Vodimo vas u obilazak skradinske mrtve zone u koju je vlast utukla 20 milijuna kuna. Danas nema niti jednog poduzetnika, a političari ne žele priznati poraz 

Promašene investicije su u Hrvatskoj tradicija. Još iz vremena socijalizma pamtimo Tvornicu glinice u Obrovcu koja je bila sinonim socijalističkog voluntarističkog gospodarstva. Mastodont u koji su ulupani milijuni nikad nije imao ekonomsko opravdanje i isplativost, a hrvatsku je socijalističku ekonomiju godinama doslovce gušio svojim gubicima.

Tradicija se nastavila do današnjih dana, a spektar investicija koje nisu funkcionalne, koje su forsirane politički a ne ekonomski, doista je širok. U tom su spektru, sasvim sigurno i brojne poslovne zone koje su u jednom trenutku bile hrvatski hit, da bi za samo nekoliko godina mnoge potpuno krahirale. U vrijeme kada se zona Dugopolje sustavno promovirala kao primjer hrvatskog poduzetničkog uspjeha, mnogi su poželjeli imati svoje Dugopolje. Pa i Skradin. Ušlo se u veliku investiciju za premali grad, s jedva 500-tinjak stalnih stanovnika.

Izniman potencijal

A, makar kako sada stvari stoje, skradinska poslovna zona Kosa, trenutno je mrtvi kapital. I oni poduzetnici koji su ambiciozno svojedobno došli u zonu, otišli su. Ostali su samo tragovi neispunjenih ambicija - kontejneri "Rivine jaruge“(koja se bavi skupljanjem neopasnog otpada), nesuđeni suhi vez bez brodova, uljara u stečaju…

S ocjenom da je riječ o promašenoj investiciji se ne bi složili ni aktualni ni bivši gradonačelnik Skradina, ali činjenice na terenu, dakle, u samoj zoni, ovog trenutka nepobitno govore u prilog našeg zaključka.

Poslovna zona Kosa u Ićevu je 10 kilometra sjeverno od Skradina, a svega osam kilometara od autoceste, i ukupne je površine od 32 hektara. U zonu je uloženo oko 15 milijuna kuna, samo u njezinu infrastrukturu, i još nekoliko milijuna u prometnice. Cesta Bratiškovci-Ičevo stajala je više od 2 milijuna kuna, a kako tvrde Skradinjani, napravljene su još tri prometnice (zaobilaznica za Rupe, od sv.Jure do zone, cesta od Laškovice do zone, i Varivode-Kakanj).

- Sve u svemu, zona je sa svojim prometnim "priključcima“ stajala oko 20 milijuna kuna. Bila su to uglavnom nepovratna, poticajna sredstva Ministarstva gospodarstva (pet-šest milijuna kuna), i predpristupnog IPA 3C europskog fonda (6 milijuna), dok je Grad Skradin participirao s oko dva milijuna. Županijska uprava za ceste je sufinancirala cestu Bratiškovci- Ićevo, a UNDP projektnu dokumentaciju“ - tvrdi aktualni skradinski gradonačelnik Antonijo Brajković. Zona ima mješovitu namjenu, nalazi se u jednom od najatraktivnijih područja Hrvatske, s iznimnim turističkim i poljoprivrednim potencijalom, u blizini NP Krka. Naglasak je bio na "zelenom poduzetništvu“ povezanom s turizmom - kaže Brajković.

Potpisano 11 ugovora

Od osnivanja zone 2007./2008. do danas bilo je potpisano 11 ugovora s poduzetnicima koji su vidjeli svoj interes u zoni koja je nudila parcele po vrlo povoljnim uvjetima. No, s iznimkom Kamp-odmorišta DALE svi ostali ugovori su raskinuti jer nisu realizirali projekti za koje su dobili parcele. U zoni je i Uljara PZ Bili brig koja je u stečaju, a preuzela je tvrtka Oliva Ićevo d.o.o., čiji je registrirani vlasnik ruski poduzetnik Ravil Bulganov koji je bio partner bivšeg vlasnika Uljare. Jedan je teren bio prodan osječkoj tvrtki Moje sunce, planove je u zoni imala i šibenska Vinarija, Jadranplin, Rivina jaruga, itd. Ali su se okolnosti promijenile, a s njima i planovi investitora. Neki od poduzetnika su pokušali prenamijeniti djelatnost i odlučili izgraditi pogon za preradu smilja, ali nisu dobili kreditna sredstva, pa su i oni morali odustati.

