Vidosava Milošević vladarica je hotelske kuhinje vodičke 'Punte' od 1978. godine i u njezin se resor nikada nitko nije miješao; Treba vam dobar recept? Samo nazovite tetu Vidu

Ako se za nekoga može kazati da je dobri duh vodičkoga hotela "Punta", onda je to Vidosava Milošević, šefica hotelske kuhinje. U skoro pet desetljeća dugoj povijesti te renomirane hotelske kuće, teta Vida, kako joj tepaju generacije ugostitelja svih profila koji su uz njezinu pomoć ispekli zanat, sa svojom je 41 godinom radnog staža prava rekorderka. Promijenila je "Punta", od vremena kad je bila sastavnim dijelom prijeratne "Vodičanke" pa do sada, direktora i direktora, uprava i uprava. Mijenjale su se i "garniture" zaposlenika – jedni su odlazili, drugi dolazili – no jedina konstanta od davne 1978. godine upravo je ona – Vida. Zanimljivo, tolike godine u hotelskoj kuhinji nisu ostavile traga na njezinoj skladnoj figuri niti su imale utjecaja na radni elan.

Ona je čudo!

Naprotiv, "Puntina" maestrica s kuhačom orkestrira i danas s jednakim žarom i energijom sve akcije u hotelu. Prva će inicirati izlete, druženja, putovanja, proslave i obljetnice, ali i čišćenje, spremanje skladišta, podruma. Kod Vide nikad nema labavo. Kad se radi – radi se "do daske", a kad se druži i odmara, ni to se ne obavlja traljavo i napola, nego – pravo ljudski.

Povjerile su nam to Sabina Lasan, šefica recepcije, i Sanja Manojlović, voditeljica "Puntina" restorana, prve osobe na koje smo naišli u potrazi za Vidom.

– Ona je pravo bogatstvo naše firme i mogu vam reći da sam presretna što mogu učiti od takve osobe. U organizacijskom je smislu broj jedan, ne samo što se tiče kuhinje. Kuhinja je samo kap u moru. Sa svojim znanjem i vitalnošću, memorijom i sposobnostima mogla bi Vida šefovati u bilo kojem hotelskom odjelu, od tehnike do recepcije. Zamislite s koliko informacija raspolaže osoba s tolikim iskustvom. Ona točno zna gdje se nalaze hotelske cijevi, kako je postavljena ventilacija, kad je nešto renovirano i kupljeno. Eto, prije neki dan smo organizirali sređivanje podruma. Nije mi trebalo ništa nego zapisivati što Vida kaže – praktički mi je diktirala gdje fali koja polica, što se gdje nalazi, gdje što treba složiti, tko će što napraviti, kako ćemo označiti...

Sa svima je super i sa svima nama ima živaca... Ona je jedno čudo! Da ne kažem da je glavna pokretačica, ne samo posla – nego svega! Kad su izleti, kad su večere, kad su zabave, ona je uvijek prva. Uostalom, provjerite odlične recenzije naše lokacije i hrane na Booking.comu i kazat će vam se samo. A ni to nije ni po' mise koliko je dobra spiza – sugestivno govori Sabina.

Nije u šoldima sve

Ni Sanja, "prva violina" hotelskog restorana, pa zato i najbliža Vidina suradnica, nije štedjela na komplimentima svojoj kolegici. Ipak, ne bi, kaže, bilo vjerodostojno kad bi taj odnos idealizirala do krajnosti, jer u svakoj obitelji ponekad bude disonantnih tonova.

– Mi nismo samo kolegice i najbliže suradnice, nego i prijateljice. Zajedno slavimo rođendane i obljetnice, izlazimo, družimo se... Ova naša mala radna zajednica općenito ne dijeli samo posao dan za danom, nego međusobno dijelimo radosti i tuge, lijepe i manje lijepe trenutke. Nekad se i posvađamo, povisimo ton... a onda sve to zaboravimo, nasmijemo se i idemo dalje. Ovo nam je druga kuća i to prijateljsko ozračje se osjeti. Ta pozitivna atmosfera kojoj Vida pridonosi na sve načine ne može se kupiti ni platiti. Pa nije u šoldima sve! U ljudima je – ocijenila je Sanja.

