Zdravko Pilić: ‘Kad čovjek vidi ovo, napokon je ponosan što ima županiju!‘

Jedna od najboljih stvari koja se u Šibeniku dogodila je gradski autobusni prijevoz, javna komunalna usluga, s kojom se građani grada Šibenika – a i gradska uprava – s pravom ponose. A sada bi se istom takvom uslugom mogla ponositi i cijela Šibensko – kninska županija! Točno dvije godine nakon što je Gradski parking preuzeo organizaciju javnog gradskog prijevoza, istu je stvar – od prvog listopada – napravila i županija, organizacijom javnog linijskog prijevoza, koji se počeo primjenjivati od 1. listopada. Nova mreža linijskog prijevoza napokon je (prometno) povezala cijelu županiju, i učinila da ona napokon postane vidljiva – da svaki građanin ove županije, kad vidi novi autobus na kojem piše ŠIK prijevoz, s prepoznatljivim logom Šibensko – kninske županije zna da je dio jedne uređene, organizirane cjeline, koja vodi računa o svojim stanovnicima i da bude ponosan da joj pripada. Isto kao što je ponosan kad u Šibeniku vidi nove, primjereno održavane autobuse, u narančastoj, šibenskoj boji koji i sada, nakon pune dvije godine izgledaju kao da su jučer ispod čekića izašli!

Nova mreža linijskog prijevoza u županiji obuhvaća 29 linija, s najmanje pet polazaka dnevno, kao i dvije međužupanijske linije, a ono što je posebno važno, obuhvaća i linije koje dosad nisu bile ekonomski isplative. Država i županija su za to odriješile kesu – od 32 milijuna eura u narednih sedam godina, na koliko je uspostavljen model financiranja ove javne usluge država će, preko ministarstva prometa i veza pokriti nekih 75 posto, a županija ostatak, 25 posto.

I neka su! Jer, svaki građanin ove županije mora imati jednaka prava i mogućnost da dođe makar do bolnice, ako ne i do plaže, a ne da ga se, samim tim što živi u nekom selu, u nekom ruralnom i slabo razvijenom kraju županije, Bogu iza nogu, gdje nema ni osnovnih uvjeta za život i zdravstvenu zaštitu, dodatno ‘ubije u pojam i time što nema ni prijevoza, odnosno ‘pruge‘ kojom može doći do Šibenika ili Knina, jer se nijednom autobusnom prijevozniku ne isplati organizirati prijevoz i voziti liniju zbog malog broja putnika.

Sada će država i županija to subvencionirati, pa se stračad koja tamo živi više neće morati obraćati za pomoć lihvarima koji su ih nerijetko i ucjenjivali i reketarili za prijevoz liječniku, što se događalo ranijih godina. Već i sama ta činjenica dovoljno govori o nužnosti ovog projekta, oko čije se realizacije najviše trudio dožupan izabran iz redova srpske nacionalne manjine Ognjen Vukmirović, što je istakao i sam župan Marko Jelić, koji je i sam prvog dana funkcioniranja ovog linijskog prijevoza ukrcao u Kninu u autobus i dovezao do Šibenika, do svog radnog mjesta. Zajedno s brojnim drugim Kninjanima, koji poput njega rade rade u Šibeniku ili učenicima koji u županijskom središtu pohađaju školu ili idu na trening u neki od sportskih klubova.

Još kad bi tako bilo svaki a ne samo prvi dan, kad bi se župan i(li) dožupan s njim – odnosno busom – svaki dan išao i vraćao na posao, izgledalo bi nam da živimo u nekoj od skandinavskih država – Švedskoj, Finskoj ili Danskoj, svejedno kojoj. To su primjeri kojima stremimo i društvo kojem želimo pripadati.

Šteta je jedino što ovakvih projekata u protekle tri godine, barem što se tiče županije Šibensko – kninske, nije bilo još nego je ova j linijski županijski prijevoz prilično usamljen slučaj. Jer, kad smo već kod prometa i prijevoza golema je šteta i što se županija Šibensko – kninska i njezina uprava nisu više angažirali i na promoviranju nužnosti realizacije brze ceste Šibenik – Drniš – Knin, glavne žile kucavice i kralježnice ove županije koja bi je trebala povezati uzduž barem onak kako ju je jadranska magistrala povezala poprijeko. A tu se nisu baš iskazali, iako tom cestom

putuju svakodnevno, i najbolje znaju koliko je važna i u kakvom je stanju, i koliko je, primjerice, obilaznica Drniša, kao sastavni dio te ceste, važna ne samo stanovništvu nego i nekima od najvažnijih dalmatinskih tvornica, poput Aluflexpaka i Drnišplasta. Mogli su, ako ništa drugo, biti puno glasniji, a nisu se uopće čuli.