- Naš je uvjet bio da se, ako se u dvije godine projekt ne realizira i objekt ne zaživi, raskida ugovor i parcela vraća Gradu - objasnio nam je skradinski pročelnik jedinstvenog upravnog odjela Josip Silov koji vjeruje, kao i gradonačelnik Brajković, da zona u budućnosti može imati šanse jer je opremljena, nije vlasnički otuđena i nalazi se uz autocestu.

Bivši skradinski gradonačelnik Nediljko Dujić, u čijem je mandatu Kosa infrastrukturno opremljena i prometno povezana, i dalje s optimizmom gleda na budućnost zone.

- Mi smo u vrijeme najveće ekonomske krize 2007.- 2008. objavili javno nadmetanje za parcele u zoni Kosa i sve su raspoložive parcele bile prodane, ali je kriza, nažalost, napravila svoje - kaže Dujić.

- Točno je, ugovori su raskinuti, ali zar Grad može utjecati na poduzetnike da projekt provedu i ne odustaju?! Pa mi smo im zemljište prodali za 1 kunu po četvornom metru, oslobođeno svih nameta, a ne može Grad utjecati na to hoće li neka privatna firma dobiti sredstva za investiciju i hoće li ishoditi građevinsku dozvolu. Pa neće Grad rješavati kredit za nekog tko privatno ulaže u zonu - pomalo će ljutito, a više obrambeno, Dujić kojega neki njegovi sugrađani dovode u vezu sa spomenutim ruskim investitorom Bulganovim, koji je navodno imao velike planove, ali zasad bez vidljivog učinka. No, Dujić tvrdi da ne zna tko je taj investitor, čuo je za njega, ali ga, kaže, nikad nije vidio. Štoviše, vjeruje da je ovrhu nad Uljarom u zoni dobio HBOR, koji je stavio hipoteku na objekt, a ne Bulganov, odnosno njegova tvrtka Oliva Ićevo koja je, kaže, najvjerojatnije poslovala s bivšim vlasnikom Uljare Franom Radnićem.

Bolje golub na grani, nego vrabac u ruci...

- Ne znam što su vam rekli u gradskoj upravi Skradina, ali mi smo Kosu ovih godina mogli rasprodati jer je bilo iskazivanja interesa za izgradnju skladišnog prostora u zoni. Ali, Grad je donio odluku da će to biti isključivo zona za obrtništvo, te proizvodnju hrane i pića. Zbog toga smo svih koji su tražili parcele za izgradnju skladišta, odbili. A mogli smo kao i oni u Stankovcima, sve rasprodati za skladišta, ali to nam nije bio cilj - konstatira Dujić.

Ali, što sada sa zonom u koju su utrošeni milijuni a ona zjapi prazna? Zar ima smisla održavati "mrtvi kapital“?

- Ja se ne bi složio da je to "mrtvi kapital“ - odmah će Dujić.

- Ona trenutno nije popunjena, ali dugoročno Kosa mora biti motor gospodarskog razvoja Skradina. A to je sada na aktualnoj gradskoj upravi i razvojnim trendovima u gospodarstvu, općenito - zaključuje.

Je li mudro da svaki grad, ma koliko malen bio, ima svoju poslovnu zonu? Je li oportuno inzistirati na proizvodnim pogonima kao kriteriju za dolazak u zonu, ako u njoj godinama nema nikakve aktivnosti? Ili bi mudra vlast pokušala parcele prodati makar i za skladišni prostor dok investitori ne odluče uložiti novac u proizvodnju koja će biti profitabilna i na korist poduzetnika i Grada? Sve je bolje od "mrtvih kapitala“ koji nas samo podsjećaju na upornost u neuspjehu…