Osobno sam, pak, ocijenila da se Vida, koja me je dočekala u svojem "officeu", nikako ne uklapa u šefovski kuhinjski klišej. Na tu brzopleto izrečenu misao simpatična žena sitnije građe samo se nasmijala.

– Nemojte mi samo reći da ste očekivali neku mrgu od dva metra i 120 kila! To je stereotip na koji se još uvijek pada. Ne brinite, niste ni prvi ni zadnji. A znate li što mi je rekao vlasnik jednog biogradskog restorana kad me je vidio?! Kazao mi je: "Gospođo, ja bih radije jeo vašu hranu jer ste očito izbirljivi, a kod stokilaša prolazi sve..." – nasmijala se moja sugovornica.

Staž u 'Villi Ariston'

I tako se, vedra i nasmijana, prisjetila svojih ugostiteljskih početaka. Da će se baviti kuhinjom, dalo se, veli, naslutiti još u ranom djetinjstvu, dok je još bila manja od stola.

– Popela bih se na svoj bančić i uvijek nešto mijesila. Bilo je to neko predodređenje za ovu struku. Srednju sam školu upisala u Opatiji, a višu u Splitu. Međutim, praksu sam odradila u Opatiji i prvih pet godina staža stekla upravo u jednom od najelitnijih opatijskih restorana – "Villi Ariston". Bilo je to mjesto u koje su dolazili viši slojevi ondašnjeg društva, direktori, poslovni ljudi... Ništa se nije prepuštalo slučaju. Taj osjećaj preciznosti i organiziranosti koji sam stekla još u mladosti pratio me je cijeli radni vijek – punih 45 godina i šest mjeseci – izračunala je Vida.

U Vodice je, dodaje, stigla zahvaljujući mladenačkoj zanesenosti. Stecajem životnih okolnosti, drugi pečat u njezinoj radnoj knjižici bio je "Puntin", odnosno "Vodičankin", treći samo "Puntin", otkada hotel posluje samostalno. Kako god, od 15. svibnja 1978. godine Vida je vladarica hotelske kuhinje i u njezin se resor nikada nitko nije miješao, tko god upravljao "Puntom". Imala je samostalnost u odlučivanju i kreiranju menija, izboru hrane, dobavljača... Drugačije, priznaje, ne bi ni mogla raditi profesionalno i po najvišim standardima, kakve traži i od svojih suradnika.

Drugi slave, ja radim

– Ovo je posao u kojemu nema Božića, nema Uskrsa ni Nove godine, i svatko tko se misli posvetiti ovom poslu treba računati na to i unaprijed se pripremiti da neće biti sa svojom obitelji u dane kad svi drugi slave. Upravo tada hotelske kuće najintenzivnije rade. Osobno sam samo za ratnih godina bila kod kuće, a sve blagdane prije i poslije rata sam radila, ako ne u "Punti", onda na ispomoći u prijeratnoj "Olympiji". Tako je to. Kuharski je posao izuzetno zanimljiv i kreativan, ali i težak. To je rad s ljudima i rad s namirnicama. I jedna i druga od te dvije komponente izuzetno je teška. Rad s ljudima podrazumijeva s jedne strane rad s kolegama, a s druge strane i rad s gostima. Rad s namirnicama također zahtijeva posebne vještine i sposobnosti, pogotovo u današnje vrijeme, kad su gosti sve probirljiviji i zahtjevniji, kad im se valja maksimalno posvetiti kako bi svi bili sretni i zadovoljni. Danas je susretljivost jedna od važnijih osobina u ugostiteljstvu. Ljude treba poslušati, porazgovarati s njima, podijeliti i tuge i radosti... Kao kolektiv dosta dobro funkcioniramo na toj razini. Atmosfera je profesionalna, ali i ležerna. Valja postići pravu mjeru u jednom i drugome – mišljenja je Vida.

