvođanskom Mokrinu, ali sve njegove emocije pripadaju Tribunju, rodnom mjestu njegova pokojnog oca, zaljubljenog u pismu i balun.
Stalnu adresu u Tribunju ima i Dragan Štampalija, jedan od najboljih svjetskih vaterpolskih sudaca. Konačno, rođeni je Tribunjac i bivši splitski gradonačelnik, Tuđmanov ministar te sveučilišni profesor Onesin Cvitan, koji se posebno istaknuo u Domovinskom ratu. Naime, iz Tribunja su u njegovoj organizaciji pod okriljem noći, u doba kad je JNA blokirala sve dalmatinske luke, plovili ribarski brodovi prema Žirju. S ciljem da oružjem, ljudstvom i hranom pomognu tamošnju bitnicu, koja je pod zapovjedništvom Željka Baltića i Mira Alića bila gotovo presudna za uspjeh hrvatskih branitelja u famoznom Rujanskom ratu, kad su hrabri Šibenčani, Vodičani, Tribunjci i ostali potjerali zloglasnoga generala Ratka Mladića sa Šibenskog mosta.
Pusti Boru da svira
U Tribunju danas stalno ili povremeno obitavaju dva velika sportska imena. Slavni splitski Šibenčanin, ili "splitski Pele", kako su hajdukovci tepali svom golgeteru Peri Nadovezi.
– Nigdi nema toliko žestokih hajdukovaca kao u Tribunju. Zato se i ne usuđujem sjesti u neki tribunjski kafić dok se prate utakmice Hajduka na televizijskim ekranima. Miliji mi je tribunjski mir u proljetnim i jesenskim danima – pričao nam je Nadoveza, čija je supruga Branka, po ćaći Grubelić, ili fetiva Tribunjka.
U kući na brdu, u Tribunju mirno živi i nekad najbolji europski košarkaški sudac, Šibenčanin Zoran Grbac Pape, kojega pamtimo i kao funkcionara sa splitskih Gripa. Pape nije zapamćen samo kao sjajan košarkaški arbitar, već je i bio (i ostao) veliki šibenski zajebant. Ne slučajno. Zoran je pokupio gene svoga oca, harmonikaša Bore, koji je ostao posebno u sjećanju po dobroćudnoj glazbenoj zajebanciji, kad je s harmonikom dočekao Josipa Broza Tita i suprugu mu Jovanku na Zlarinu, otoku koraljara.
Iako ga je pokojni zlarinski admiral i bivši predsjednik Veslačkog saveza Jugoslavije Ljubo Truta tukao nogom ispod stola da ne pjeva tu staru šibensku rugalicu, Bore Grbac je rastegao harmoniku, te Titu i Jovanki zapjevao: "Magarac je volio magaricu mladu. Oni su se voljeli samo za paradu..."
Tito je, kažu, za tren shvatio Borinu zajebanciju. Samo se dobroćudno nasmiješio i silno prepadnutom Truti dodao: "Pusti Boru da svira. Važno je da je dobra atmosfera!"