Zdravko Pilić: Jelena Bikić zna kako kulturnu baštinu učas pretvoriti u šuške! Jednoga dana o njoj će snimiti film...

Može li se od kulture i povijesnog nasljeđa živjeti?

Može li se ta nematerijalna kulturna baština preko noći pretvoriti u – materijalnu? U šuške? I to baš onako kao u bajci – obučeš se u bijeli mantil pa hokus-pokus, nešto ti miješaš u loncima, dodaješ čarobne, odnosno domaće, mirisne trave, pa izliješ to na pleh, u kalupe, pa kad se ohladi, zamotaš u papir, u ambalažu, pa to poslažeš u neke košarice što ti ih je isplela prijateljica. I na koncu prodaš. I to di? U najveći prodajni lanac od kozmetike ne samo u Hrvatskoj, u DM i u – zasad – tri EU države?

I sve to u svojoj kući, praktički ispod skala, u deset kvadrata, i to – da oprostite – u nekin Kljacin, Bogu iza nogu. I sve to bez da je iko spomenija HDZ, SDP, dalo mi je, uzelo mi je, nego – evo, radimo, mučimo se, svi skupa, ćaća, mater, brat i sestra i momak. Složno, kao mala Prstenova družina. I ona na čije ime sve to glasi – Jelena Bikić, vlasnica malog, ali zapravo velikog kozmetičkog obrta za proizvodnju ekoloških sapuna, iza kojih stoji čudesna marketinška priča. Koja je savršena baš zato što je stvarna.

Zagora - čudesna zemlja

Jednog dana, kad o njoj budu snimali film, onda će vam se činiti da je scena u kojoj dvoje mladih ljudi, gotovo tinejdžera, u ranim dvadesetim godinama, u podstanarskoj sobici, zagrljeni gledaju TV seriju o pravljenju sapuna, i dođu na ideju da bi i oni mogli probati to isto – naprosto izmišljena.

On, programer koji je radio u Ericssonu, a ona povjesničarka umjetnosti i profesorica engleskog jezika, koji su prije toga o sapunu znali samo da je služio za pranje ruku, prije nego je izumljen tekući, nasmijali su se i rekli: Ajmo! A šta imamo izgubiti. I počeli su se igrati. S materijalima koje su nabavljali preko interneta, koje su miješali kako su vidjeli u tutorijalima s YouTubea. I igrajući su se učili. I na pogreškama, koliko i na pogocima. I shvatili su da nije toliki problem nešto proizvesti, nego da to treba i prodati.

Ne zove se to zaludu u ekonomskom žargonu – realizacija. To je kao u nogometu. I najbolja igra bez golova u najboljem je slučaju tek polovičan uspjeh, pola posla. I tu se onda na sapun, na taj ručno rađeni proizvod, iz domaće radinosti, ucijepila baština Dalmatinske zagore. Čudesne zemlje čijeg blaga nismo ni svjesni. Iz te je riznice Jelena – povjesničarka umjetnosti, sjećate li se – izvukla ilirskog boga Silvana, kojeg su naši preci, koji su čuvali blago po ovom kršu tisućama godina, štovali kao najvažnijeg, zaštitnika blaga i prirode, čijih je kipova otkopano barem dvadeset bliže i dalje Kljaka. I metnula ga na svoju firmu i na svoj sapun, stavila ga u recikliranu ambalažu koja se ne lijepi, nego se sklapa, i koja se u potpunosti reciklira.

Baba Mara je bila zakon

Bog Silvan prikazan je na tim kipovima i slikama često puta i s kozjim rogovima, koji podsjećaju na slovo V, što je i logo tvrtke. I uspomena na štalicu Jelenine babe Mare, u kojoj je ona držala koze, a Jelena danas ima... Teško je reći pogon za deset kvadrata. Sobu za čaranje, odaju tajni. U kojoj živi svoje snove. U svojoj kući, na svojoj zemlji, od truda svojih ruku, časno, skromno i pošteno. Kako je živjela njezina baba Mara i svi njezini Kljačani, stoljećima prije nje.

A kako najbolji prepoznaju najbolje – odnosno, samo rijetki nađu rijetke – tako ju je prepoznao i slavni Vogue. Nije ih ona zvala, niti ih vukla za rukav, tražila vezu, nego su nazvali oni nju: Možemo li staviti vaše sapune u našu kampanju Vogue’s Beauty Secrets. Vogueove tajne ljepote! Veliki Vogue i mali Kljaci. Je li to, zapravo, onaj V iz loga?

Uloga babe Mare u ovoj je priči zapravo ključna, iako se čini kao sporedan lik, koji se pojavljuje tu i tamo, kad se spomene njezina štalica za koze. Jer baba Mara je, dok su ćaća i mater radili od jutra do mraka, ne bi li prehranili i školovali troje djece u Bikića – ako nisam nešto falio, svi troje su završili fakultete – bila ta koja ih je odgajala i učila vrijednostima koje će ih voditi u životu.

Nema te obrazovne ustanove koja bi danas mogla parirati našim, dalmatinskim babama. Niti centra za poduzetništvo koji bi te bolje naučio da “jutro radi”, da se uzdaš u se i u svoje kljuse, da se nikad ne družiš s gorim od sebe, nego uvik s boljim. Da se sve može oprat osim jezika, pa da paziš šta govoriš. I ne samo da govoriš, nego da ne radiš drugima ono što ne bi htio da oni tebi rade. Da se ne raspravljaš s budalom, nego da se lipo makneš ća, i iđeš svojin poslon. I da je, ako ti je učitelj nešto rekao u školi, to rekao za tvoje dobro, a ne zato što te mrzi.

Baba se nije išla ni svađat s njim u školu, nego je znala oplest najprije tebe, da naučiš ono što nisi prije. Danas tih baba više nema, i nije to tragedija, nego je tragedija što njihovo mjesto nije zauzeo nitko drugi. Ni crkva, ni škola, ni Facebook, ni WhatsUp grupe. Dapače, svi oni govore samo o pravima. A baba je znala govoriti i o obvezama, i učiti odgovornosti.