Što se, pak, tiče namirnica, šefica "Puntine" kuhinje pobrala je kroz radni vijek bezbroj komplimenata. Velika je pobornica kvalitetne autohtone kuhinje, dobrih domaćih juha i friško spravljenih umaka. Grozi se gastronomske "konfekcije iz kesice i limenke" i različitih jela s istim okusom i mirisom. Smatra, također, da pri kreiranju jelovnika valja voditi računa i o strukturi gostiju i o njihovim prehrambenim afinitetima.

– Nije mi nevažno jesu li nam gosti Englezi, Talijani, Azijci... jer svi oni silno poštuju izbor jela koji im je blizak. Jelovnik mora predstavljati fini balans između naših tradicionalnih jela i njihove kuhinje. Osim toga, trebate poznavati i gastronomsku kulturu nekog naroda, makar u osnovnim crtama. Englezi, primjerice, nikako ne vole da im se posluži riba s glavom. To je za njih prestrašno. Talijanima, međutim, ako riba nema glavu i rep – onda to nije riba. Azijci su dosta skloni ribljim jelima, pa se raduju kad im se nađu na švedskom stolu...

Zahvalnica TZ-a

U pola rečenice zazvonio je Vidin mobitel. Pozdravila je moja sugovornica stanovitog šjor Antu i brzinski ga uputila kako se kuha bakalar, u koliko ga je voda potrebno potopiti, kako se temeljito čisti od kostiju i predložila jednu verziju na bijelo, a drugu na gulaš ili s paštom. Pokazalo se da je riječ o šjor Anti Strikomanu, ocu poznatog fotografa Šime, koji se upravo vratio iz Šibenika s bakalarom i htio je poslušati najbolji kuharski savjet.

– Nije to rijetkost. Zovu me ljudi stalno i uvijek se javim, u podne i u ponoć. Pa zar je to problem!? Umjesto da sam na Facebooku, uzmem mobitel, nazovem ili se javim na poziv. Nisu mi drage ove društvene mreže. Iskreno, ne volim pisati ni poruke na mobitel. Nazovi lipo da ti čujem glas – eto, to je moja formula – ležerno će Vida.

Ponosna je prva dama "Puntine" kuhinje na svoje kolege koji se sjete njezinih rođendana i obljetnica. Brojne fotografije obješene po zidovima radnog prostora svjedoče o zajedništvu, izletima i različitim događanjima tog skladnog kolektiva. Nekoliko je i uokvirenih pjesama koje su svojoj šefici sročili zaposlenici. Raznježeno nam je Vida pokazala i par rođendanskih čestitki koje je od njih primila uz velike bukete ruža. Sjetila se i partyja iznenađenja na 10. katu "Punte", vikend-aranžmana, izleta i odmorišnih "poklon-paketa" koje su joj uplatili u znak zahvalnosti.

Pokazala bi mi, kaže, kakav je bio buket od 30 crvenih ruža (i jedne posebno umotane) koji je dobila za 30. obljetnicu rada, ali su joj fotografije nestale s mobitela onog trenutka kad je uređaj "ispustio dušu". Na nedavnoj svečanosti u vodičkome Domu kulture, kad je iz ruku direktorice Anite Franin-Pećarice primila zahvalnicu Turističke zajednice grada Vodica za doprinos vodičkom turizmu, gotovo svi slobodni kolege iz njezine "Punte" i direktor hotela Damir Varošanec bili su u publici. Računajući i jednu mladu buduću majku koja ne radi jer čuva trudnoću. A to puno govori o Vidi. Zapravo – govori sve.